Bilješka o dvojici partizana

Kao što se fudbal najprije uči na ulici, tako se mizanscen prvo uči na trgu, na toj savršenoj pozornici. Takav je, govorio je, nikšićki, "mediteranski trg"

Kada sam se prvi put sreo sa dramama Juna Fosea, njegove znakovite pauze učinile su mi se odnekud poznatim. Ne, nije to bio Čehov, nije ni Beket, bilo je to iskustvo izvan literature. A onda mi je, u prvom sljedećem razgovoru sa njim, sinulo – tako govori Božo Koprivica. Drugačije od načina na koji piše.

Trebalo je u razgovoru sa njim umjeti ćutati. Tada bi Bota, nastavljajući taj neobični razgovor u tišini, slijedio neki trag svojih raskošnih asocijacija. Gledajući vas pogledom Garija Kupera iz filma Tačno u podne, dok obilazi Hedlivil. U svojim tekstovima, koji su uvijek autobiografija o drugima, on je silovit, zaigran, duhovit, ciničan, strastven. Njegove rečenice su dribling i volej, i, ponajprije, dupli pas. Tekstovi B. Koprivice, a sve je, zapravo, jedan veliki Tekst, jedna vježbanka, komponovani su prema dramaturškim principima: između naizgled udaljenih fragmenata postoji veza koja djeluje obostrano, kao kod luka i lire. U toj imaginativnoj igri koju otvara (ne)očekivani hipotekst, rađaju se novi slojevi značenja. Citat dobija funkciju nevidljivog reza, prelaza između dva kadra, između dva sadržaja. Tu je najvažniji ritam; u tekstu, kao i na sceni.

Mogli ste ga sresti u Nikšiću, Beogradu, Kinoteci, Karveru, kazalištu… U pozorištu je Bota mogao biti sve: i inspicijent, i sufler, i glumac. Kao što se fudbal najprije uči na ulici, tako se mizanscen prvo uči na trgu, na toj savršenoj pozornici. Takav je, govorio je, nikšićki, mediteranski trg.

Treba znati kako osvojiti prostor. I kako ga skratiti. A onda zaboraviti sve i prepustiti se igri. “Igra ga je nosila kud ga hod ne bi nikad proneo.”, kaže Andrić.

U svojoj Ludoj knjizi, piše da bi želio da odigra dvije nijeme uloge u filmu koji pripremamo: jednu u Carigradu, drugu na Cetinju. Razmišljali smo kako bi bilo dobro poći u Carigrad brodom, ne zbog uputstva Tomasa Mana o Veneciji, da u grad treba ući sa mora, jer je ulazak sa kopna kao da ulaziš u palatu na stražnja vrata, već zbog zapisa Nikole I: Idući ovamo put Stambola, pomišljao sam koliko je vojske ovijem istim morem prošlo na Crnu Goru. Koliko je tamo ostalo, koliko se bonije i ranjenije opet ovamo vratilo.

Nakon što je dobio nagradu Veljko Mandić, razgovarali smo o (ne)prolaznosti umjetnosti glume, o važnosti podjele, o pauzama i sinkopama. O filmu Velika ljubav Elvire Madigan, Boa Viderberga, i najljepšoj sceni samoubistva. A onda o filmu Ran, Kurosavinom Liru (Veljko bi bio savršeni Lir), u kojem, nakon niza krvavih scena bitaka, smrt opet dolazi kao zvuk…

Brže od zvuka, pronijela se vijest o smrti Duška Vujoševića, legendarnog trenera Partizana. Sa njim sam radio na filmu o Voju Staniću, o njegovom duhu i djelu, njegovom stoljeću… Zahvaljujući Dušku, došli smo do slika koje se već dugo nalaze u privatnim galerijama, dostupne pogledu samo uskog kruga prijatelja. Sa žarom kakav je pokazivao pored linije košarkaškog terena, govorio je o Vojovom slikarstvu i daru prijateljstva. “Smatram da sam imao privilegiju što sam mogao da sjedim sa njim i uživam u njegovom humoru i mudrosti. Ne znam čime sam zaslužio tu privilegiju, ali sam svjestan da sam je imao.”

Na Vojovim slikama važan element čini igra. Možda i otuda, kao i zbog boja do u beskraj produženog mediteranskog dana na njegovim platnima, tvrdio je da je prvi susret sa Vojovim slikama na izložbi 1988. godine u Beogradu, promijenio njegov život.

U svojoj briljantnoj memoriji, u kojoj je bio pohranjen veliki katalog Vojovih djela, Duško je znao kad je koja slika nastala, kad ju je prvi put vidio, kakva je njena dalja sudbina. Kao i to na kojim su Vojovim slikama lopte važan dio rekvizitarijuma. Jer lopta, a to zna Bota, ima savršen, božanski oblik.

I Bota i Duško bili su partizani, onog i ovog vremena. I znali su da dignu glas onda kada treba i tako da se taj glas čuje. Partizan sam, tim se dičim, to ne može biti svak’.

Znali su i da je svaka istinska dilema moralna dilema, a svaki je izbor biti ili ne biti.