Zakon uživa u sebi: Film “Jastog” ili kraj jezika i želje

Jastog se može gledati kao antilakanovski filmski uradak, jer agensi koji zastupaju zakon ne priznaju nepostojanje seksualnog odnosa na koji nas još i primoravaju; za njih jezik nije ne-cijeli, niti riječi iznevjeravaju, tako da se nesvjesno može i mora iskazati u potpunosti

Film Jastog ukida dvije dimenzije: jezik i seksualnost, dakle užitak-smisao (jouis-sens, kao drugu stranu uživanja u pjevušenju jezika koji se isidrava iz značenja) i pitanje nesvodivo na odgovor (nema meta-jezika kojeg zaokružuje Drugi Drugog), kao i želju koja je želja Drugog (A). Zaustavljajući se ovdje, na nivou gdje zakon djeluje distopijski – što će reći bez otpora kulture, u simboličkom poretku trajno uspostavljenih označitelja – više nije upitno nego jasno: oni su već životinje, bez jezika kojeg misle kao kuću bića i želje koja, upravo iz razloga što “ne postoji nešto tako kao seksualni odnos” (Lakan), ostajući neispunjiva, opstaje kao vječna težnja subjekta.

Dakle, kad se kroz govor jezik redukuje na puki prenos informacija, neminovno je da će subjekti u motelu proizvoditi rečenice poput automata. Pošto se želja vrati na životinjski nagon, seksualnost onda biva svedena na parenje, a kontrola zaokružuje cilj kojem je svrha totalno raščovječenje ljudskog bića. Onaj vazda uznemirujući element jeste upravo zakon (S2) koji je istovremeno Pogled i Glas: njega zastupaju agresivni agensi, no ispostavlja se kako je to nekakav misteriozni entitet koji djeluje putem natprirodne moći kroz kaznu. Ukoliko ne pronađemo partnera, drugu polovinu, višak uživanja (jouissance), pretvaramo se u životinje. Prognani nazad u necivilizacijsku, istorijom neprožetu, nesvjesnu prirodu kao slijepu silu koja je daleko od toga da bude harmonična, postajemo sopstvena sušta suprotnost. Ono što ne poznaje kulturu kao samoograničenje postavljeno putem jezika, opet postaje samo instinkt i reakcija sa ciljem preživljavanja.

Jastog se može gledati kao antilakanovski filmski uradak, jer agensi koji zastupaju zakon ne priznaju nepostojanje seksualnog odnosa na koji nas još i primoravaju; za njih jezik nije ne-cijeli, niti riječi iznevjeravaju, tako da se nesvjesno može i mora iskazati u potpunosti. Subjekt nije rascijepljen nego je prošiven (point de capiton) označiteljima koji su u strukturi složili subjekte da iz njih trajno djeluju, potpuno determinisani – ne samo prirodnim zakonima već i primjenom represivnog aparata koji brutalno djeluje spolja. Ili pronaći u određenom roku partnerku, ili postati životinja: za to vrijeme, spolja posmatrano, sve djeluje kao odmor (užitak/jouissance koji je sam sebi jedini cilj). Nije li to zapravo rad permisivno-postmodernog Gospodara (S1): ukoliko danas nisi onaj koji uživa, koji je subjekt materijalizovanog zadovoljstva u svim prilikama (društvenim, zabavnim, ali i izolovano meditativnim i sebi posvećenim tokom putovanja itd.), postaješ socijalno-društveni autsajder izvan artificijelne Mreže? To je intersubjektivnost koja podstiče samo zavist, rivalitet i stalne sukobe koji počesto eskaliraju užasnim reakcijama u realnosti.

Upravo zahvaljujući nesvjesnom – heterogenosti koja ima sasvim svoj zakon i pravila – subjekt ne uspijeva svesti seksualni odnos na puko parenje (industrija za odrasle i/ili pornografija jeste par excellence simulacija hiperrealnog seksa; to je operacija nad seksom, izvođenje seksa kao izvjesne vještine, gdje se akteri ponašaju kao oni koji doista posjeduju techne seksa, ali sve je to bez kontakta, obzirom da je pornografija “želeća mašina” koja proizvodi seks bez da isti želi, dokraja distancirana od radnje koju bismo mogli da uporedimo sa Brehtovim “učenim dramama” u kojima glumci izvode predstavu unutar predstave).

Distopija ograničava subjekt na strukturu koja je uokvirena kantovskom antinomijom: nema kontakta između dvije relacije, pa ipak, iako heterogeno asimetrične, želje u simboličkom moraju moći da budu izjednačene upravo jer se želja poništava, objekt malo a se kao višak eliminiše. Zakon ne prepoznaje unutrašnjost bića kao neistraženi kontinent; suprotno, ukoliko imamo pojam transcendencije u kojem je upisan idealitet prava ili apercepcija, u distopiji zakon to preokreće u totalnu transparentnost. Naprosto, nagnani smo jezikom reći sve. Poništena kultura kao zadovoljstvo prema traganju za smislom, kao duhovna vrijednost, opkoračena je zakonom koji djeluje tako što sebe postavlja na sam vrh. (S2) ima odobrenje (ili ga sebi sam daje) od nekakvog nepostojećeg, izvanzemaljskog gospodara ili Velikog Drugog kao ultimativnog označitelja, kao prošivka (point de capiton) u ime kojeg se djeluje bez ostatka. Zato nema krivice, savjesti niti saosjećajnosti u agensima koji djeluju u ime tog poretka, budući da je njima data uloga u kojoj djeluju zarad spasenja (staljinizam je sebe prepoznao kao instrument u rukama Istorije, tehnokapitalizam kao napredak do kojeg je dovela istorija kao velika podnesena žrtva kako bi se konačno ispunio sav potencijal od strane nas samih neprepoznat i nepriznat; u linku sa megaračunarom, mozak kao potonja eksploatacija biće konačno demistifikovan, naučno istražen, tehnoficiran).

Otuda se film Jastog završava sa jezikom, samim tim i željom, što će reći objektom malo a, dakle fantazmom i fikcijom: realnost je realizovana u režiji koja je ucijelo ispostavljena bez alternativnih mogućnosti. Subjekt je ono što mu je strukturom dodijeljeno; njegovo je da samog sebe tretira kao objekt, upravo bivajući zakinut za onu unutrašnju pukotinu u kojoj sebe intelektualno shvatamo kao “ja”, ali u tom procesu i doživljavamo kao Drugo (objekt). Ta relacija je ukinuta, identični smo onome što nam je zakon ispostavio da jesmo. Mehanizam, nasuprot metafizici vječitih pitanja na koja odgovor ne znači ništa, prevaziđen je – interpelacija je unaprijed već završena. Ukoliko se zadatak ne izvrši, od progonitelja postajemo progonjeni – hunter/haunted.

Ako zakon stoji spram želje kako ne bi dopustio da sklizne u užitak (jouissance), šta onda učiniti ili kako se naprosto postaviti prema père-version, Imenu-Oca koje kao perverzni zakon upravo tako sebi pribavlja užitak?

Upustimo li se u psihoanalitičko otkriće prema kojem realno želje prebiva u nesvjesnom, šta ako, istovremeno, film Jastog možemo gledati kao i konačnu, ludu želju da se postane životinja? Tako se dospijeva u predsimboličko u kojem lalangue, kao pjevušenje jezika bez proizvodnje smisla, uživa u sebi; u kojem priroda postaje zakon i u kojem nema vještački uspostavljene kulture – sve je podređeno predatorskom poretku, preživljavanju i parenju, bez ikakvog istorijskog hoda koji, preko prelazaka, još uvijek smatra kako doista evolucijom pravimo iskorak i napredak.

S druge strane, u totalnom zakonu kojem je uspjelo da internalizacijom iznutra izvrši desubjektivizaciju subjekta svedenog na strukturu, ukoliko se o filmu govori iz perspektive usamljenosti savremenog društva, to je onda simptom koji se javlja iz unutrašnjosti – isprva kontrolom kolonizovanog, a zatim ispražnjenog sadržaja. Međutim, u motelu bismo mogli tako raspoznati aluziju na Primalnog Oca (Frojd, Totem i tabu), koji upotrebom sile i zakona za sebe opet uzima sav užitak, upravo tako što mu se svi bez ostatka moraju potčiniti. Otuda izostaje diskurs Histerika: pitanje je najstrože kažnjivo, sistem djeluje linearno, nenabirljivo, jasno i precizno. David i Kratkovida Žena uspijevaju da na prevaru pobjegnu, što će reći – uspijevaju da sebe prepoznaju kao potencijalne buduće ljubavne partnere ili ne, to je sasvim svejedno. Ono što je važno jeste da je želja ne-mrtva, ona prethodi i opstaje čak i u smrti.