Kako hrabri sokoli da sviju zmajevo gnijezdo

 je ono što ovu pobjedu odvaja od obične senzacije, jer Bosna i Hercegovina nije djelovala kao tim koji je slučajno zalutao u veliku noć, nego kao reprezentacija koja je do nje došla kroz mukotrpan, često ne baš lijep, ali vrlo jasan put. Italija je povela golom Moizea Kena, Bosna i Hercegovina izjednačila preko Harisa Tabakovića, a onda u penalima slavila 4:1 i otišla na Svjetsko prvenstvo prvi put još od 2014. godine, dok je četvorostruki prvak svijeta ostao bez Mundijala treći put zaredom. To jesu gole činjenice, ali one same po sebi ne objašnjavaju zašto ova priča ima težinu mnogo veću od jednog rezultata.

Jer kada Bosna i Hercegovina eliminiše Italiju, onda to nije samo vijest o tome da su “Azuri” opet podbacili, nego i podsjetnik da se reprezentacije ne grade isključivo talentom, još manje starom slavom, već ozbiljnošću ideje. A baš tu se otvara prostor za Crnu Goru, jer ono što je BiH uradila pod Sergejem Barbarezom nije nikakav magični recept nedostupan drugima, nego skup prilično jasnih principa koje bismo i mi, uz dovoljno samokontrole, strpljenja i manje našeg omiljenog sporta zvanog samosabotiranje, mogli makar djelimično da prepišemo.

Sama utakmica protiv Italije bila je važna, ali još je važnije kako je Bosna i Hercegovina do nje stigla.

Podaci sa meča pokazuju da BiH nije samo preživjela utakmicu, nego je igrala hrabro, sa više posjeda i daleko više pokušaja ka golu. To je bitno naglasiti, jer razlika između male reprezentacije koja pravi iznenađenje i male reprezentacije koja sazrijeva leži upravo tu: prva nekako izdrži, druga vjeruje da pripada toj utakmici. Bosna i Hercegovina je sinoć izgledala kao ova druga.

Zbog toga ni Sergej Barbarez ne može da se posmatra samo kroz kadar selektora koji se raduje istorijskoj pobjedi. Njegova priča je mnogo zanimljivija od toga. Savez Bosne i Hercegovine imenovao ga je za selektora u aprilu 2024. godine, i to u momentu kada je reprezentacija bila daleko od nekadašnje energije, identiteta i ugleda.

Barbarez je u posao ušao bez prethodnog klupskog trenerskog iskustva (ko je rekao Vučinić), što je prirodno otvorilo pitanja i sumnje, ali je od starta donio nešto što se u ovim krajevima često podcjenjuje, a to je jasna emocionalna legitimnost.<!—->
Nije bio samo selektor na papiru, nego figura kojoj je javnost htjela da vjeruje, ne zato što je nosio neku modernu prezentaciju i par trendovskih termina, nego zato što je djelovao kao neko ko razumije i reprezentaciju i zemlju i ono što taj dres znači ljudima koji su se od njega vremenom odvikli. Savez je tada uz njega postavio i Emira Spahića kao direktora reprezentacije, i već tu se vidjelo da ideja nije bila da se gasi požar od prozora do prozora, nego da se napravi drugačija konstrukcija.

Barbarezov početak, naravno, nije bio gladak. Naprotiv. Prvi mjeseci izgledali su kao dokaz da emocija ne pobjeđuje nikoga sama od sebe. Bosna i Hercegovina je u njegovoj prvoj godini imala vrlo slabe rezultate, bez pobjede u nizu utakmica, sa porazima koji su podsjećali koliko je tim daleko od ozbiljnog nivoa.

I tu je vjerovatno prva lekcija koju bi Crna Gora morala da nauči, ako želi da od komšija nešto zaista prepiše. Proces ne izgleda uvijek kao proces dok traje. Ponekad izgleda kao haos, kao neuspjeh, kao pogrešan izbor, kao još jedna balkanska improvizacija koja će neslavno završiti. Ali razlika između saveza koji nešto gradi i saveza koji stalno kreće ispočetka jeste u tome što prvi zna da loši mjeseci nijesu automatski dokaz da ideja ne valja.

Bosna i Hercegovina je istrpjela prvi talas, a onda ušla u 2025. godinu sa mnogo boljim rezultatima, da bi kroz plej-of pobjedama nad Velsom i Italijom završila posao i stigla na Mundijal. Čak je i sam Barbarez nakon sinoćnje pobjede rekao da je njegov tim “dvije godine ispred rasporeda”, što je vrlo precizan način da kaže da je vjerovao u put i onda kada tabla nije izgledala lijepo.

Tu već dolazimo do druge, možda i najveće stvari u cijeloj priči, a to je Emir Spahić.<!—->

Na Balkanu se često precjenjuje uloga selektora kao jedinog tvorca sudbine reprezentacije, a zanemaruje se ono što postoji između dva okupljanja, između dva spiska, između jednog i drugog telefonskog poziva. Spahić nije bio tu da stoji uz teren i simbolično predstavlja “staru gardu”, nego da odradi ogroman, često nevidljiv posao oko igrača iz dijaspore i oko vraćanja reprezentaciji onih koji nijesu odrastali u njenom neposrednom okruženju, ali jesu u njenoj priči.

Barbarez i Spahić su nakon dolaska intenzivno radili na privlačenju igrača koji imaju porijeklo iz Bosne i Hercegovine, a koji su bili u sistemima drugih zemalja ili na njihovom radaru. Među imenima koja su već ušla ili bila u procesu ulaska u reprezentaciju pominju se Armin Gigović, koji je mogao da bira i Švedsku, Samed Baždar, Vitali Janelt, kao i Eman Košpo, dok su u širem kontekstu ove politike još ranije za BiH zaigrali i igrači poput Anela Ahmedhodžića (u međuvremenu precrtan), Benjamina Tahirovića, Denisa Huseinbašića, Denisa Hadžikadunića i Harisa Tabakovića (strijelca jedinog gola za “Zmajeve” sinoć postignutog). Dakle dvije trećine tima nije igralo klupski fudbal u BiH, što savršeno oslikava koliko je savremena reprezentacija postala projekat umrežavanja zemlje sa vlastitom dijasporom.

U tome je možda i suština cijele bosanske obnove. Nije stvar samo u tome da nađeš talentovanog momka u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji ili Americi i ubijediš ga da uzme tvoj pasoš za sportske potrebe.

Stvar je u tome da mu ponudiš ozbiljan ambijent, uvjerljivu priču i osjećaj da ulazi u nešto što ima smisla. Djeca iz dijaspore nijesu više fudbaleri iz devedesetih, koji će automatski izabrati zemlju porijekla zato što ih na to vuče samo porodična emocija. Danas oni biraju i projekat, i razvoj, i minutažu, i konkurenciju, i reputaciju sistema.

Bosna i Hercegovina je, makar u ovom ciklusu, djelovala kao država koja je konačno shvatila da se reprezentativni identitet ne čuva samo himnom i zastavom, nego organizacijom i odnosom prema ljudima, a to je nešto što mi u Crnoj Gori nikako da naučimo, ne samo u fudbalu nego i u rukometu, vaterpolu, košarci.

I tu dolazimo do nas, jer je to vjerovatno najveća stvar koju bi trebalo prepisati. Ne igrački profil Bosne i Hercegovine, ne formaciju, ne način na koji su branili prekide protiv Italije, nego ozbiljnost u lovu na sopstvene resurse.

Crna Gora je mala zemlja, sa ograničenim bazenom talenata, ali upravo zbog toga ne smije sebi da dozvoli luksuz da bude ležerna prema dijaspori, prema dualnim državljanstvima, prema djeci koja rastu po akademijama regiona i Evrope, prema onima koji imaju crnogorsko porijeklo, a nijesu svakodnevno u našem fokusu.

Ako nemaš 15 igrača viška po generaciji, onda ti je svaki propušteni talent mali poraz saveza. Bosna i Hercegovina je, makar sada, pokazala da se i zemlja koja je godinama djelovala razbijeno, konfuzno i umorno može sabrati oko te ideje. Zašto ne bi mogla i Crna Gora.

Druga stvar koju bi Crna Gora mogla da prepiše jeste hrabrost da se podmladi tim, a da se to ne doživljava kao unaprijed potpisana kapitulacija.

U našim krajevima se prečesto mladost tretira ili kao ukras za saopštenje, ili kao alibi za neuspjeh. Bosna i Hercegovina je sinoć dobila utakmicu i kroz mlade igrače, a ne uprkos njima.

Kerim Alajbegović i Esmir Bajraktarević nijesu bili simpatični detalji jedne romantične priče, nego ozbiljni faktori pobjede.

Alajbegović ima tek 18 godina, protiv Velsa je pogodio odlučujući penal, juče je ušao sa klupe, što je mnoge iznenadilo, ali on nije digao nos, i pokazao je taj nevjerovatan dribling starog kova.

Bajraktarević je bio taj koji je pogodio posljednji penal protiv Italije i zatvorio veče koje će u BiH dugo pamtiti. I to na način velikih majstora, nije ni gledao u stranu gdje je pucao, a ranije je probao lucidno i centaršute rabonom, driblinge koji su postali zaboravljena umjetnost. <!—->

Ali oni su mnogo više od dva talentovana krila koja su sinoć igrala veliku utakmicu.

Alajbegović je rođen 21. septembra 2007. u Kelnu, igrač je Red Bul Salcburga i prošao je sve mlađe selekcije Bosne i Hercegovine, a u junu 2025. postao je najmlađi debitant u istoriji A reprezentacije i taj debi odmah začinio golom.

Bajraktarević je rođen 10. marta 2005. u Epltonu u SAD, iz Nju Ingland Revolušna stigao je do PSV-a, a prije nego što je u avgustu 2024. promijenio sportski identitet i okrenuo se BiH, već je imao seniorski nastup za Sjedinjene Države u prijateljskom meču protiv Slovenije.

Jedan je dječak iz njemačke škole fudbala, drugi iz američkog sistema, a obojica danas djeluju kao da su na livadi negdje između mahale i betonskog igrališta naučili ono najvažnije, da se igrač ne prepoznaje samo po brzini i kondiciji nego i po tome šta radi kad ostane jedan na jedan sa čovjekom ispred sebe. Gen ne poznaje granice.

Ali njihova važnost nije samo u tome što su se pojavili u najvećem trenutku. Njihova važnost je i stilska. U vremenu kada veliki dio savremenog fudbala proizvodi disciplinovane, fizički besprekorne, taktički obrazovane, ali često i prilično uniformisane igrače, Alajbegović i Bajraktarević djeluju kao podsjetnik da dribling još može biti ozbiljna sportska poruka jednog tima.<!—->

To je onaj dribling starog kova, ne kao puka egzibicija, nego kao način da se protivnik destabilizuje i da se igra ne svede na šablon.

I opet, tu se otvara prostor za crnogorsku paralelu. Nama ne treba kopija Bosne i Hercegovine, niti bi to bilo moguće, ali nam treba isti stepen svijesti da mladi igrač ne smije da bude pozivan samo kada nemaš više koga, nego kada vidiš da u njemu postoji nešto drugačije.

Crna Gora je kroz svoju reprezentativnu istoriju često živjela od jakog karaktera, od iskusnih lidera, od borbenosti i tvrdog identiteta, ali je mnogo rjeđe uspijevala da na vrijeme prepozna i istrpi momke koji mogu da donesu novu boju timu. Bosna i Hercegovina je sada dobila i rezultat i simboliku, jer je na Mundijal otišla sa klincima koji ne djeluju kao kompromis nego kao budućnost.

Zato Vasilije Adžića treba da “istrpimo” u smislu manje minutaže u Juventusu, da ljudi iz saveza stanu iza njega, da ga savjetuju, da bude nacionalni projekat u koji ćemo sve da uložimo.<!—->

Zato Andrija Bulatović mora da igra po istom principu, zato moramo da dobro zavirimo u sjajne mlade kategorije i pravimo naše romantične priče sa Simonom Sošićem, Petrom Vujovićem, Aleksom Cauševićem…

Treća stvar koju bi Crna Gora mogla da prepiše od Bosne i Hercegovine jeste vraćanje emotivne legitimnosti reprezentaciji. To je izraz koji možda zvuči apstraktno, ali je u našem prostoru presudan. Reprezentacija nije klub, ona ne živi od svakodnevnog ritma, nego od rijetkih okupljanja, od kratkih prozora i od ogromne potrebe da u tih nekoliko dana svi vjeruju istoj priči.

Kada narod prestane da vjeruje, kada igrači dođu više po obavezi nego po osjećaju, kada savez djeluje kao administrativna zgrada, a ne kao fudbalska kuća, onda reprezentacija postaje nešto što postoji, ali ne živi. Barbarez i Spahić su, čini se, uspjeli da Bosni i Hercegovini vrate upravo to da reprezentacija ponovo bude događaj, prostor identifikacije i zajednička stvar. I ne, to nije romantika. To je konkretan sportski kapital.

Crna Gora to dobro zna. Ovdje su reprezentativne noći uvijek bile najjače kada se osjećalo da tim i narod dišu zajedno, kada stadion ne čeka da ga neko zabavi, nego unaprijed vjeruje da prisustvuje nečemu važnom. Ali isto tako znamo koliko se taj kapital brzo troši kada nema kontinuiteta, kada se stalno kreće iznova, kada se svaka promjena predstavlja kao revolucija, a svaka kriza kao smak svijeta. Ono što je Bosna i Hercegovina pokazala jeste da se povjerenje može vratiti, ali samo ako iza toga stoje ljudi koji djeluju stvarno, a ne birokratski.<!—->

Zato ova priča nije samo bosanska. Ona je regionalna. Ona je i crnogorska, makar kao ogledalo. Jer Bosna i Hercegovina nije otišla na Mundijal zato što je odjednom postala veća, bogatija ili infrastrukturno savršenija od drugih. Otišla je zato što je u pravom trenutku spojila nekoliko stvari koje se kod nas prečesto tretiraju odvojeno: kult reprezentacije, rad sa dijasporom, hrabrost da se mladi gurnu u vatru i spremnost da se istrpi ideja i kada u početku ne izgleda naročito pametno. To je lekcija koja ne traži zavidan budžet, nego ozbiljan karakter saveza.

A sinoćnja pobjeda nad Italijom samo je učinila da sve to izgleda veće, ljepše i istorijskije nego što bi možda djelovalo da je posljednji korak bio protiv nekog manjeg imena. Italija je bila savršen protivnik za bosanski narativ, baš zato što je sa sobom donijela svu težinu stare škole, velikog imena i nekadašnje nedodirljivosti.

Možda je u svemu tome najzanimljivije što Bosna i Hercegovina nije pobijedila tako što je igrala tuđi fudbal. Nije imitacija donijela rezultat, nego sopstvena kombinacija emocije, dijaspore, mladosti i hrabrosti. To je ono što Crna Gora mora da razumije ako iz ove priče želi nešto korisno da izvuče. Ne treba nam bosanski dres, bosanska publika, bosanski selektor niti bosanska biografija. Treba nam bosanska odlučnost da se sopstveni potencijal konačno shvati ozbiljno.

Jer male reprezentacije ne napreduju kada čekaju generaciju koja će ih spasiti, ili igrače koji se dese sami od sebe, uprkos sistemu a ne kao njegov proizvod. Napreduju kada sistem prestane da rasipa ono malo što ima.