Svetislav Pešić najavljuje kraj trenerske karijere: Nakon 44 godine, vrijeme je za život

Legendarni košarkaški stručnjak Svetislav Pešić, poznat pod nadimkom Kari, zvanično je najavio povlačenje sa mjesta glavnog trenera nakon završetka tekuće sezone. Ova odluka, koja označava kraj impozantne 44-godišnje trenerske karijere, objavljena je početkom sedmice u Minhenu, tokom predstavljanja njegove autobiografije. Pred brojnim novinarima i uglednim zvanicama, Pešić je podijelio intiman trenutak koji ga je podstakao na razmišljanje o penzionisanju, a koji se odigrao krajem januara u Tel Avivu, uoči važne utakmice Evrolige.

„Ležao budan u svom hotelskom krevetu kada sam se zapitao: Šta ti uopšte radiš ovdje? Jesi li lud? Uskoro puniš 77 godina i još si trener. Doživjećeš 90, to je još 13 godina. Tada sam sebi rekao: Dosta je košarke, konačno prestani!“, citiran je Pešić u dijelovima intervjua za njemački list Cajt, koje su prenijeli brojni tamošnji mediji. Potom je dodao da želi da „upozna život i sa druge strane“, planirajući više vremena provoditi u svojoj „prelijepoj kući u Barseloni, gdje živi dio njegove porodice“, te da će se češće vraćati u rodni Pirot.

Iako je Pešićeva namjera bila da se povuče još prošle godine, nakon što je podnio ostavku na poziciju selektora Srbije poslije eliminacije u osmini finala Evropskog prvenstva, sudbina je imala drugačije planove. Krajem decembra, neočekivani poziv stigao je iz Minhena, direktno od predsjednika Bajerna, Herberta Hajnera. Pešić je otkrio da je prije prihvatanja ponude morao razgovarati sa suprugom Verom, koja je, kako kaže, „takođe zaražena košarkom“ i sama je igrala. Njen savjet je bio jasan: „ako te predsjednik moli, ne možeš da kažeš ne“. On je naglasio da ni za jedan drugi klub ne bi prihvatio takvu ponudu, ističući da mu je Bajern posebno „u srcu“.

U tom periodu, minhenski klub se nalazio u dubokoj krizi, nedavno se rastavši sa trenerom Gordonom Herbertom, svjetskim šampionom, uslijed niza poraza u Evroligi. Pešićev dolazak je donio željeni preokret; Bajern se nakratko ponovo našao na domak plej-ina Evrolige, iako je ta šansa na kraju propuštena, a tim je doživio i neslavno ispadanje iz kupa. Uprkos nedavnim izazovima, gdje su zabilježili pet poraza u poslednjih šest zvaničnih utakmica, Bajern, kao aktuelni branilac titule, i dalje predvodi tabelu Bundeslige. Pešić, poznat po svojoj težnji ka maksimalnom uspjehu, cilja na osvajanje šeste šampionske titule u svojoj oproštajnoj sezoni, što bi predstavljalo dostojanstven kraj jedne izvanredne karijere.

Njegova tek objavljena autobiografija, naslovljena „Immer weiter“ (u prevodu „Idemo dalje“), dostupna je u knjižarama od srijede, 1. aprila. Kao što je veliki Vlade Divac, jedan od njegovih nekadašnjih pulena, istakao u predgovoru: „Danas mnogi smatraju da moraju da napišu knjigu. Dobro je da to ponekad urade i oni koji zaista imaju šta da kažu“. Knjiga, nastala u saradnji sa minhenskim novinarom Florijanom Hauptom, koji živi u Barseloni, na 412 stranica donosi bogatstvo anegdota, ličnih životnih principa, trenerskih strategija i filozofije. Kroz nju se oslikava čitav životni put i impresivna sportska karijera Svetislava Pešića, do ovog trenutka. Rođen 28. avgusta 1949. godine u Novom Sadu, Pešić je djetinjstvo proveo u Pirotu, gdje je započeo svoju sportsku odiseju kao fudbalski golman. U autobiografiji se sjeća traumatičnog finala iz tog perioda: „Lopta mi je nekako iskliznula iz ruku… na povratku u Pirot cijela ekipa je plakala“. Njegov privatni život takođe je neodvojiv od sporta; suprugu Veru upoznao je 1971. godine, naravno, na košarkaškoj utakmici. „Utakmice se i ne sjećam baš najbolje, jer sam sve vrijeme gledao samo u nju…“, prisjetio se Pešić tog sudbonosnog susreta.

Igračka karijera Svetislava Pešića, gdje je nastupao kao plejmejker, doživjela je vrhunac osvajanjem Kupa evropskih šampiona 1979. godine sa ekipom KK Bosna. Zbog povrede koljena morao je rano okončati igračku aktivnost, ali su uslijedili još veći uspjesi na trenerskom polju. Prije nego što je preuzeo trenersku palicu, obavljao je funkciju sportskog direktora, upravo u voljenoj Bosni, u Sarajevu – gradu koji s ljubavlju naziva „minijaturom Jugoslavije“. Njegova trenerska karijera započela je gotovo slučajno 1982. godine, kada mu je tadašnji predsjednik kluba rekao: „Pošto kao sportski direktor niste uspjeli da pronađete novog trenera, vi ćete biti trener dok ga ne nađemo“. Pešić je tu ulogu zadržao – sve do danas, oblikujući generacije košarkaša i timova. Pešićev trenerski put obilježen je serijom izuzetnih dostignuća. Godine 1987. osvojio je juniorsko svjetsko prvenstvo sa reprezentacijom Jugoslavije, predvodeći nezaboravnu generaciju u kojoj su stasavali Toni Kukoč i Vlade Divac. Sa samo 28 godina preuzeo je kormilo njemačke reprezentacije, koju je 1993. godine doveo do titule evropskog šampiona. Njegov niz trijumfa nastavljen je 2002. godine, kada je sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio svjetsku titulu. Uslijedila je izuzetno uspješna era u Berlinu, koju u svojoj knjizi opisuje kao „savršenu situaciju“, potom rad u Barseloni, a kasnije ponovo angažmani sa nacionalnim timovima i uglednim klubovima. Spisak njegovih trenerskih uspjeha je zaista impresivan i mogao bi se nabrajati unedogled. Kako je njegova supruga Vera primijetila u predgovoru knjige, „Nedostaje mu samo olimpijsko zlato“.

Kada su ga pitali za najbolju utakmicu koju je ikada vodio kao trener, Pešić je iznenadio odgovorom, navodeći onu koju je izgubio sa reprezentacijom Srbije: „Polufinale Olimpijskih igara u Parizu, kada smo igrali protiv, po mom mišljenju, najbolje reprezentacije Sjedinjenih Država u istoriji“. Takođe, otkrio je da mu je 2002. godine, prije prelaska u Barselonu, NBA liga ponudila trogodišnji ugovor kao pomoćnom treneru. „Ali ja nikada nisam bio pomoćni trener, pa zašto bih to radio? Često sam u SAD i volim NBA, to je bez sumnje najbolja košarkaška liga na svijetu. Ali svoju odluku nikada nisam zažalio“, kazao je Pešić, objašnjavajući svoj put. Na pitanje da li ga trenerski poziv održava mladim, Pešić je odgovorio da izbjegava večere sa ljudima svojih godina „koji stalno pričaju o infarktima, prostati ili bolovima u leđima“. Iako priznaje da mu se „ne sviđa sve što rade mladi igrači“, njegova motivacija leži u napretku: „Ali kada kao trener vidim da igrači žele da napreduju, da upijaju sve, da uživaju u treninzima – onda se poslije treninga vratim kući, popijem čašu crnog vina i još sam motivisaniji za naredni trening. Ne pobjeđujemo u svakoj utakmici, ali trudim se da svakog igrača učinim boljim. Zato sam još uvijek trener“.

Ipak, na ponovljeno pitanje da li je ovo zaista kraj, Pešić je ostao dosljedan svojoj odluci: „Kao što pišem u knjizi: jednom trener, uvijek trener. Uvijek ću biti aktivan u košarci, držaću kurseve i slično. Ali pred kraj života više ne mogu da budem glavni trener. Znam, mnogi mi ne vjeruju kada kažem da prestajem. Ali poslije ove sezone zaista je dosta“. Njegovim odlaskom, kako ističu sportski analitičari, „ekscentrični Srbin“ i jedna od najuticajnijih figura evropske košarke poslednjih decenija, ostaviće za sobom ogromnu prazninu u košarkaškom pejzažu Starog kontinenta, a njegov doprinos će nedostajati „košarkaškom cirkusu“.