Kraj mitološke epopeje

OK, istini za volju, nijesu svi radovi okončani – ali nemamo razloga da sumnjamo da će i to što je ostalo nezavršeno biti završeno u dogledno vrijeme

“Čekali smo Godoa”, kliče otud gospodin Saša Mujović, gradonačelnik podgorički. “Čekali smo ga dugo i uporno. Čekali smo ga iako je bilo teško. Godo je pokazao da zna biti milostiv prema onima čistog srca i namjera. I, evo, danas je Godo stigao.”

Mujoviću je svaka ka’ Vladičina: Čekasmo smo ga, dugo i uporno./ Čekasmo smo ga, a bilo je teško./ Al’ kome je srce u grudima,/ čisto srce, a čistih namjerah,/ toga Godo milošću dariva./ Eto nama Goda u pohode!

Mujović hoće da kaže – Godov dolazak na stranu, za sad – da je ta (skoro pa) mitološka epopeja gradnje podgoričkog Gradskog pozorišta – kojoj se, u najmračnijem času, nije više nazirao ni početak – a nekmoli kraj – ipak okončana, na radost svih nas: Gradsko pozorište je nakon 75 dugih godina potucanja od nemila do nedraga – dobilo svoj velelepni dom.

Dakle, da rezimiramo: prošle godine, prigodom obilježavanja 13. jula – Dana državnosti – Milojko Spajić, predsjednik Milojkove Vlade, uz sasluženje pomenutog gradonačelnika Mujovića i gospođe Borovinić Bojović, tadašnje predsjednice Skupštine Glavnog grada – otvorio je Bulevar Veljka Vlahovića na Starom aerodromu u Podgorici – dužine tačno 1.816 metara – uz nužnu napomenu da su radovi na izgradnji tog bulevara zvanično otpočeli 30. oktobra davne 2020. godine – još za vakta odavno prežaljenog i zaboravljenog gradonačelnika Vukovića – i da su trajali – koliko? skoro pa pet godina! – da bi ove godine, istom prigodom – taj isti Milojko Spajić, predsjednik Milojkove Vlade, uz sasluženje pomenutog gradonačelnika Mujovića, te gospođe Vujović, direktorice Gradskog pozorišta, i gospodina Bajka Vučićevića, direktora Agencije za izgradnju i razvoj Podgorice – otvorio zgradu Gradskog pozorišta u Podgorici – uz nužnu napomenu da su radovi na izgradnji tog velelepnog zdanja trajali – koliko? skoro pa 10 godina! – zvanično su otpočeli 10. oktobra davne 2016. godine, kada je gospodin Stijepović Slavoljub, tadašnji gradonačelnik, položio kamen temeljac – i trebalo je da budu okončani za dvije godine – 10. oktobra 2018. godine – ali eto, ispade da su okončani u pretprošli ponedeljak, 13. jula 2026. godine.

OK, istini za volju, nijesu svi radovi okončani – ali nemamo razloga da sumnjamo da će i to što je ostalo nezavršeno biti završeno u dogledno vrijeme.

I još ako vam kažem da je Migo Stijepović položio kamen temeljac za zgradu Gradskog pozorišta u ponedeljak – 10. oktobar 2016. je bio ponedeljak – a već u nedelju, 16. oktobra, održani su vanredni Parlamentarni izbori – posljednji na kojima je slavio mrski nam DPS…

“Na ovaj svijetli trinaestojulski dan”, kliče aktuelni gradonačelnik Mujović jednako, ne bi bolje klicao ni kada bi imao sigurnu većinu u Skupštini GG, “uspjeli smo skućiti jednog poznatog beskućnika… Taj beskućnik se prvo zvao Pionirsko pozorište. Pa Dramsko pozorište. I na kraju Gradsko pozorište. Mijenjale su se scene, sale, adrese… Mijenjale su se uprave i generacije glumaca. Mijenjala se publika. Uvijek je postojala ona čvrsta misija i misao. Umjetnost je plemenita kategorija. Umjetnost će uvijek naći put do čovjeka i pobijediti. Srećna ti pobjeda umjetnosti i srećna ti pobjeda moja Podgorice”.

A mogao je vala i taj tzv. “umjetnički sektor” Gradskog pozorišta da nam za istorijski dan otvaranja pozorišta – a ujedno i za Dan državnosti – spakuje na brzinu nekakav kulturno-umjetnički program – nešto lako i veselo – a ne da gatamo: hoće li, neće li, umjetnost umjeti da nađe pute do tog Mujovićevog čovjeka i da pobijedi – ko će sad, stvarno, čekati do septembra mjeseca, kada je najavljena prva velika – istorijska – premijera u Gradskom pozorištu.

Biće da je, bez obzira na sve, odluka da se baš 13. jula otvori Gradsko pozorište donijeta naprečac – par dana prije Dana državnosti – što je zateklo umjetnički sektor u svojevrsnom raskoraku…

Bojim se, opet, da se umjetnički sektor neće lako pokrenuti poslije decenija i decenija potucanja od nemila do nedraga – trebaće toj družini neko vrijeme da pregrmi frustracije vezano za podstanarski život – u načelu i u pojedinostima – te da se privikne na nove okolnosti i dobro porazmisli o smislu svega ovoga i o svojoj ulozi u svemu tome…

Kako bilo, moramo konstatovati da u ovom trenutku – gradonačelnik Mujović na stranu – u Glavnom gradu ovog našeg krševitog, gorovitog i od svih bogova redom zaboravljenog provizorijuma – postoje (čak) dvije pozorišne kuće – u dva velelepna doma – što jeste veliki korak naprijed – a ujedno i veliki plus.

Svečanosti polaganja prvog kamena temeljca (od dva) za buduću zgradu Gradskog pozorišta – prethodilo je rušenje tzv. “Kamene sale” (Kamene kuće, Kamene dvorane) – solidne kamene građevine koja se nalazila na desnoj obali Morače – sa južne strane pješačke linije, odmah uz tu liniju, koja povezuje stari pješački most – kojega zovemo Viseći most, ili Gazela – i Ulicu Vasa Raičkovića – tačno na mjestu gdje se danas nalazi velelepna zgrada Uprave za ljudske resurse.

Kladio bih se, za sve pare, da je Kamena sala građena u periodu između dva svjetska rata – ne znam, da budem iskren, originalnu namjenu Kamene sale – a sve čega se sjećam je da smo je zvali i Džudo sala – jer je u ona davna vremena, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, bila matična kuća Džudo kluba “Titograd” – ali se nešto ne sjećam da je koncem devedesetih, kada su tzv. nosioci odlučivanja donijeli odluku o rušenju Kamene Sale, bilo nekih reakcija u javnosti – što bi svakako trebalo provjeriti…

Kako bilo, tačno na mjestu gdje se nalazila Kamena sala, postavljen je 19. decembra 2000. godine prvi kamen temeljac za zgradu Gradskog pozorišta – da bismo već 2004. godine, na tom istom mjestu, dobili velelepno zdanje Evropske agencije za rekonstrukciju/ Agencije za izgradnju i razvoj Opštine Podgorica – današnje Uprave za ljudske resurse – a kamenje od kojega je bila zidana Kamena sala – riječ je o priklesanom kamenu, ili o bunjanom kamenu, ako vam je tako draže – iskorišteno je da se ukrasi fasada pomenutog objekta iz 2004. godine – što je…

Hajde da poslušam Gibonnija i da “jezik pregrizem da, ne bih opsovao”…

Pa je onda u avgustu 2011. palo i nikad prežaljeno Kino “Kultura” – čime su se stekli uslovi da pomenuti gradonačelnik Stijepović, kao što rekoh – 10. oktobra 2016. godine – skopo pa 16 godina od polaganja prvog kamena temeljca – položi i drugi kamen temeljac za zgradu Gradskog pozorišta…

Uslijedila je poodugačka i jednako nevjerovatna faza realizacije projekta Gradskog pozorišta – uslijedio je svojevrsni teatar apsurda – ali o tome u narednom, ili u nekom od narednih brojeva…