CDM-ov Long Read: Politika Apokalipse – svi krajevi svijeta

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Kao što je – ili bi moralo biti – opštepoznato, ono što ne postoji a u njega ljudi vjeruju na svijet često ostvaruje veći uticaj od onoga što postoji, ali ljudi u njega ne vjeruju.

Vjera presudno obllikuje stvarnost, između ostalog i zato što stvarnost i nije drugo no ono za što vjerujemo da ona jeste.

To što vi ne vjerujete u Đavola i Zlo – osim što je najveća Vragova pobjeda –  ne znači da u njega ne vjerujuj ljudi čija volja i djela presudno oblikuju svijet.

Milijarder Peter Thiel je, recimo, nedavno u Rimu održao seriju predavanja o Antihristu. Izvolite: https://edition.cnn.com/2026/03/16/europe/peter-thiel-antichrist-lectures-rome-intl

U publici su sjedjeli odabrani pripadnici elite. Budući da najmoćniji ljudi ovog svijeta vjeruju u Đavola – i služe mu – u iskušenju sam da napišem kako su se vremena promijenila, pa je danas ateizam opijum za siromašne mase.

Tucker Carlson, super-uticajni američki konzervativni komentator, sukob Izraela i Amerike protiv Irana vidi kao uvod u odsudnu borbu Dobra i Zla – Apokalipsu, dakle. Izvolite: https://www.facebook.com/tuckercarlsonTCN/posts/if-youre-a-bystander-to-a-war-and-happen-to-get-caught-up-in-it-like-the-gulf-st/1483160059840066/

Carlson je ovdje, za promjenu i za čudo, u pravu. I Izrael i Iran i evangelistička Amerika su milenaristički, dakle apokaliptički projekti.

Sama suština Izraela je dolazak Mesije i obnova Trećeg hrama na mjestu gdje su danas Hram na stijeni i Al-Aqsa, što je religijski spor kudikamo komplikovaniji i od pretvaranja Αγία Σοφία-e u džamiju.

Sama suština Irana je vjera u to da će Mahdi, skriveni dvanaesti imam (koji će, šiiti vjeruju, biti potomak Alija), uz pomoć Ise, dakle Isusa, donijeti Apokalipsu i uspostavu carstva dobra i pravde.

Sama suština američkog cionističkog evangelizma je Apokalipsa koja, u njihovom tumačenju, podrazumijeva bitku Isusa protiv Kraljeva Zemlje koji napadnu Izrael. To je teološki temelj bespogovorne podrške Izraelu od strane republikanske hardcore baze. Čak i kada je antisemitska, ta će baza poslati oružje u Izrael jer smatra da je to njena vjerska obaveza u slučaju Apokalipse, što je vrlo zanimljiva pozicija, zar ne?

Mene ovdje zanima prvenstveno hrišćanska – dakle niti jedna od tri pobrojane, jer američki evangelisti sa hrišćanstvom imaju manje veze no muslimani – verzija Apokalipse.

Ambivalentnost je sastavni dio Novog zavjeta.

Sama struktura tog teksta, u kojem nema sveznajućeg (usudio bih se reći: ni pouzdanog) pripovjedača porađa ambivalentnost. Za razliku od, recimo, Kur’ana, koji diktira sami Bog, pa je, dakle, u pitanju Božija riječ koja ne trpi varijacije, u hrišćanstvu Božija riječ nije biblijski tekst, nego sami Isus Hrist. A biblijski je tekst, pak, tumačenje i govor o Božijoj riječi.

Struktura Novog zavjeta je vrlo složena – tekst čini 27 knjiga – i prethodi mnogim postmodernim tekstualnim strategijama, o čemu ovdje neće biti riječi.

U Novom zavjetu imamo četiri pripovjedača koji, sa izvjesnim varijacijama, govore o istom: o životu Hristovom. Tu su, potom, Djela apostolska, čiji je autor, najvjerovatnije, isti onaj koji je napisao Jevanđelje po Luki – te je ovaj fragment teksta, na izvjestan način, ekstenzija tog Jevanđelja. Slijede Pavlove Poslanice, koje funkcionišu kao esejističko-filozofska interpolacija. Tu je i sedam poslanica, sedam komentara drugih autora. Knjiga završava Otkrivenjem Jovanovim, apokaliptičnom fantazijom koja je protodistopijski tekst čijoj se kompleksnosti neće približiti niti jedan sljedeći tekst distopijskog žanra. Između ostalog zato što je i u Jovanov tekst ugrađena ambivalentnost – ono što se iz perspektive savremenog, sekularizovanog čitatelja čini kao distopija, zapravo je utopija. I opet: niti jedan od kasnijih utopijskih tekstova neće se uspjeti ni približiti kompleksnosti i uticaju Jovanove utopije.

Mnoštvo naratora, mnoštvo pripovjednih perspektiva, nužno rezultira mnoštvom tumačenja. Nevolja nastaje onda kada se biblijski tekst razumije kao uputstvo za uređenje svijeta. Sukob različitih tumačenja Biblije po pravilu je počinjao kao teološka rasprava, da bi se razvio u rat i krvoproliće. Mišljenja smo da razumjeti Novi zavjet kao uputstvo za uređenje svijeta znači fatalno ne razumjeti taj tekst.

U ovoj će seriji bilješki biti riječi o pitanju: kako je moguće da tekst čiji jedan od ključnih fragmenata glasi „A sad ostaje, vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali od njih najveća je ljubav” (riječi koje Pavle upućuje Korinćanima) proizvede govor i djela mržnje?

Standardan odgovor: “u pitanju je zloupotreba teksta” čini nam se nedostatnim i neoprostivo intelektualno lijenim. 

Vratimo se sada na Otkrivenje Jovanovo i dvije političke ideje (ljevica i konzervativizam) koje proizilaze iz različitih tumačenja tog teksta.

Moje je tumačenje ovo: apokalipsa stoji kao obećani otok duboko u okeanu tuge i jada ovoga svijeta… Ona nije problem, nego rješenje. Ona je eshatološki cilj. Suprotno holivudskim uprizorenjima Apokalipse, ona je u tradiciji monoteističkih religija, čije sam ja buntovno, no zbog toga ne manje dijete – hepiend. Apokalipsa je najbolji od svih krajeva najgoreg od svih svjetova.

Sekularizovana Apokalipsa je tek uništenje, tek nesreća. Hrišćanska apokalipsa je, rekoh, happy end koji se čeka kroz cijelu istoriju: ona je, zapravo, sami cilj istorije. Ona je, iz hrišćanske perspektive, potvrda da je učenje istinito. Ona je ultimativna, jedina istinska revolucija, nakon koje će svijet postati bolje mjesto: tako što će svijet biti ukinut. Bez Apokalipse nema hrišćanstva. Ona je za hrišćanstvo važna ne manje od raspeća i uskrsnuća. Novi zavjet završava prizivanjem Apokalipse, završava riječima: “Da, dođi”. Ko dođi? Hriste, opet dođi. Šta dođi? Apokalipso, dođi.  Biti hrišćanin znači biti apokaliptičar. Međutim… kao apokaliptičar, ja sam nužno ljevičar. Nije čudo da je Engels učio od srednjevjekovnih milenarističkih pokreta i bio fasciniran Müntzerom. Oktobarska revolucija je smijurija, limunada u odnosu na ono što su radili Münzer i milenaristi njegovog doba. Ljevica proizilazi direktno iz milenarističkog hrišćanstva. Da ponovim: biti hrišćanin znači biti apokaliptičar. Biti apokaliptičar znači biti ljevičar. Nema ničeg konzervativnog, još manje desnog u hrišćanstvu. Hrišćanstvo je, izvorno, revolucionarno i samo revolucionarno.

To je jedno tumačenje. Evo i drugog, njemu radikalno suprotstavljenog.

Jovanova Apokalipsa je i par excellence politički koncept. Jovan nesumnjivo aludira na Rim, tada neprijateljski prema hrišćanstvu, kao na ovozemaljsko carstvo koje će Isus srušiti. Otkrivenje Jovanovo je, dakle, vrlo revolucionaran spis, najava sveopšte anti-rimske revolucije.

Zbog radikalnosti Jovanovog koncepta (vizije) crkva će kasnije ponuditi deradikalizovano tumačenje: neće biti nove Apokalipse, jer se ona već desila, a ona, crkva, Milenijum je na zemlji.

Zašto se to desilo?

Zato što (kao što ćemo vidjeti mnogo puta do danas), moć (Rim), kada se suoči sa revolucionarnom idejom (hrišćanstvo), pribjegava aproprijaciji ideje i, dakako, izmijeni je.

U Otkrivenju Jovanovom jasno je da je sveopšta antirimska revolucija, Apokalipsa, najavljena za skoro vrijeme – tu se ne radi o čekanju u beskraj. Ali se obećanje revolucije/Apokalipse najprije relativizuje, potom tretira kao benigna, društveno-politički neupotrebljiva metafora. Sam Sveti Pavle u poslanicama Solunjanima kritikuje one nestrpljive, one koji su odveć doslovno shvatili najavu skore revolucije i dolazak slobode. U prvoj poslanici Solunjanima kaže: “A o vremenima i rokovima, braćo, nije potrebno da vam se piše; jer vi sami dobro znate da će Dan Gospodnji doći kao lopov u noći“. U drugoj, pak, direktno kaže da Apokalipsa neće doći tako brzo kao što su mislili.

Istinska nevolja za Jovanov koncept Apokalipse nastaje kada Crkva i Rim postanu jedno, stope se. U trenutku kada Konstantin Rim učini hrišćanskim, Apokalipsa je, navodno, okončana, Hristovo carstvo je uspostavljeno. No siromašni su i dalje siromašni, crkva je bogata pa još bogatija, nepravda je i dalje na svakom koraku, svijet je isto govno koje je i bio i koje će dovijeka biti. To je bila Apokalipsa? To je bilo – to?

Kao što znamo, sve je okončalo tako što je Crkva, podignuta na ideji totalne revolucije i potpunog preoblikovanja svijeta nepravde i laži, završila kao ultimativna konzervativna institucija, dosljedna u odbrani svijeta koji se Jovanu sa Patmosa toliko gadio, da ga je vidio kako nestaje u plamenu i to objavio čovječanstvu. Koje i danas grca, okovano u iste lance koji su žuljali i Jovana.

Konzervativci, jasno, biblijski tekst ne čitaju kao revolucionaran.

Carl Schmitt, recimo, iz Novog zavjeta iščitava zahtjev da se Apokalipsa odloži.

Riječ koju Schmitt koristi je „Katehon“.

Šmit pojam preuzima od Svetog Pavla, iz Druge poslanice Solunjanima. Ovako to ide u prevodu Marija Kopića (Giorgio Agamben, „Vrijeme koje ostaje: Komentar uz Poslanicu Rimljanima“):

„Neka vas nitko ne obmane ni na koji način. Jer prije mora doći apostazija/otpadništvo i otkriti se čovjek bezakonja, sin propasti, onaj koji se suprotstavlja i uzdiže iznad svega što se zove Bog ili je predmet kulta, tako da će sam sjesti u Božji hram, pokazujući sebe kao da je Bog. Ne sjećate li se da sam vam govorio te stvari dok sam još bio među vama? I sada znate što ga zadržava (to katehon) da bi se razotkrio u svojem vremenu. Tajna je bezakonja naime već na djelu; samo ima tko da je zadržava (to katehon)…“.

Riječ je, dakle, o sili koja zadržava Antihrista i odlaže Apokalipsu, sili koja sputava zlo i odlaže kraj istorije. Za Schmita je ta sila sama suština istorije. On na jednom mjestu piše: „Vjerujem u Katehon, za mene kao kršćana, to je jedina mogućnost da se shvati povijest i spozna njezin smisao“.

U „Političkoj teologiji“, iznimno uticajnoj knjizi iz 1922. Schmitt piše kako su „svi bitni pojmovi modernog nauka o državi sekularizovani teološki pojmovi“. Njega, dakle, zanima kako teološki pojam Katehon prevesti u pravo i ustav države koja će biti sila koja zaustavlja zlo. To će ga odvesti u nacizam.

Pavlov tekst koji inspiriše njemačkog pravnika vrlo je nezgodan za tumačenje. Svetac ruži hrišćansku zajednicu u Solunu, koja pati i priziva Apokalipsu. Polako, poručuje im Pavle – strpite se. Ono što odlaže kraj istorije je, po Schmittovom i tumačenju Crkvenih otaca, gle čuda – Rimsko carstvo. Paradoks je očit: Katehon je carstvo koje je pagansko, carstvo u kojem muče hrišćane. Ne bi li se onda hrišćani trebali nadati padu toga carstva, koje najavljuje Jovan? Ne, jer upravo to carstvo obuzdava Antihrista. Pavlova je poruka dalekosežna. Rim će, zaista, u vjekovima koji će doći biti hristijanizovan i na njegovim temeljima biće stvorena hrišćanska Evropa, koja će na svoja pleća preuzeti teret Katehona.

Jasno je da samo imperija može biti Katehon: veliko je zlo, pa se samo velika državna sila može uspješno boriti protiv njega. Zavodljivost Schmittova tumačenja leži upravo u činjenici da Katehon ne mora nužno biti dobar – napokon, nema dobre niti čiste države. Katehon može biti zlo koje se uspješno suprotstavlja drugom zlu. Tako da bi, ko je spreman u to povjerovati, sila koja odlaže kraj svega mogla biti – recimo Amerika, kao što vjeruju američki desničari. Ili Putinova Rusija, kao što misli sve više evropskih desničara. Ili nacistička Njemačka, kao što je mislio Schmitt.

Napokon, insistirajući da vjeruje u Katehon, Schmitt zapravo saopštava da ne vjeruje u Otkrivenje Jovanovo.

Katehon odgađa dolazak Antihrista, ali odgađa i dolazak Hrista. Katehon odlaže eshaton. Schmitt je radikalno antiapokaliptičan mislilac.

Novi je zavjet, dakle, moguće pročitati i kao revolucionaran, ali i kao konzervativan tekst. To nije manjkavost, nego da opet upotrijebim tu formulaciju, sama suština Novog zavjeta, jer bitka za pravilno tumačenje svetog teksta je – formulisaću to tako da iritira mnoge – nije drugo do sami hrišćanski jihad.

Sama istorija je neprekidna borba između dobra i zla, između valjanog i krivog čitanja. Sukob će razriješiti tek Hristov drugi dolazak.

Dobre namjere nisu od pomoći. Krivo čitanje iz dobrih namjera odvešće vas u krivo djelanje, a ono, opet, ravno u Pakao.

Otkad je svijeta i vijeka ljudi misle da nikada nije bilo doba tako groznog kao njihovo. Mnogo puta su ljudi mislili da je njihovo vrijeme zadnje, kraj svih dana. Pa ipak, sve bi se uvijek samo nastavilo.

Ipak, ima nešto apokaliptično u našem vremenu. Neće ono biti zadnje – ne radi se o tome. Ali mnoge skrivene stvari razotkrivene su.

Sve treba ogoliti, sa svega treba dići veo iza kojega se skriva. Kako je rekao Atanazije Aleksandrijski: ako je svijet protiv Istine, ja sam protiv svijeta.

Apokalipsa je prije svega pitanje istine. A ta je istina takva da ukida ovaj svijet.

Riječ Apokalipsa dolazi od grčkog apokalipto (suprotno od toga je eukalipto), dakle od riječi koja označava raskrivanje, podizanje vela sa onoga što je skriveno. Apokalipsa, dakle, nije meteor koji udara u zemlju, lednjaci koji se otapaju pa nas more potopi i svakako nije nuklearni rat. Suština Apokalipse nije uništenje, nego objava istine: totalne istine o svemu – o svijetu, njegovoj istoriji, svakome od nas.

E sad: trik je u tome da je istina incidentna i da je svijet ne može podnijeti. Kako kaže Kafka: od laži se gradi poredak u svijetu. Istina, dakle Apokalipsa, ruši taj poredak – to je ideja. Jednom kada je istina otkrivena, svijet postaje nemoguć i njega, ovakvog kakvog ga znamo, više nema.

Ideja Apokalipse je u svojoj biti beskrajno optimistična, jer počiva na pretpostavci da istina, jednom kada je izgovorena, ima posljedice, pokreće lanac događaja. A šta ako je sveopšti gadluk u međuvremenu postao rezistentan na istinu? Šta ako gadluk na saopštenu istinu slegne ramenima i kaže; da, pa šta? I sve se samo nastavlja.

Da: istinski užas nije kraj, nego mogućnost da sve ostane isto.

Kao što je isto ostalo nakon tolikih uzalud iščekivanih Apokalipsi.

Recimo one koju je sa svojim seljacima-ustanicima čekao Thomas Müntzer. Ili one koju su čekali anabaptisti. I begardi, ti robovi Slobodnog duha. I Fra Dolcigno, kojega u “Imenu ruže” pominje Umberto Eco; Dolcino, za kojim su stupali Apostolici, taj učenik Da Fioreov, čije je ezoterične ideje u Summa Theologica pobio lično Sveti Toma Akvinski. I Antônio Visente Mendes Masiel, Mesija iz Canudosa. Njega su oni koji su će ponovo oživjeti u njemu i na koncu umrijeti s njim, zvali – Antônio Conselheiro. O njemu je u “Ratu za kraj svijeta” pisao Llosa.

Ali pretpostavimo, for the sake of argument, da se Apokalipsa doista desi. Da se koliko sutra Isus po drugi put spusti među nas, donese Istinu i povede u konačnu bitku Dobra i Zla.

Budući da je u islamu, kao i u hrišćanstvu, Isus agent apokalipse, muslimani će za njim. A hoće li za njim i svi “hrišćani”?

Znam da nećete, ali: razmislite o tome.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)