S američkim gorivom na Kubu stiže i kapitalizam

Isporuke iz SAD idu na crno tržište i mijenjaju decenijama zatvoren sistem

Benzin po cijeni od 38 dolara za galon prodaje se iz skučenih stanova. Dizel se nudi na Instagramu, uz reklamu poznate manekenke i regeton muziku. Šest decenija nakon revolucije Fidela Kastra, u kubanskom komunističkom energetskom sektoru odjednom se pojavljuju pukotine kapitalizma.

Pod teškim američkim naftnim embargom protiv Kube, izuzetak koji američkim kompanijama omogućava izvoz goriva privatnim kubanskim firmama pokrenuo je haotično crno tržište i otvorio vrata energetskom sektoru koji država čvrsto kontroliše još od vremena kada je Dvajt Ajzenhauer bio u Bijeloj kući.

Isporuke nafte iz tradicionalnih kubanskih dobavljača, Venecuele i Meksika, naglo su prestale nakon što su SAD u januaru svrgnule predsjednika Venecuele Nikolasa Madura. Brodovi američke Obalske straže patroliraju vodama oko Kube, dok su sankcije i prijetnje odvratile tankere čak i od isplovljavanja.

Embargo je ozbiljno otežao funkcionisanje ključnih državnih službi, poput zdravstvenog sistema, javnog prevoza i škola. Međutim, zahvaljujući izuzetku koji je odobrilo američko Ministarstvo trgovine, manje količine benzina i dizela stižu do privatnih restorana, trgovaca i taksista. To su prve značajnije isporuke američkog goriva na karipsko ostrvo otkako je Kastro nacionalizovao rafinerije poslije revolucije 1959. godine.

Rojters nije mogao da utvrdi koje američke kompanije šalju gorivo na Kubu, ali nema naznaka da su u to uključeni veliki trgovci naftom.

Dio tog goriva preprodaje se na crnom tržištu, omogućavajući onima koji mogu da ga priušte da imaju gorivo u automobilima i kućnim generatorima. Time se donekle ublažavaju posljedice kolapsa javnog prevoza, čestih nestanaka struje i problema sa snabdijevanjem vodom, jer se gorivo koristi i za napajanje kućnih pumpi.

Iako novi sistem donosi određeno olakšanje, on istovremeno produbljuje razlike između bogatih i siromašnih.

Jednog julskog poslijepodneva u Havani, 53-godišnja Amarilis Sančez satima je čekala na autobuskoj stanici. Došla je da proslavi rođendan svoje kćerke, ali više nije vjerovala da će autobus za povratak kući, koji inače košta dva pezosa, uopšte doći.

Preko puta, desetine taksista oslanjale su se na stare automobile. Jedan od njih, Ismael Kutinjo, rekao je da može da odveze Sančez, ali bi vožnja koštala 1.000 pezosa – 500 puta više od autobusa – zbog cijene benzina i dizela na crnom tržištu, goriva koje koriste mnoga kubanska vozila.

Za Sančez, koja nema plaćeni posao, to je bilo potpuno nedostižno. Rekla je da će sjedjeti na stanici dok ne padne mrak i, ako autobus ne dođe, prespavati kod kćerke i pokušati ponovo narednog dana.

Iako je 900.000 barela američkog goriva, uvezenih od februara do maja, dovoljno da zadovolji energetske potrebe zemlje za svega oko devet dana, te isporuke otvorile su vrata velikim promjenama, utvrdili su novinari Rojtersa tokom posjeta mjestima na kojima se gorivo distribuira na crnom tržištu i legalnim veleprodajama, kao i u razgovorima sa vlasnicima firmi, ekonomistima, diplomatama i stručnjacima za sankcije.

Kada je jedne nedjeljne večeri ovog mjeseca, nešto prije 23 sata, došlo do kolapsa nacionalne elektroenergetske mreže, Havana je utonula u mrak, ali su pojedini restorani i prodavnice ostali osvijetljeni zahvaljujući generatorima koji rade na uvezeno gorivo. Pred očima javnosti procvjetalo je unosno tržište preprodaje.

Drugog dana, u jednoj prodavnici u centru Havane, čije su police bile pune gaziranih pića, piva i krekera, kupci su igrali bilijar za stolom postavljenim na ulazu. U velikoj prostoriji pozadi, vlasnica prodavnice čuva još jedan proizvod – desetak kanistera benzina od po 20 litara, koji prodaje po cijeni od pet dolara za litar, odnosno 19 dolara za galon.

U obližnjoj stambenoj zgradi, muškarac koji prodaju benzina oglašava na Fejsbuku skladišti gorivo u svom malom stanu, uprkos riziku od požara, eksplozija i otrovnih isparenja. Sve je više i WhatsApp grupa posvećenih ilegalnoj prodaji goriva.

Cijene na crnom tržištu ovog proljeća dostigle su nevjerovatnih 10 dolara po litru, odnosno 38 dolara za galon, prije nego što su počele da padaju kako se obim uvoza povećavao.

Nastojeći da izbjegne potpunu paralizu usljed naftne blokade, vlada je u februaru prvi put dozvolila privatnim kompanijama da uvoze gorivo za sopstvene potrebe.

U junu su kubanski poslanici usvojili opsežan paket ekonomskih reformi kojim bi energetski sektor trebalo da bude otvoren za privatne i strane investitore. Iako taj paket još nije u potpunosti sproveden, do kraja jula gotovo 200 kubanskih kompanija dobilo je dozvolu da se bavi veleprodajnom distribucijom goriva drugim privatnim firmama.

U reklami jedne takve kompanije, koja je postala viralna na društvenim mrežama, manekenka poznata kao bivša djevojka čuvenog kubanskog regeton izvođača šeta kroz skladište ispunjeno velikim industrijskim rezervoarima dizela, dok se u pozadini čuje hit “Gasolina” Dedija Jenkija.

Portparol kompanije A Granel, koja stoji iza reklame, rekao je da gorivo prodaje isključivo drugim registrovanim privatnim preduzećima. Za rezervoar od 940 litara naplaćuje 2,50 dolara po litru.

Još značajnije, Kuba je odobrila prvi projekat sa stranim ulaganjem namijenjen uvozu i prodaji goriva na ostrvu, rekao je krajem jula premijer Manuel Marero Kruz. Nije naveo o kojoj kompaniji je riječ.

Kubanski zakon ograničava kompanijama preprodaju uvezenog goriva bez izričitog odobrenja. Uprkos reformama, koje ukazuju da bi privatne firme uskoro mogle da upravljaju nekim od prepoznatljivih državnih benzinskih pumpi Kupet, crveno-zelene boje, Kuba za sada nije odobrila maloprodaju goriva.

Neke benzinske pumpe kojima upravlja država sada skladište američko gorivo, ali ga mogu točiti samo u vozila registrovana na određene privatne kompanije, rekao je Onijel Dijaz, osnivač konsultantske kompanije Auge iz Havane.

Kubanske vlasti nijesu odgovorile na zahtjeve za komentar. Predsjednik Migel Dijaz-Kanel je 29. jula osudio ono što je nazvao “genocidnom opsadom” ostrva koju sprovodi Vašington. Ekonomske reforme nijesu pokrenute da bi se udovoljilo Sjedinjenim Državama, rekao je, obećavajući da neće biti “masovne privatizacije državne imovine”.

Odgovarajući na pitanja Rojtersa, portparol Stejt departmenta Tomi Pigot rekao je da Vašington prepoznaje “značajne humanitarne potrebe” Kubanaca, dok je kubanske zvaničnike optužio za nesposobnost i preusmjeravanje resursa, ne navodeći dokaze za te tvrdnje.

Rekao je da privatne kompanije, nevladine organizacije i diplomatske misije mogu i zaista uvoze gorivo, uglavnom iz Sjedinjenih Država, ali nije odgovorio na pitanja o uticaju američke politike na crno tržište i visoke cijene na Kubi.

S obzirom na to da prosječna državna plata iznosi svega oko 10 dolara mjesečno, odnosno približno 6.700 pezosa, uvezeno gorivo nedostižno je za ogromnu većinu od devet miliona stanovnika ostrva.

Gorivo koje se otvoreno prodaje na crnom tržištu predstavlja kršenje kubanskog zakona, ali i rizik od kršenja američkih izvoznih pravila, prema kojima gorivo mora biti namijenjeno privatnom sektoru i ne smije završiti u rukama kubanske vlade.

“Na papiru sve izgleda veoma dobro, ali nema nadzora nad tim da li se ljudi zaista pridržavaju ograničenja”, rekao je Horhe Pinjon, bivši rukovodilac u naftnoj industriji i stručnjak za kubanski energetski sektor sa Univerziteta Teksasa u Ostinu.

Za Majru Espinu, kubansku sociološkinju specijalizovanu za siromaštvo, male količine skupog američkog goriva ni izbliza ne mogu da nadoknade količine koje Trampov embargo drži podalje od Kube.

“To je makar omogućilo zemlji da izbjegne potpunu paralizu”, rekla je. Ali za ogromnu većinu Kubanaca koji zavise od javnih usluga, “to povećava i dodatno produbljuje nejednakosti”.