Dule, ova knjiga nema kraj…

Poput profesora sa naočarima i dnevnikom u rukama, onog dovoljno strogog da se znaju granice, a opet toliko zanimljivog da se njegova predavanja ne propuštaju, Duško Vujošević je uvijek bio autentična pojava u svijetu košarke.

Bio je vrhunski trener i radnik, neko ko je stvarao iz ničega, ko je od nesavršenih igrača pravio savršene. Ali bio je i više od toga. Bio je gospodin zaljubljen u knjige, pozorište, umjetnost… Govorio je tako da su ga razumjeli i voljeli da slušaju i oni koji poznaju košarku, ali i oni koje sport ne zanima mnogo.

Dijelio je mudre savjete, a kada je trebalo bio i bez dlake na jeziku, ponekad drzak, ali uvijek pravičan. Nosio je u sebi šarm iz njegovog rodnog Titograda, ali i bio beogradski "mangup".

Kakav je bio sa svojih tek 28 godina kada je dobio priliku da vodi Partizan, i to u zemlji gdje su treneri uvijek bili košarkaški genijalci, takav je i otišao nakon što se dugo borio protiv bolesti. Dostojanstveno.

– Kada su u pitanju moje bolesti, košarka je i otrov i protivotrov. Mislim prije svega na način na koji sam je konzumirao i na kraju praktično overdozirao – govorio je Dule na svoj način dok je ta neravnopravna borba trajala.

O njegovim košarkaškim uspjesima toliko toga je već napisano, ali možda najbolje o njemu govore oni koje je učio – kako košarci, tako i životu. Od igrača koje je trenirao, do kolega trenera…

– Sticajem okolnosti došao je u Budućnost, bio je moj mentor, savjetnik i ostvario je veliki uticaj na moju trenersku karijeru, filozofijiu, stil rada – riječi su Zvezdana Mitrovića, stručnjaka koji danas kao selektor Crne Gore obavlja ulogu koju je Vujošević preuzeo kada je bilo najteže i najizazovnije, odmah nakon obnove nezavisnosti.

Bio je Crnogorac i Jugosloven, a za sve u Partizanu – njegovoj najvećoj ljubavi – general. Zbog toga je sigurno da ga navijači beogradskog kluba nikada neće zaboraviti, ali ne bi smjela ni Crna Gora.

Bio je naš prvi selektor, udario je temelje reprezentacije, bio savjetnik kada je to bilo potrebno Dejanu Radonjiću na klupi Crne Gore, ali nije odbijao ni poziv SC Derbija gdje su zajedno pronalazili košarkaške talente. Volio je Crnu Goru, Podgoricu, zalazak sunca u Herceg Novom…

Dule od danas više nije sa nama, ali ova knjiga nije poput onih koje je dijelio svojim igračima. Ova knjiga o velikom treneru i čovjeku nema kraj, jer Dule nastavlja da živi u onima koji su ga znali, onima koji vole košarku, koji pamte njegove savjete, lekcije…