Savremeno pragmatični pristup ljubavi daje sebi u zadatak da se ona deromantizuje, raščara, svede na diskurs psihološke procjene i ocjene profila
Aplikacije za upoznavanje samaca operišu upustvima koje dobijamo u paketu sa reklamom nekog lijeka, tako da ukoliko osjetite neželjene efekte poput pada u zaljubljenost, ili da odjednom postajete ranjivi, posavjetujte se sa instrukturom za ljubav (film The Ugly Truth promoviše mačističku percepciju ljubavi, u kojoj je muškarac neranjiva figura do koje, ipak, naposljetku može da se dopre, što je banalna romantizacija ljubavi koja danas još jedino postoji).
U filmu Hitch, Alex “Hitch” Hitchens je profesionalni ‘doctor date’, on pruža usluge u vidu savjeta kako da se muškarac postavi tokom prvog dejta, kako da prevaziđe osjećaj nesamopouzdanja i šta su sve šabloni na koje žene (obavezno) ‘padaju’. Naposljetku, kako to biva, sâm Alex je taj koji se odjednom obreo u ljubavi kao njen početnik, iako je o toj materiji trebalo sve da zna, nije znao da onaj koji ulazi u scenario zavođenja jeste već zaveden (očigledno da Alex nije čitao Dnevnik zavodnika).
’Ljubav bez rizika’ o kojoj govori Alen Badju ne bez osjećanja uznemirenosti, u postmodernom svijetu liberalnog promiskuiteta, nešto je na šta se više ne treba obazirati, obzirom na činjenjicu da je ljubav u potpunosti ustupila mjesto seksualnim avanturama, upoznavanje se, stoga, svodi na pretragu ponuda koje se daju putem profila, u kojima stoji broj godina, zanimanje, seksualno opredeljenje, itd.
Međutim, ukoliko se iz ljubavi ukloni rizik, ona postaje ugovor/dogovor, proračun u smislu da uvijek već treba voditi računa o budućnosti, s vremenom, dakle, ljubav se gasi i prelazi u stanje prijateljstva (u braku nema radosti niti patnje, sve je prešlo u fazu navike, reći će Osho tokom jednog od svojih predavanja), što je čini tako pogodnom za komodifikaciju kojoj je sa usponom Mreže dopala.
U tom smislu, savremeno pragmatični pristup ljubavi daje sebi u zadatak da se ona deromantizuje, raščara, svede na diskurs psihološke procjene i ocjene profila, utoliko prije postoje oni koji su doista više potraživani od drugih, jer se provjerava status u društvu, broj prijateljstava, glavna interesovanja, ali ponajviše ta – nepodnošljiva lakoća neobavezivanja od koje zavisi stepen strasti koja traje samo onoliko koliko ostaje slobodnog vremena na raspolaganju. Naprosto: konzumeristički pristup ljubavi apsolutno je detabuiziran, to je način da se pokaže stepen slobode i nezavisnosti duha s kojim raspolažemo.
Aplikacije za upoznavanje nude test koji ispunjavamo tokom kreditnog zaduženja u banci, dakle: od fizičkog i psihičkog zdravlja, do firme u kojoj radimo i njene ‘vidljivosti’ i prisutnosti na tržištu. Ili: broj neobaveznih veza koje smo imali iza sebe, garant je da Drugog nećemo uvući u naš pojedinačno patološki svijet.
Uglavnom, Netflix je iz nekog razloga opet počeo u svakoj seriji i filmu promovisati cigarete, posljedica toga je vidljiva na ulici gdje svaki tinejdžer prolazi sa cigaretom, što će reći da, kad god u serijama/filmovima imamo priliku iznova da vidimo kako se pristupa ljubavi – bez obaveze sa ijedne strane – to se svakako reflektuje na realnost u kojoj živimo: ljubav je moguća samo ukoliko ne podrazumjeva da se išta od ljubavi dogodi između para tokom njihove veze. (U tom smislu se ljubav savremenog subjekta da porediti sa bezalkoholnim pivom, kafom bez kofeina, digitalnim seksom, o čemu je na mnogim mjestima govorio ‘hegelakanovac’.)
Badju polazi, s razlogom, od onoga što primjećuje Rembo kad kaže – ’Ljubav treba ponovo izmisliti, to se zna.’ I, doista, zar nju moderni svijet i potrošačko društvo nisu izmislili tako što su je, u potpunosti prilagodili svojim potrebama, u kojima se jednako mora poštovati potreba za odmorom na luksuznoj destinaciji, kao i kres kombinacija sa strancem koji posjeduje očaravajuću harizmu?
Ugovoreni brakovi se sklapaju sa znanjem da će do raspada zajednice prije ili kasnije neminovno doći, utoliko prije imovina i novac moraju da se zakonskim putem zaštite upravo od onoga s kim smo krenuli dijeliti život udvoje. Znači li sve to, na kraju, kako je savremeni svijet hiperrealan u pogledu same ljudske prirode koja ne predstavlja ništa drugo do jednu veliku slabost? Ako je već tako, onda je sasvim pogrešno potpuno pogoršano stanje u svijetu smatrati nazadovanjem, naprotiv, rat je ekonomska računica, borba i sukob za više resursa i teritorije, to je imperijalni egoizam koji sebi za pravo daje da prisvaja sve više i sve dalje.
6. aprila ujutru, u Avinjonu, u crkvi Sv. Klare, “otac humanizma”, Franćesko Petrarka, ugledaće prvi put Lauru, mladu ženu jednog avinjonskog trgovca. Taj susret rodio je zbirku Canzoniere, koja je obilježila ne samo njegovu književnu zaostavštinu, nego i početke moderne ljubavne poezije. Od tog susreta ovjekovječenog u poeziji, navršilo se šest stotina godina!
U knjizi Sola Amore, Mihail Epštejn piše kako Kant u svojoj filozofiji ni najmanje važnosti nije pridavao ljubavi, kamoli seksu, isto stoji i kod Hajdegera, međutim, francuski mislioci i danas italijanski, ne samo da pišu o ljubavi i seksu, već se zanimaju za fenomen golotinje (Agamben), ili mode (Đilo Dorfles). Prema tome, da je ljubav u krizi to se zna, a koliko se o tome misli i kako se na tu krizu djeluje, to se ipak nedovoljno ili uopšte ne zna.
Ovo su vremena u kojima se zahtjeva potpuna žrtva prinesena karijeri, koja je, opet, ništa drugo do žrtva kapitalizma, tako se ljubav, jednostavno, ne uklapa u brzi i haotični režim življenja, jer i ona sa svoje strane traži, 1) susret koji je događaj ili čudo koje nas odjednom zaposjedne, 2) akciju u otvorenosti svijeta koji se samo tako može pokrenuti. Međutim, susret je zamijenjen dogovorom/sastankom koji isključuje svaku spontanost (što je onda susret iz kojeg se ništa ne može dogoditi), dok se akcija sprovodi samo unutar polja profita, otvorenosti koju je za sebe zaštitio kapital, jedini nomad koji se slobodno kreće kuda hoće.
Kad je zaživjela hedonistička ideologija prema kojoj je ljubav samo jedan od oblika uživanja, od tada se ona – razlaže na hemijske reakcije u mozgu, tako će se porediti sa onim osjećanjem užitka kojeg proizvodi ukus čokolade, itd. Prema tome, kad bismo rekli da je ljubav redukovana na objekat nauke, time ni najmanje ne bismo pogriješili, štaviše.
Badju govori o ‘kanonu moderne bezbjednosti’, što bismo mogli tumačiti u ključu socijalne distanciranosti, čuvanja privatnosti, onog prostora do kojeg Drugi nikad ne može da dođe, pa ipak, utoliko prije ćemo sve od sebe dati kako bismo se neprestano produkovali na Mreži, svoj profil izlagali samo u onim situacijama kad je krajnje insceniran, tim prije, kad glavna junakinja filma Net kaže – Internet je najbolji prezervativ – ona pravi fatalnu grešku, jer upravo taj vještaki univerzum služi kao obeskrajeni prostor za skladištenje podataka o nama, što omogućuje dispozitivu kontrole da nas neprestano ugrožava, tako što će naprosto promijeniti podatke o nama ili nas čak izbrisati iz sistema.
Kako čitamo u knjizi Pohvala ljubavi koja je filozofsko pretresanje ljubavi u savremeno doba, liberali i libertarijanci se uglavnom slažu oko ideje da je ljubav besmislen rizik. To se proširilo dotle pa se između izbora – porodica ili karijera, uvijek investicije ulažu u drugu opciju, već zbog toga što bez nje nema sigurne budućnosti u ovim posve neizvjesnim vremenima kad je sve izvan preživljavanja percipirano kao čisti luksuz.
