U posljednje vrijeme u Crnoj Gori je sve izraženija rasprava o privilegijama političke elite, luksuzu, brendovima i istinskoj borbi za ženska prava. Povod za najnoviju polemiku dali su istupi Danijele Mujović, supruge gradonačelnika Podgorice, i Simonide Kordić, poslanice, koje su javnost podigle na noge zbog navodnog „online nasilja“ povodom cijena njihovih papuča, torbi i cipela poznatih luksuznih brendova poput Louis Vuitton, Chanel, Dior i sličnih.
Danijela Mujović je, nakon što je kritikovana zbog papuča visoke cijene, odlučila da tuži novinarku Vesnu Rajković Nenadić i najavila pravnu borbu protiv svih koji je spomenu po društvenim mrežama. Samo nekoliko dana kasnije, Simonida Kordić prijavila je napad panike zbog komentara na cijenu njene Chanel obuće, Vuitton torbe i drugih statusnih simbola čija vrijednost prelazi hiljadu dolara po komadu.
Ženski klub Skupštine Crne Gore odmah je stao u odbranu Kordić, nazivajući kritike „brutalnim verbalnim napadima“ i tražeći procesuiranje odgovornih. Ovakva reakcija političkih struktura predstavlja uvredu svim ženama koje se svakodnevno suočavaju sa stvarnim nasiljem, ekonomskom nesigurnošću, patrijarhalnom dominacijom, objektifikacijom i raznim oblicima društvene diskriminacije. U zemlji gdje je femicid nažalost sve češći, gdje su žene svakodnevno žrtve sistemske nepravde, politički prioritet postaje – odbrana privilegovanih zbog skupe odjeće.
Umjesto suštinske borbe protiv nasilja nad ženama, javnost svjedoči pokušaju zamjene teza – napad na luksuz postaje navodno napad na rodnu ravnopravnost. U praksi, to je poruka radničkoj i siromašnoj klasi: ne pitajte otkud nam Louis Vuitton i Chanel, ne komentarišite naše privilegije, jer ste automatski “ženomrsci” ili agresori.
Ovaj vid zamjene suštine za formu, gdje se emancipacija svodi na skupocjene brendove i statusne simbole, nije ništa novo u svijetu – ali u Crnoj Gori, zemlji hronične nejednakosti, to izaziva poseban revolt. Elita pokušava da odbrani lične privilegije pozivajući se na prava žena, dok je istinska borba za ravnopravnost prepuštena marginama društva.
Podsjetimo: ženska prava znače borbu za radničku pravdu, ekonomske slobode, socijalnu jednakost i sigurnost svih žena – ne odbranu luksuznih papuča i torbi. Kada se borba za jednakost svede na pitanje „ko može da nosi šta“, u društvu gdje većina radi za minimalac, gubi se suština borbe protiv patrijarhata i klasne nepravde.
Paradoks društva nejednakosti u Crnoj Gori ogleda se upravo u činjenici da javni funkcioneri, na račun građana, priušte sebi brendove čija pojedinačna cijena premašuje godišnju zaradu običnih radnika i radnica. Ova država, u kojoj većina preživljava sa 750 eura, pretvara se u teatar apsurda – dok elita, obučena u Dior, Chanel i Pradu, igra glavne uloge i uvjerava javnost da su žrtve, a ne povlašteni sloj.
Istovremeno, svakodnevno svjedočimo brutalnom nasilju nad ženama, patnji onih poput Alme Ćosović, čije su tragedije često nevidljive za širu javnost i marginalizovane u medijima. Femicid postaje redovna pojava, dok se politička elita bavi luksuzom i površinskim identitetskim politikama.
Napadi na Mujović i Kordić, daleko od toga da su seksistički, predstavljaju prije svega izraz klasnog bijesa i revolt zbog sistemske nepravde. U pitanju je reakcija na činjenicu da privilegije i bogatstvo postaju paravan za priču o emancipaciji, dok prava borba za ravnopravnost ostaje neispunjena.
Crnogorsko društvo nije jedinstveno u ovom fenomenu – identitetska politika i površinska borba za prava često zamjenjuju suštinsku borbu za socijalnu pravdu širom svijeta. No, kod nas je to još vidljivije jer su rane nepravde svježe, a raskorak između elite i naroda očigledan.
Zato nije ni čudo što je fraza „Ako nemaju hljeba, neka nose Louis Vuitton!“ postala simbol trenutne društvene scene u Crnoj Gori. Kroz ovaj primjer vidi se sve: od društvene nepravde, preko neosjetljivosti političke elite, do instrumentalizacije rodne ravnopravnosti u korist vlastitih interesa.
Simonida Kordić tako postaje poster-djevojka sistema u kojem privilegije glume emancipaciju, a ratni profiteri i dalje određuju pravila igre. Ukazivanje na cijenu njene odjeće nije seksizam, već otpor društvenoj realnosti u kojoj je luksuz nadgrobni spomenik kolektivne bijede.
Društvo u kojem je poruka „Ako nemaju hljeba, neka nose Louis Vuitton!“ realnost, teško može krenuti putem istinske emancipacije, socijalne pravde i stvarnog poštovanja ženskih prava.
