Evropska fasada i balkanske pukotine

Crna Gora je bez ikakve sumnje prva sljedeća članica Europske unije. Istodobno nam to ništa ne govori o trendovima u samoj državi koji su sve više i protucrnogorski i protueuropski

Crna Gora se iznutra suočava s etnofederalizacijom: rastakanjem zajedničkih nazivnika države, jačanjem četništva i vlašću nesposobnom za provedbu bilo kakve stvarne reforme

Izbori 30. kolovoza 2020. bili su prekretnica u novijoj povijesti Crne Gore. Dugogodišnja vlast je pala, a dugogodišnja opozicija postala vlast. Od onoga što je tada obećavano, malo je ostalo, a još manje realizirano. Gospodarstvo je i dalje ekstraktivne prirode, rast plaća osiguran je makinacijama s doprinosima, a ne rastom realne ekonomije, nastavljena je, a negdje i povećana praksa stranačkog zapošljavanja, dok je borba protiv kriminala svedena na obračun s jednim, a vrlo blag odnos prema drugom kriminalnom klanu. Jedini napredak koji država bilježi jest onaj na europskom putu, ako napredak mjerimo zatvorenim poglavljima, ne i stvarnim učinkom u društvu.

U Crnoj Gori su se od 2020. izmijenile 3 vlade, vlada izgubljenog Zdravka Krivokapića, vlada štetočinskog Dritana Abazovića i trenutna vlada, vlada odsutnog Milojka Spajića, premijera kojeg nema.

Europski put Crne Gore glavna je igra u gradu te sveprožimajuća tema i svojevrsni parareligijski fenomen. U Europsku uniju se u Crnoj Gori zaklinju gotovo svi, EU je navodno rješenje za sve. Takva situacija, naravno, u konkretnim dnevnopolitičkim kategorijama po definiciji najviše pogoduje vlasti.

S vremenom se EU-retorika pretvorila i u smokvin list za sve i svašta – pa ako postavite pitanje zašto je premijer lagao o vlastitom državljanstvu, zašto ga nema u Skupštini kad se izglasavaju novi ministri njegove vlade, zašto šuti o podizanju spomenika ratnom zločincu, zašto policija mirno gleda kako lokalni nasilnici na tom podizanju spomenika tuku novinare ili zašto ministar policije ne daje ostavku ili nije smijenjen zbog loše reakcije policije nakon što je masovni ubojica na Cetinju neometano hodao okolo i ubijao – riskirate biti optuženi za podrivanje europskog puta države.

Crnu Goru u ovom trenutku predvodi u biti trokomponentna vlast kojoj su pridružene stranke manje brojnih naroda.

Pokret Evropa sad! (PES) premijera Milojka Spajića pozicionira se kao proeuropska i reformistička struktura, odnedavno je pridruženi član Europske pučke stranke te uživa snažnu (i nezasluženu) podršku vrha Europske unije. Ispod površine, ogoljeno od retorike, radi se o političkoj nakupini svega i svačega, o prebjezima iz niza stranaka, a većina skupštinskih zastupnika te stranke osobno su i interesno bliži Andriji Mandiću, predsjedniku Skupštine i četničkom vojvodi, nego drugim akterima crnogorske političke scene. Spajić je nezainteresiran za upravljanje državom i za upravljanje skupštinskom većinom, što je Andriji Mandiću omogućilo postati pravim gospodarom te većine.

Nova srpska demokratija (NSD) predsjednika Skupštine i četničkog vojvode Andrije Mandića odjednom se pokušava ulaštiti, pozicionirati kao proamerička i proeuropska konzervativna stranka, nakon gotovo tri desetljeća Mandićeve četničke i putinističke politike. Dok Mandić neiskreno govori o pomirenju, sustiže ga pritisak prošlosti, biračkoga tijela i Vučićevog režima – pa tako ovaj put za razliku od svog dojučerašnjeg suborca Milana Kneževića ne hvali otvoreno Ratka Mladića, no njegovoj obitelji umiveno upućuje sućut povodom smrti ratnog zločinca.

Mandić je napravio odmak od Vučića kojeg procjenjuje skorašnjim gubitnikom (ili preciznije Vučić od Mandića kojeg više ne kontrolira), ulizuje se europskim dužnosnicima, a preko Dodikovih kontakata u Izraelu pokušava ostvariti ulaz u američku Republikansku stranku.

Za razliku od Spajićevog PES-a i Bečićevih Demokrata – Mandić se jedini u državi bavi politikom u pravom smislu te riječi, gomilajući svoju moć. Traga za savezništvima, kontrolira Radioteleviziju Crne Gore, a s pojedinim poroznim političkim predstavnicima crnogorskih Bošnjaka i crnogorskih Albanaca provodi etnofederalizaciju – dijeli državni plijen prema nacionalnom ključu, savršeno svjestan da na kraju dana od toga on najviše profitira. Ranjena strana takvog rasporeda odnosa prvo je Crna Gora i njezino društveno tkivo, a onda i Crnogorci.

Demokratska Crna Gora (Demokrate/DCG) Alekse Bečića kontrolira vojsku i policiju. Njezin lider, Aleksa Bečić, persona je non grata u Hrvatskoj. Ta mu titula izrazito smeta i za njezino ukidanje navodno pokušava lobirati. Demokrate su se nekoć davno predstavljali kao pomiriteljska priča koja će nadići nacionalne rovove i donijeti „pobjede, a ne podjele“. U međuvremenu su se pokazali najnesposobnijima u crnogorskoj vlasti, uz to u svakoj delikatnoj situaciji servilnima i Vučiću i SPC-u, a prednjače i u stranačkom zapošljavanju.

Smrt Ratka Mladića bila je posljednji simptomatski događaj u razotkrivanju shizofrenosti ove vlasti. Za neke u vlasti on je heroj, za neke zločinac, a za neke ili jedno ili drugo – no o tome se ni ne usude izjasniti. Pa tako europejci Spajić i Bečić šute, Mandić upućuje sućut obitelji ratnog zločinca, za pojedine iz Socijalističke narodne partije (SNP) on je heroj, a ministar vanjskih poslova i lider Bošnjačke stranke (BS) Ervin Ibrahimović kaže da ovaj „i živ i mrtav, zaslužuje samo prezir“.

No taj prijezir Ibrahimoviću očito nije dovoljan da bi napustio vlast u kojoj je s četničkim vojvodom i onima za koje je Mladić heroj, a za ulazak u tu vlast svojedobno je dobio podršku predsjednice Pokreta Majke enklava Srebrenice i Žepe, što je tužan detalj. Sada najavljuje da će BS glasati za opozicijsku inicijativu smjene Mandića, no čini se tek nakon što je postalo očito da opozicija neće imati dovoljno glasova za smjenu. Mandić na to tobože velikodušno poručuje da se „pomirenje pokazuje onda kada je najteže, razumijemo odluku Bošnjačke stranke“. Bura u čaši vode, sve je uigrano i sve ostaje isto.

Ova situacija još je jednom pokazala da je trenutna vlast amalgam niza osobnih i stranačkih interesa, bez stvarne vrijednosne komponente, s Mandićevom četničkom komponentom koja jedina zna što dugoročno radi, a besplatno jaše na od Europske unije poklonjenom valu.

Srpska pravoslavna crkva veto je igrač u Crnoj Gori. Njezina primarna poluga nad donositeljima odluka jest njihov strah od zamjeranja joj, a tu su i poluge u pogledu kadrovskog, financijskog i obiteljskog pritiska.

Tako primjerice mitropolit Joanikije Mićović može o notornom ratnom zločincu iz Drugoga svjetskoga rata, četničkom vojvodi i potpukovniku Pavlu Đurišiću, govoriti kao o „velikom junaku nepobjedivog karaktera“, a mitropolit Metodije Ostojić može grliti i ljubiti njegovu brončanu statuu – a da o tome vlast šuti, a opozicija reagira mlako.

Odnos Beograda prema Crnoj Gori itekako se prelomio i na pitanju crkve. Naime, Vučić i njegov lojalist Porfirije Perić rade sve kako bi osigurali da im se ne ponovi epizoda nepredvidljivosti ponašanja crkve u Crnoj Gori kakvu su imali s pokojnim Amfilohijem Radovićem, koji je bio Vučićev neprijatelj. U tu svrhu beogradska centrala kadrovski čisti crkvenu strukturu na tlu Crne Gore od posljednjih ostataka onih koji su iole bili za nekakav dogovor s Crnogorcima ili su bar željeli primat okupljanja dati vjerskom, a ne nacionalnom, ideološkom ili obavještajnom.

Dodjelom osobne titule mitropolita Metodiju, uz već postojećeg mitropolita, a bez promjene statusa njegove eparhije, Beograd otvoreno gazi dosadašnju tradiciju u kojoj je mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske imao koordinacijski primat nad ostalim trima eparhijama čiji se dijelovi nalaze na teritoriju Crne Gore, a u posljednje se vrijeme sve glasnije šuška i o mogućnosti stvaranja Bokokotorske eparhije na štetu mitropolije, odnosno daljnjem mrvljenju crkvenog teritorija, kako bi se osigurala maksimalna poslušnost režimu u Beogradu svih SPC sastavnica na državnom tlu Crne Gore.

Joanikije i Metodije nisu u najboljim odnosima – Joanikije je pragmatično nešto bliži Mandiću, a Metodije fanatično odan Vučiću. Ipak, u ključnim stvarima misle identično – ne vole Crnogorce, Hrvate, Albance, Bošnjake i crnogorsku neovisnost, a vole Pavla Đurišića i Ratka Mladića.

Razmažena trima desetljećima apsolutne vlasti i izbušena godinama negativne selekcije, crnogorska se opozicija od gubitka vlasti 30. kolovoza 2020. nastavila ponašati kao da je i dalje na vlasti – spora, nadmena, dosadna i promašena. Iskreno vjerujući da gubitak vlasti nije bio generacijsko upozorenje i ogromni izazov, nego tek kratkotrajna anomalija, tražeći neku kombinaciju za ekspresni povratak u sedlo – izgubila je 6 godina ne napravivši doslovno ništa i to uz vlast koja joj se danonoćno servirala posrtajima i blamažama.

Od gubitka vlasti 2020. naovamo crnogorska je opozicija izgubila gotovo sve lokalne, parlamentarne i predsjedničke izborne utakmice, njih više od 20.

Demokratska partija socijalista (DPS) najveća je opozicijska struktura. Ta stranka nalazi se u svojevrsnom limbu. S jedne strane uživa solidan postotak podrške, a s druge strane je percepcijski izolirana za bilo kakvo koaliranje koje vodi ka vlasti. S jedne je strane nominalno pomladila svoje vodstvo, a s druge je strane sektaško-birokratski način djelovanja ostao isti, a čini se da se i stvarne odluke donose na isti način, iz zaleđa stranke.

Ta stranka izbore 2027. dočekuje gubitničkom taktikom čekanja.

Manja opozicijska kolona, Evropski savez (ES), sastavljena od nekoliko manjih stranaka crnogorskog predznaka, heterogena je struktura sastavljena i od zdravih dijelova i od pojedinaca upitne vrijednosti, što oponentima pogoduje za olako javno i medijsko otpisivanje cjelokupne priče. Savezu nedostaje snažno zaštitno lice, hrabrost za ozbiljniji iskorak te dnevna politička i medijska prodornost.

30 godina jedne vlasti ostavilo je traga i na crnogorskoj intelektualnoj sceni i u crnogorskom civilnom društvu. Uz pokoju časnu iznimku koja je dosljedno radila i nekoć i sada – jedan dio scene fiksiran na DPS njegovim je padom s vlasti 30.8.2020. utihnuo i nestao, drugi se dio slizao s novom vlašću, a ostatak je premrežen odnosima s bivšom vlašću do mjere da je u permanentnoj fazi čekanja – čeka se spasitelj kojeg nema (i neće ga biti u tom obliku) ili se spas nasušno traži u negdašnjim liderima koji odavno nemaju što ponuditi u ovoj eri.

Ključ Vučićevog utjecaja u Crnoj Gori ležao je u pristupu diversifikacije ideološkog i obavještajnog portfelja. Ostvarivao je i još donekle ostvaruje što direktni, što individualni utjecaj na niz pojedinaca, stranaka, medija, financijskih institucija, nevladinih i kulturnih organizacija. Utjecao je na mnoge, no ne na jednak način i ne u jednakoj mjeri.

U pogledu direktnog utjecaja važnu je operativno-financijsku ulogu igrao vojvođanski ogranak Srpske napredne stranke, prvotno okupljen oko Igora Mirovića, a potom oko bivšeg premijera Miloša Vučevića, a koji je godinama služio kao mrežno čvorište i kontakt-točka s režimom za razne putnike namjernike iz Crne Gore koji su se dali u službu druge države.

Eksplicitni primjeri Vučićevog miješanja u crnogorske izbore dvije su tzv. Bitke za Nikšić, iz ožujka 2021. i travnja 2025., u kojima je Mandićev stranački kolega Marko Kovačević (znakovitog nadimka Šubara) prvo osvojio, a potom zadržao vlast u tom važnom crnogorskom gradu. SNS je davao snažnu tabloidnu propagandnu i terensku podršku Kovačeviću (tada su Mandić i Vučić bili u ljubavi), a te izbore pratile su i sumnje na uvoz novca za kupovinu glasova i birača iz istočne Hercegovine.

No sam utjecaj na crnogorsku scenu bio je daleko širi. U pogledu individualnog utjecaja, Vučićev režim služio se instrumentima straha i instrumentima obiteljskog pritiska. Premijera Spajića Vučićev je režim preventivno medijski izbombardirao u osvit formiranja vlade u jesen 2023., dao mu do znanja da se mora osloniti na parlamentarnu potporu NSD-a i DNP-a te dogovoriti njihov naknadni ulazak u Vladu, a ne formirati vlast s oporbenim procrnogorskim strankama.

Kada se pak nakon podgoričkih izbora u jesen 2024. pojavila mogućnost promjene vlasti u glavnom gradu i možebitnog vala za šire promjene u državi, pri čemu su predsjednik Milatović i njegova struktura bili jezičac na vagi – i suprotno svemu najavljivanome naprasno spasili novu-staru vlast – uvelike se govorilo da je to osigurano prijetnjama poznatih kriminalaca iz 1990-ih kojima je bio izložen Milatovićev brat, koji živi u Srbiji i navodno posluje s tamošnjom državom.

Od Dritana Abazovića, nominalno zeleno-lijevog političara i svojedobno u očima Europe modernog manjinca, očekivala se snažna podrška srpskim studentima, a on sve vrijeme nije smio pisnuti protiv Vučića, što zbog osobnog kukavičluka i premreženosti s nacionalističkim krugovima u Srbiji, što zbog poslovnih interesa svojeg brata u Beogradu. Bečića i Demokrate navodno se ucjenjivalo raznim osobnim i akademskim kompromatima, a ako i nije radilo osobno itekako je radio strah od SPC-a.

Vučić je utjecaj na znatan dio crnogorskih novina, televizija i portala (više od polovice njih) ostvarivao posredno, preko vlasničkih, upravljačkih i kadrovskih veza tih medija sa Srbijom i njegovom vladajućom strukturom. Trenutno traje pokušaj preuzimanja najutjecajnije crnogorske medijske grupe Informacije CG od strane fonda Alpac Capital fonda koji se preko kapitala bliskog Viktoru Orbanu povezuje s Vučićem.

U posljednje se vrijeme kroz određene kolumniste i analitičare u Crnoj Gori počela plasirati i teza o konkurentnim utjecajima izvana, pri čemu se naglašava navodni hrvatski utjecaj te isti odmah izjednačava s onim iz Srbije. Prema toj tezi dva jednaka maligna utjecaja izvana suprotnog predznaka štete Crnoj Gori, a rješenje je neki unutarnji srednji put. Ovakva teza činjenično je netočna, ali i poprilično lukava i utilitarna.

Naime, ispada da su hrvatski zahtjevi Crnoj Gori na europskom putu, i to uglavnom zahtjevi civilizacijske prirode (odštete logorašima, pitanje nestalih, procesuiranje ratnih zločina, imovinska pitanja) te u vezi sa školskim brodom Jadran (o čijoj se (ne)važnosti, naravno, može raspravljati) – isto što i danonoćne kampanje mržnje u srpskim režimskim medijima, ucjenjivanje crnogorskih dužnosnika, proaktivno miješanje u crnogorske izbore te neprijateljsko preuzimanje medija u Crnoj Gori.

Cilj ovakvog lažnog pariteta jest dati percepcijski poguranac onome koji je sada „jednako odmaknut i od Vučića i od Plenkovića“ – tobože europeiziranom Andriji Mandiću. Uzgred rečeno, tema broda Jadran zabavna je iz razloga što su na njoj entiteti poput vučićevskog huškačkog portala Borba, velikosrpskog NVO-a Miholjski zbor i prevrtljivog Abazovića – odjednom i za jednu prigodu postali žestoki crnogorski suverenisti.

Crnu Goru sredinom 2027. čekaju najvažniji izbori od 1997. naovamo, prema mojoj procjeni važniji i od referenduma 2006. i od parlamentarnih izbora 2020. Mnogi se s ovim neće složiti i reći će da se radi o presnažnoj tvrdnji. No zašto je tome ipak tako?

Da je referendum 2006. kojim slučajem propao – ne bi propao i crnogorski zamašnjak za neovisnošću, naprotiv, vratio bi se još snažniji, s većim postotkom podrške u društvu. Dubinski valovi u društvu bili su upravo takvi – želja za vlastitom državom i odlučivanjem o vlastitoj sudbini.

Isto tako, 30.8.2020. nije morao biti jednosmjerna cesta – da je negdašnja vlast, a sadašnja opozicija njegove lekcije shvatila ispravno i na vrijeme – taj je datum mogao biti prilika za ispravljanje brojnih negativnosti vlasti koja je pala 2020., pročišćenje i vraćanje jedne zdravije, dugoročno održive priče ili stvaranje nečeg boljeg na zgarištima minulog. No 2006. je shvaćena zdravo za gotovo, a 2020. nije iskorištena za regeneraciju.

Sada pred sobom imamo izbore drugačije prirode, izbore koji će ili zaustaviti ili cementirati negativne unutarnje trendove i to ne za daljnje godine, već desetljeća. Dubinski valovi u društvu ovaj su put drugačiji, za Crnu Goru nepovoljniji. 2027. bitka je za karakter države, za njezinu dušu i njezino zdravlje.

Politička se scena pred ove izbore nalazi u svojevrsnoj pat-poziciji. Vlast je klimava i nesigurna u svoj opstanak, no još ima nešto ekonomskog i dosta vanjskopolitičkog manevarskog prostora za preživljavanje, dok je opozicija u malo boljem stanju nego prije, no s nejasnom putanjom prema vlasti i bez ikakvih naznaka društvenog momentuma koji bi joj povećao šanse za vlast.

Spajić ne kontrolira vlastitu stranku, Mandiću prijeti posrtaj na biralištima zbog vanjskog zaokreta, a Bečić se bori za prelazak izbornog praga. Ipak, čak i u takvoj situaciji – ne baš uvjerljiva opozicija zasad ostavlja mogućnost preživljavanja ove i ovakve vlasti.

Ako na izborima 2027. dođe do početka korjenite promjene unutarnjopolitičkog stanja u smjeru istinskog tržišnog gospodarstva, inteligentnog osnaživanja institucija države i nacionalne sigurnosti te zdravorazumskog dogovora u društvu bez ovisnosti o predatorskim akterima izvana i trojanskim konjima iznutra – Crna Gora se ima čemu nadati.

Ako se pak nakon izbora 2027. nastave Spajićeva odsutnost, Bečićeva nesposobnost i Mandićevo kapilarno jačanje – Crnoj Gori prijeti opasnost postati državom „naroda i narodnosti“, malom Jugoslavijom, plemensko-pogodbenom zajednicom s ne baš sjajnim izgledima za život i blagostanje u desetljećima koja dolaze. I sve to s nadolazećim europskim pečatom.