Nostalgija i Sloboda: Odrasli Koji Vole Dječiju Književnost

Fenomen odraslih čitalaca koji i dalje pronalaze zadovoljstvo u dječijoj književnosti postaje sve primjetniji, a razlozi su višestruki – od osjećaja slobode do prijatne nostalgije. Kada je autorka teksta, u ranom djetinjstvu, naišla na priču o crvenokosoj djevojčici koja samostalno živi u Vilevilekuli, još nije bila savladala vještinu čitanja. Ipak, više od dvije decenije kasnije, roman "Pipi Duga Čarapa" zadržao je svoje mjesto među pet najdražih književnih djela, iako bi se moglo očekivati da je avanture devetogodišnje junakinje već prevazišla. Očigledno, autorka nije usamljena u tome, jer mnogi odrasli na društvenim mrežama aktivno razmjenjuju utiske i objašnjavaju svoju trajnu naklonost prema dječijim knjigama.

Katarina Albijanić, čije je omiljeno djelo "Alisa u zemlji čuda" Luisa Kerola, ističe da "književnost za djecu ima posebnu vrstu slobode". Ona je ovu knjigu, u kojoj djevojčica Alisa, prateći bijelog zeca, zalazi u neobičan svijet sa promjenljivim pravilima, prvi put pročitala u tinejdžerskom dobu. Međutim, kontinuirano joj se vraća i danas, naglašavajući: "Ne postoji uzrast za takve priče. Svaki put u njima pronađem nešto novo." Katarina dodaje da bi se "i dalje obradovala kao dijete kada bih je ponovo uzela u ruke, iako znam što me čeka", što jasno ilustruje trajnu privlačnost ovih djela. Milan Aleksić, profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, objašnjava da je izraz u književnosti namijenjenoj djeci često jednostavniji i usklađen sa uzrastom, jer djeca nemaju isto bogatstvo iskustva niti potpuno razvijene misaone obrasce kao odrasli. Međutim, on naglašava da autori koji se bave ovom vrstom književnosti "vrlo često grade više nivoa značenja", gdje "na površinskom planu nalaze se priče i simboli dostupni najmlađima, dok se u dubljim slojevima otkrivaju značenja namijenjena odraslim čitaocima."

Jedan od ključnih aspekata koji privlači odrasle čitaoce jeste prijatna nostalgija. Način na koji se granice između stvarnosti i mašte prepliću u Kerolovoj "Alisi" posebno fascinira Katarinu. Ona opisuje kako je ta "kreativnost nevjerovatna", navodeći primjer Alisinog pada kroz rupu u drugi svijet, gdje "slova na papiru grafički izgledaju kao da padaju", što je, kako kaže, naprosto oduševljava. Katarina i dalje uživa u dječijoj poeziji, a njen omiljeni pjesnik je Ljubivoje Ršumović. Sa sjetnom toplinom priča kako je "jednu njegovu knjigu pjesama moja mama je dobila u porodilištu kad me je rodila i ta knjiga je i dalje sa mnom, često joj se vraćam, pomalo nostalgično". Ponovno čitanje poznatih i voljenih knjiga usko je povezano sa trendom "utješnog čitanja" (comfort reading). Margaret Nojer, naučnica sa Državnog univerziteta u Ričmondu, Virdžiniji, u svom radu navodi da vraćanje poznatoj, često nostalgičnoj literaturi, pruža emocionalnu utjehu i osjećaj smirenosti, posebno u stresnim životnim periodima. Nastavnica francuskog jezika, Nataša Petrović, potvrđuje da je njena naklonost prema dječijoj književnosti direktno povezana sa nostalgijom. Ona to opisuje kao "srećnu nostalgiju koja pruža osjećaj sigurnosti i daje utisak bijega od stvarnosti, koja se može biti teža za odrasle". Petrović objašnjava da "čitanje priča uz koje smo odrasli vraća nas u period bezbrižnosti i mladalačke sigurnosti". Ona voli da čita francuske narodne bajke i adaptacije klasičnih romanskih djela u stihovanoj formi, prilagođene djeci, jer je "sve često vrlo pojednostavljeno – jasan jezik, jednostavna struktura priče, prepoznatljivi likovi". Zanimljivo je da čak čita i "Bibliju za djecu".

Univerzalne teme i mogućnost ličnog rasta kroz ponovno čitanje još su jedan snažan razlog za privlačnost dječije književnosti. Aleksandar Lakićević (27) iz Beograda ističe "Malog princa" kao svoje najdraže djelo. Prisjeća se: "Prvi put sam je čitao kao dijete, baba me je stalno podsticala da čitam i već tada mi se mnogo svidjela." Roman francuskog pisca Antoana de Sent Egziperija, napisan 1943. godine, priča je o pilotu čiji avion pada u pustinju, gdje upoznaje dječaka sa dalekog asteroida koji mu priča o svojim susretima sa neobičnim ljudima i lekcijama koje je od njih naučio. Aleksandar se sa ovom knjigom susreo više puta – u osnovnoj i srednjoj školi, a kasnije i u zrelom dobu. Smatra da je "Mali princ" djelo koje treba čitati u djetinjstvu, a potom mu se vraćati kada čovjek odraste, jer "ta knjiga, zapravo, najbolje funkcioniše kad je čitaš više puta, u različitim fazama života". Kako je sazrijevao, počeo je da prepoznaje dublje teme u knjizi – motive usamljenosti, ljubavi i međuljudskih odnosa. Bibliotekarka Miljana Todorović za potvrđuje da se "mnoge priče koje se smatraju dječjim mogu vrlo metaforično prenijeti na naš odrasli život". Objašnjava da čitajući ih, učimo o odnosima, emocijama i svijetu oko nas, često na jednostavniji i iskreniji način nego u takozvanoj "ozbiljnoj" literaturi. Tako nas podstiču da "budemo kreativniji, slobodniji i otvoreniji za igru". Todorović zaključuje da "možda je baš u tome vrijednost ovih knjiga – ne da nas vrate u djetinjstvo, već da nas podsjete na ono što smo u međuvremenu zaboravili".

Dječija književnost, prema profesoru Aleksiću, nije fundamentalno izdvojena od književnosti u cjelini, već predstavlja jednu od njenih sfera koja je, uslovno rečeno, definisana uzrasnom kategorijom čitalaca. Bajke, basne, razbrajalice i zagonetke čine segment usmenog književnog nasljeđa namijenjenog djeci. "Bajka je važna jer počiva na arhetipskim obrascima borbi dobra i zla, putovanju, odrastanju, iskušenjima koji su razumljivi svim generacijama. Zato ona ostaje bliska i djeci i odraslima", dodaje on. Ipak, postoje djela koja prvobitno nijesu bila pisana za djecu, ali su tokom vremena postala dio korpusa dječije književnosti. Kao primjer navodi avanturistički roman "Robinzon Kruso", čija se radnja događa na pustom ostrvu, koji nijesu izvorno bila usmjerena mladima, ali je "tradicija učinila da se čita i u tom kontekstu". Analogno tome je i situacija sa "Guliverovim putovanjima", koja su nastala kao satirična tvorevina za odrasle, ali se "pojedini dijelovi danas često čitaju kao literatura za mlađe čitaoce". Ova djela često su sadržavala elemente avanturističkih romana, a upravo ti univerzalni obrasci – putovanje, istraživanje, suočavanje sa svijetom – čine da ovakva djela budu permanentno privlačna i da nadilaze uzrasne barijere. Sve to pokazuje da dječija književnost "nije striktno zatvorena kategorija, već dinamično područje koje se vremenom mijenja i širi, u zavisnosti od načina na koji čitaoci i kultura tumače određena djela", zaključuje Aleksić.

Neizostavna fantastika takođe igra značajnu ulogu u privlačnosti dječije književnosti za odrasle. Magični svijet iz knjiga o mladom čarobnjaku Hariju Poteru dugo fascinira Marka Kovačevića, koji piše blog o književnosti. Prvi od sedam romana britanske spisateljice Dž. K. Rouling, "Hari Poter i kamen mudrosti", prvobitno je objavljen 1997. godine, nakon čega su uslijedili i nastavci. Saga prati mladog dječaka koji otkriva da je čarobnjak i kreće u školu magije, Hogvorts, gdje upoznaje svoje najbolje prijatelje – Rona i Hermionu. Kako raste, Hari se mora suočiti sa zlim čarobnjakom Lordom Voldemortom, koji je lišio života njegove roditelje. Kovačević, koji je završio studije engleske književnosti, ističe: "Najzanimljivije je to što gledamo kako Hari odrasta i kako cijeli fantastični svijet raste i mijenja se kroz nastavke knjiga. Ima u ljubavi prema ovoj knjizi i malo nostalgije." Iako je prva knjiga o Hariju Poteru postigla ogroman uspjeh, tek će po izlasku istoimenog filma 2001. godine Hari Poter evoluirati u dominantan popkulturni fenomen koji danas poznajemo. Fantastika je ključni element narativa, ali interesovanje za ovaj žanr ima dublje korijene. Profesor Aleksić objašnjava da od 19. vijeka fantastika počinje da ulazi u književnost i postepeno se rasprostire, posebno u književnosti za djecu i mlade, gdje ostaje jedan od najatraktivnijih i najvitalnijih žanrova. Taj prodor fantastike u roman u potpunosti se kristališe tijekom 20. vijeka. "U knjizi 'Čarobnjak iz Oza', vidimo model koji će kasnije postati veoma raširen – oslanjanje na fantastični svijet kao okvir priče. S druge strane, Dž. R. R. Tolkin razvija drugačiji metod; njegova djela, poput trilogije 'Gospodar prstenova', spadaju u epsku fantastiku, sa kompleksnijom strukturom i dubljim mitološkim slojevima i češće su usmjerena ka adolescentnoj i zreloj publici", objašnjava Aleksić. Katarina Albijanić vjeruje da joj "Alisa u zemlji čuda" nikada neće dosaditi, iako unaprijed zna ishod. "Možda je upravo u tome čar dječije književnosti – ne samo da nas vrati u djetinjstvo, već da nas svaki put ponovo nauči kako da ga drugačije razumijemo", zaključuje ona.