Zagovornici “specijalnog odnosa” između Sjedinjenih Država i Izraela odigrali su posebnu ulogu u guranju Vašingtona u još jedan bliskoistočni rat
Najnovije vijesti: rat u Iranu ne odvija se onako kako se očekivalo. Mogao bih reći da se ne odvija po “planu”, osim što ta riječ u ovom slučaju djeluje potpuno neprimjereno. Dok Amerikanci i drugi prolaze kroz još jedan bliskoistočni debakl, žele da znaju ko je odgovoran. Od presudne je važnosti da se krivica pripiše onima kojima zaista pripada, ali je podjednako važno da oni koji nisu odgovorni ne budu nepravedno optuženi.
Nije iznenađujuće što neki posmatrači smatraju da je ovo rat koji se vodi u interesu Izraela. Kao dokaz navode izjavu američkog državnog sekretara Marka Rubija da je administracija znala da će Izrael napasti, da je očekivala da bi Iran mogao uzvratiti američkim snagama u regionu i da je zato odlučila da djeluje preventivno. Osim toga, izraelski premijer Benjamin Netanjahu je mjesecima snažno zagovarao novi rat, a ima i mnogo proizraelskih komentatora – poput nekadašnjeg glavnog urednika “Džeruzalem posta”, a sadašnjeg kolumniste “Njujork tajmsa” Breta Stivensa – koji su i ranije više puta pozivali na rat protiv Irana, a i sada brane aktuelni sukob.
Ovo nameće očigledno pitanje: u kojoj mjeri i “izraelski lobi” u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) snosi dio odgovornosti za rat? Prije nego što detaljnije razmotrim to pitanje, ipak su potrebne dvije važne ograde.
Prvo, još je rano i više dokaza o tome kako i zašto je do ovoga došlo tek će isplivati u mjesecima koji dolaze, zajedno s uobičajenim pokušajima da se zamagli slika i prebaci krivica ako se situacija dodatno pogorša. Za razliku od rata u Iraku 2003, ovom sukobu nije prethodila dugotrajna kampanja kojom bi se rat “prodao” američkoj javnosti, pa je teže tačno utvrditi ko ga je zagovarao, a ko je izražavao sumnje.
Drugo, pri pokušaju da se procijeni uticaj bilo kakvog lobiranja, od ključne je važnosti da se ono pravilno definiše. Kao što smo Džon Miršajmer i ja jasno naveli u našoj knjizi iz 2007. o ovoj temi, izraelski lobi nije definisan religijom ili etničkom pripadnošću, već političkim stavovima koje njegovi članovi nastoje da promovišu.
Riječ je o labavoj koaliciji grupa i pojedinaca čiji je zajednički cilj održavanje “specijalnog odnosa” između SAD i Izraela. U praksi, taj specijalan odnos znači pružanje Izraelu izdašne vojne i diplomatske podrške bez obzira na njegove poteze.
Lobi čine i Jevreji i nejevreji, a mnogi američki Jevreji nijesu dio izraelskog lobija niti podržavaju takav poseban odnos. Štaviše, neki ključni djelovi lobija (poput hrišćanskih cionista) nijesu jevrejski.
Zato bi bilo i analitički pogrešno i opasno podsticajno za podjele kriviti američku jevrejsku zajednicu za ovaj rat, baš kao što je bilo pogrešno tu zajednicu kriviti za rat u Iraku 2003. godine. Naime, još 2002–2003. ankete su pokazivale da su američki Jevreji manje podržavali odlazak u rat protiv iračkog predsjednika Sadama Huseina nego američka populacija u cjelini. Iako je izraelski Institut za politiku jevrejskog naroda (JPPI) nedavno objavio anketu koja navodno pokazuje da većina američkih Jevreja podržava sadašnji rat protiv Irana, ti rezultati potiču od pažljivo odabrane i izrazito nereprezentativne grupe ispitanika i gotovo sigurno nisu vjerodostojni.
(Uzgred, neodgovorno je da JPPI objavljuje ovako sumnjive nalaze, jer to rizikuje da podstakne upravo onu vrstu antisemitizma koju svi želimo da spriječimo.) Takođe, vrijedi napomenuti da su Džej strit, najveća mejnstrim liberalna proizraelska organizacija, kao i progresivne grupe poput New Jewish Narrative (novi jevrejski narativ) i Jewish Voice for Peace (jevrejski glas za mir) već izdale javna saopštenja u kojima osuđuju rat.
Prije svega i najočiglednije, predsjednik Donald Tramp i njegova grupa neefikasnih i nesposobnih lojalista. Kao i Džordž Buš 2003, on je donio odluku i snosi krajnju odgovornost za njene posljedice. A, naravno, i Netanjahu, koji nastoji da uspostavi izraelsku hegemoniju nad cijelim regionom, ali za to nema nikakve šanse bez aktivne podrške SAD, takođe snosi direktnu odgovornost.
Ali nijedan predsjednik ne djeluje potpuno sam – bez obzira na to u šta Tramp želi da nas uvjeri – i dobro je poznato da na njega utiču stavovi ljudi iz njegovog okruženja. A u Trampovom najužem krugu nalaze se mnogi čvrsti branioci Izraela, dugogodišnji primaoci finansijske podrške iz proizraelskih krugova, često i jedno i drugo. Trampovi izaslanici za Bliski istok, Stiv Vitkof i Džared Kušner, obojica su vatreni zagovornici Izraela, kao i američki ambasador u Izraelu Majk Hakabi.
Rubio, koji takođe obavlja funkciju savjetnika za nacionalnu bezbjednost, tokom senatorske karijere bio je gotovo instinktivni zagovornik specijalnog odnosa i jedan od najvećih primalaca donacija iz proizraelskih krugova za izborne kampanje. Aktuelna šefica kabineta Bijele kuće Suzi Vajls je radila kao konsultantkinja u Netanjahuovoj izbornoj kampanji 2020. godine. Osim direktorke nacionalne obavještajne službe Tulsi Gabard, koja je prije svog MAGA perioda dovodila u pitanje pretjeranu američku podršku Izraelu, teško je sjetiti se bilo koga u vrhu administracije ko se javno zalaže za distanciranje SAD od Izraela.
Drugo, i sam Tramp je priznao koliko duguje vatrenim proizraelskim figurama poput pokojnog Šeldona Adelsona i njegove udovice Mirjam. Kako navode Eli Klifton i Ijan Lastik u nedavnom tekstu u časopisu “Nejšn” (i u knjizi koja uskoro izlazi), Tramp je tokom obraćanja Knesetu u oktobru 2025. posebno izdvojio Mirjam Adelson – najveću pojedinačnu donatorku na nedavnim američkim izborima – i čak nagađao da ona možda voli Izrael više nego SAD. Slični razlozi mogli bi objasniti i zašto su neki lideri Demokratske stranke oklijevali da kritikuju Izrael zbog pokretanja rata ili Trampovu administraciju zbog priključenja, pa su se umjesto toga fokusirali na to što rat nije pažljivije isplaniran.
Treće, ovaj rat nije nastao niotkuda. Istina je da su SAD i Iran u sukobu već decenijama i da ni Izrael ni lobi nijesu jedini odgovorni za nepovjerenje s kojim se te dvije zemlje međusobno posmatraju. Ipak, lobističke grupe poput AIPAC-a, Fondacije za odbranu demokratija, Cionističke organizacije Amerike i organizacije Ujedinjeni protiv nuklearnog Irana godinama su radile na demonizaciji Irana, sprečavanju američkih kompanija da tamo posluju i podrivanju ranijih pokušaja bivših iranskih predsjednika Akbara Hašemija Rafsandžanija i Mohameda Hatamija da unaprijede odnose.
Za razliku od Džej strita, te grupe su ulagale ogromne napore da osujete sporazum iz 2015. kojim su smanjeni iranski kapaciteti za obogaćivanje uranijuma i zalihe nuklearnog materijala, a na kraju su uspjele da ubijede Trampa da 2018. raskine taj sporazum, iako ga je Iran u potpunosti poštovao. Da Tramp to nije učinio, naravno, danas bi bilo mnogo manje razloga za zabrinutost zbog iranskog nuklearnog programa.
Na kraju, time što je i demokratskim i republikanskim predsjednicima gotovo onemogućio da izvrše smislen pritisak na Izrael, lobi je omogućio Netanjahuu da se upušta u “rizičnu vožnju” širom regiona – bilo kroz dugotrajne izraelske napore da ugnjetava palestinsko stanovništvo pod svojom kontrolom, bilo kroz ponovljene napade na Gazu, Liban, Jemen, Siriju, Iran, pa čak i Katar.
Iako je Stiven Sajmon u pravu kada kaže da Izrael nije “prisilio” SAD da uđu u ovaj posljednji rat – Trampova administracija se uključila dobrovoljno i s entuzijazmom – uloga lobija u odbrani specijalnog odnosa i u omogućavanju Izraelu da nastavi da narušava mir pomaže da se shvati zašto Amerikanci iznova bivaju uvučeni u skupe sukobe daleko od kuće.
Suština: Kako se ova najnovija katastrofa bude razvijala, Amerikanci i drugi će s pravom željeti da pozovu na odgovornost one koji su za nju krivi. Trebalo bi da se usmjere na konkretne grupe i pojedince – od predsjednika naniže – koji su prihvatili izraelski pristup regionu i uspjeli da sebe uvjere da je još jedan talas nasilja u interesu SAD. Sve dok se uticaj lobija ne smanji i SAD ne uspostave normalniji odnos s Izraelom, ovakve epizode će se vjerovatno ponavljati, zbog čega Amerika djeluje kao bezosjećajni nasilnik, a svi mi na kraju prolazimo gore.
