Priča o Kolašinu kroz sjećanja, borbe i pripadanje

· 05:40 · admin · 0 pregleda · 0 komentara
3 min citanja

Predstava “Moja kuća” govori o nekadašnjem fabričkom gradu, tranziciji i nestanku radničkog identiteta

Dokumentaristička predstava “Moja kuća”, nastala kroz radionice u okviru nedavno završenog Međunarodnog festivala alternativnog teatra “Korifej”, izvedena je juče u Kolašinu.

Predstava je odigrana na tri lokacije i kroz lične priče sedam žena, njihove predmete, prostore i sjećanja, otvorila priču o Kolašinu kao nekadašnjem fabričkom gradu, tranziciji i nestanku radničkog identiteta, ali i o željama, strahovima, borbama, odlascima i pripadanju. Autorke predstave su: Dijana Vujisić, Ivana Anđelić, Ksenija Popović, Mirjana Vlahović, Milanka Rakočević i Veselinka Marković, a mentorka je bila glumica Anđelija Rondović.

“’Moja kuća’ je dokumentaristička predstava nastala iz radionica koje sam vodila, a u sklopu festivala “Korifej”, koji ove godine postavlja pitanje: ‘Jesmo li kod kuće?’ i pita se da li smo dobrodošli i da li se naš rad prepoznaje u lokalnoj zajednici. Predstava ima dva dijela. Prvi dio počinje kod stare škole u Kolašinu, na mjestu koje obilježava čitavo djetinjstvo jedne od akterki, koja je jedna od tri učiteljice koje nekoliko godina zaredom pohađaju glumačke radionice. Ostatak glumačke ekipe dolazi iz različitih životnih sfera”, kazala je Rondović “Vijestima”.

Ona objašnjava da se tokom predstave, kroz lične predmete autorki, mapira i neki drugi Kolašin – fabrički grad.

“Čitav Kolašin radio je u ovim preduzećima, svi naši mrtvi radili su tamo”, čulo se tokom predstave “Moja kuća”, kroz koju su autorke otvorile priču o nekadašnjem fabričkom Kolašinu i životu njegovih stanovnika.

“Sve što se tokom predstave dešava napolju, kod škole i na poligonu, gdje akterke ulaze u prevoz Veletrgovine i idu do pozorišta, predstavlja ono što je bilo i vizuelno se odvaja od drugog dijela predstave, koji počinje u Centru za kulturu. Priča o Kolašinu nije samo nostalgija, već je priča o tranziciji, nestanku radničkog identiteta i promjeni jednog grada. Trudila sam se da sadržaj koji su napisale ove talentovane žene ne opteretim scenskim zbivanjem. Kada radite sa ličnim materijalima, morate imati delikatne postupke”, priča Rondović.

Autorke predstave su publici, kaže, omogućile da od prve scene “uđe” u njihov lični prostor, dvorišta, radne prostore, ladice, kuće…. Rondović kaže da je rezultat njenog rada sa sugrađankama “nenametljiva i hrabra priča o željama, strahovima, borbama, odlascima i pripadanju”.

Ostavite komentar

Vasa email adresa nece biti objavljena. Obavezna polja su oznacena *