INTERVJU Bužarovska za “Informacije CG”: Postoje gore stvarnosti od Tonija

Isto kao što ni njena književnost nije ograničena fikcijom, Rumena Bužarovska za “Informacije CG” ne govori samo o romanu “Toni”, već komentariše i društvene anomalije i ustaljene prakse kojima se neravnopravnost i nasilje prihvataju i ohrabruju

Postoje gore stvarnosti od Tonija iz istoimenog romana Rumene Bužarovske, ističe sama autorka u intervjuu za “Informacije CG”. Postoje još toksičniji, narcisoidniji, sa još krhkijim egom, dodaje ona.

“Pogledajte one koji su doveli do trenutnog stanja u svijetu i recite mi da ti užasni muškarci sami po sebi ne liče na karikature. Recite mi da, da ih sretnete u knjizi – ne biste bili sigurni da ne postoje”, konstatuje jedna od najistaknutijih regionalnih književnica.

Bužarovska za “Informacije CG” ne govori samo o svom stvaralaštvu, isto kao što ni književnost ne tretira samo sa kreativnog i umjetničkog aspekta, već komentariše društvene anomalije i ustaljene prakse kojima se neravnopravnost i nasilje prihvataju i ohrabruju.

Pozicionirajući se na književnoj sceni svojim snažnim, borbenim i angažovanim glasom, čitateljke i čitaoci do sada su imali uvid u priče o ženama koje se susreću i bore sa društvenim očekivanjima i najrazličitijim oblicima nasilja, a sada u romanesknoj formi Bužarovska prikazuje normalizovani produkt patrijarhata.

Kroz lik muškarca koji ne razumije ni sebe ni druge, Bužarovska ispisuje preciznu i nemilosrdnu studiju društva, razotkrivajući istovremeno mehanizme savremene muške moći, ali i tišinu društva koje takve obrasce normalizuje i štiti. Između ironije i nelagode, humora i gorčine, “Toni” prikazuje kako patrijarhat opstaje u svakodnevici i odnosima. Podsjeća nas i da se nasilje, dominacija i nejednakost ne pojavljuju uvijek otvoreno, već da mogu biti prerušeni u šarm, uspjeh, talenat, sažaljenje, pa kao takvi bivaju i društveno prihvaćeni. No, književnost Rumene Bužarovske od samog početka biva prostor u kojima se sve to ogoljava i prikazuje bez iluzija i zavaravanja. Tokom čitanja njenog romana prvenca, prepoznaju se Toniji i Toniji, a Bužarovska u razgovoru za “Informacije CG” govori više o knjizi i liku koji ne ostaje unutar njenih korica.

Prepoznaje to i čitalačka publika širom Evrope, ali i crnogorska, pa je tako Bužarovska prošle godine gostovala na Festivalu knjiga i pisaca BOOKA u Podgorici, u organizaciji “Nove knjige” koja je njen crnogorski izdavač.

“Toni” je opisan kao “brutalno komična”, a rekla bih i tragična studija muškosti, tradicije i savremenog života. Je li to priča o jednom čovjeku, a zapravo o društvu koje ga je stvorilo i omogućilo mu da bude takav kakav jeste?

Nije neobično da literatura govori o društvu kroz priču o pojedincu. Ovu metodu sam koristila i u svojim drugim djelima – prestavljajući sliku društva kroz konkretan primjer. Toni se u tom pogledu ne razlikuje. To je priča o pojedincu, ali i o društvu koje ga je oblikovalo. Nije slučajno ni to što većina drugih muških likova u knjizi takođe nosi ime Toni – to je, naravno, svjesna odluka.

Sredovječni muškarac, “stari roker”, egocentrik, narcis, emotivno nepismen, duboko nesiguran, s mačo maskom, Toni je zapravo prilično prepoznatljiv i stvaran. Toni nije ni lik ni karikatura, već realni proizvod društva koje i dalje proizvodi slične modele muškosti. Koliko je bilo kompleksno stvoriti ga?

Bilo je izazovno stvoriti lik koji je istovremeno realističan i karikaturalan. Ali, karikature su smiješne upravo zato što predstavljaju osnovni odraz stvarnosti. Mislim da upravo zbog toga čitaoci prepoznaju Tonije oko sebe, koje poznaju u ovom liku koji je, naravno, i očigledno karikatura. Svakako, radi potreba narativa, Toniju sam dala karakteristike ljudi koje sam srela ili posmatrala u svom životu. U tom pogledu, on možda nije potpuno uvjerljiv. Ali, sa druge strane, postoje gore stvarnosti od Tonija iz mog romana. Toksičniji, narcisoidniji, sa još krhkijim egom. Pogledajte one koji su doveli do trenutnog stanja u svijetu i recite mi da ti užasni muškarci sami po sebi ne liče na karikature. Recite mi da, da ih sretnete u knjizi – ne biste bili sigurni da ne postoje.

Roman ste pisali iz perspektive muškog protagoniste. Šta Vas je podstaklo da kreirate dugu priču o muškarcu, i šta bi se moglo reći da “Toni” govori ili nudi muškom svijetu? Šta je Vama taj glas omogućio da kažete drugačije nego ranije?

Pokušala sam da pokažem da nije nemoguće da žene spisateljice pišu uvjerljivo o muškom protagonisti, jer muškarce posmatramo u svakodnevnom životu kao oblik preživljavanja. Mi, kao žene, znamo kako se ponašati oko muškaraca, jer ako ih razljutimo, mogu nas povrijediti ili ubiti, jednostavno zato što je patrijarhat normalizovao taj bijes. Kao rezultat toga, mi posmatramo i navikle smo i da čitamo narative o muškarcima. Kao spisateljice, sposobne smo da ispričamo priču o muškarcima. Muški pisci nisu toliko uspješni u tome, jer ne posmatraju žene, ne čitaju o njima (kanon je muški), ne poštuju ih i ne plaše ih se.

Iako nijesu u centru pripovijedanja, ženski likovi u Toniju snažno oblikuju njegovu strukturu, kao i samog junaka. Da li su žene u romanu prije svega ogledalo njegove nemoći, prostor otpora ili nešto što on nikada do kraja ne uspijeva ali se i ne trudi da razumije?

Postoje ženski likovi koji su u romanu višeslojni, za razliku od muških likova koji nisu tako raznovrsni i svi imaju isto ime (tako da su karikaturalno stereotipni). Mnoge od tih žena su slabe i interno normalizovale zlostavljanje kao patrijarhalni standard, zbog čega se izlažu poniženju. Ali postoji trenutak kada jedan ženski lik shvati šta joj se dogodilo i gdje leži njena odgovornost u tome što je dio ovog problema. Bilo mi je važno da u romanu postoji takav lik, radi nade. Takođe, postoje i drugi ženski likovi koji su primjetno odsutni, ili koji odluče da ne razgovaraju sa Tonijem (kao mlađe žene, mlađa generacija).

Ni ženski ni muški likovi u romanu ne pokušavaju da “poprave” glavnog lika. Koliko je ta odluka povezana sa stvarnim stanjem? Da li je uopšte moguće popraviti ili ispraviti već gotovi patrijarhalni proizvod?

Da bismo pokušale nešto “popraviti”, prvo moramo vidjeti da problem postoji. Moji likovi žive u patrijarhalnoj sferi koju vide kao normalnu, kao oblik tradicije. Zato za njih ne postoji potreba da popravljaju nešto što ne vide kao pokvareno. Pokušavamo “popraviti” stvari pišući knjige, javno govoreći, stvarajući angažovanu umjetnost, aktivno se baveći društvom. Ovo o čemu sada govorimo je isto vrsta “popravljanja”.

Vaš javni i književni rad čita se kroz feminističku prizmu. Kako danas vidite položaj žena u balkanskim društvima, ali ne deklarativno, već u svakodnevici? I gdje, po Vašem mišljenju, književnost ima stvarni uticaj, a gdje joj se taj uticaj samo simbolično pripisuje?

Očigledno je da literatura utiče na položaj žena, jer sve više žena piše, objavljuje knjige, dobija nagrade, a naravno, još više žena čita. Nije slučajno što režimi pokušavaju da oduzmu knjige iz ruku naroda. I često ti režimi zabranjuju knjige koje se bave progresivnim pitanjima u vezi sa ženama. Dakle, da, literatura je jasan pokazatelj jedne vrste emancipacije koja se dešava u svijetu i na Balkanu. Što ne znači da smo postigle jednakost. Borba za jednakost je duga i teška, i uradile smo mnogo – samo pogledajte naše položaje u poređenju sa položajima naših baka.

Vaše pisanje se dovodi u vezu sa kritikom toksične muškosti, a ponekad su tu i optužbe za mizandriju. Zbog čega je važno govoriti o toksičnoj muškosti i kako objasniti da feminizam ne znači mizandriju? Šta se zapravo dešava kada se muška moć dovede u pitanje?

Ovdje nema šta da se objašnjava. Objašnjavati muškarcima koji mrze žene da je feminizam o jednakosti, a ne o mržnji, znači samo upasti dublje u njihovu zamku. Što se više branite, to dublju rupu kopate za sebe. Mizoginija je činjenica patrijarhata koja je normalizovana. Kada neko spomene pitanje “mizandrije”, možda samo pomenite femicide i pitajte ko trenutno upravlja svijetom. Ali nikada, nikada nemojte gubiti vrijeme raspravljajući se sa fašistima ili mizoginim ljudima (što često ide ruku pod ruku).

Iako se o pravima žena često govori, u praksi svjedočimo ponovnim regresijama – od nasilja i femicida do stalnog preispitivanja reproduktivnih prava. Zašto se, po Vašem mišljenju, ženska prava tako lako vraćaju u zonu “rasprave”, umjesto da budu neupitna?

Jednostavno je – postoji reakcija na veliki napredak koji je feminizam postigao. Svi ti režimi širom svijeta, uključujući i onaj u SAD, imaju nekoliko zajedničkih stvari, a jedna od njih je mržnja prema ženama i zlostavljanje žena i mladih djevojaka. Mi, žene, nismo morale “vjerovati” djevojkama i ženama iz Epsteinovih spisa. Znamo koliko je predatorsko ponašanje kod muškaraca uobičajeno. Pokušavaju da nas vrate u naše domove, da nas koriste kao robovsku radnu snagu i fabrike za rađanje, a mi to nećemo dozvoliti.

Na kraju, utisak je da nijedna promjena nije nemoguća, ali i da rijetko dolazi bez pada/pucnja. Često se od književnosti očekuje da “predvidi” budućnost. Kako je Vi zamišljate, kakvom priželjkujete, a čega se pribojavate?

Kniževnost je pričanje priča. Mi živimo pričajući priče. Pa tako, ne mislim da će pripovijedanje umrijeti, jer je ono suštinski ljudsko. U tom smislu, ne bojim se da će kniževnost nestati.

Da li na nečemu trenutno radite i kakvi su planovi za dalje?

Pišem nešto poput novela koje su vezane za šumu, i koje malo naginju ka horor žanru. I svake dvije nedjelje pišem nešto između ličnog eseja i kolumne za “Velike priče”, tako da stalno nešto pišem. Srećna sam, jer uživam u tome.

U Crnoj Gori imate vjerne čitateljke i čitaoce, a i “Tonija” ste predstavili na festivalu “Booka” u Podgorici koji organizuje upravo Vaš crnogorski izdavač. Kako vidite našu publiku i komunikaciju koju ostvarujete putem svojih djela?

Da, bila sam na Festivalu knjiga i pisaca BOOKA koji je organizovala moja izdavačka kuća “Nova knjiga”, sa kojom imam veoma lijepu saradnju. Uživala sam u posjeti Crnoj Gori jer mi omogućava da vidim publiku koju imam kod vas i da razgovaram s njima. Bila sam veoma dirnuta promocijom knjige i diskusijom, koja mi je pokazala da imate veoma živu, inteligentnu i znatiželjnu čitalačku publiku, koja zapravo uopšte nije mala.

Priče koje pišete su često intimne i porodične, ali istovremeno odražavaju šire društvene i političke strukture. Humor, ironija i (tragi)komika važan su dio Vašeg stila. Koliko je izazovno zadržati taj ton prilikom bavljenja takozvanim teškim temama i da li su upravo određene spoznaje ono što Vas zanima kao autorku?

Koristim humor kao alat da razbijem dio tragedije o kojoj pišem. Volim knjige koje su ponekad smiješne, a volim ih i kada su tužne ili tragične. Upravo sam prevela “Lovac u žitu”, koja je takva vrsta knjige. Drugi pisac tog tipa je Kurt Vonegat. Zato pokušavam da pišem kao pisci koje volim. Takođe, volim da se zabavljam i ne smatram da je humor teško koristiti. Humor je veliki dar života.

Da li je Vaš prvi roman došao kao prirodan nastavak kratkih priča i tematika koje Vas okupiraju ili predstavlja svjestan izlazak iz zone u kojoj ste već sebi stvorili određenu prepoznatljivost, pa i komfor?

Moj roman nije nastavak mojih priča – one su odvojene. Volim priče i uvijek ću ih pisati, kao što volim i da ih čitam. I ne mislim da je roman superiornija forma. Jednostavno, neki narativi su duže i zahtijevaju duže forme. Priču o Toniju jednostavno ne možete ispričati u kratkoj priči. Tako da priča je ta koja diktira žanr.