Evropa između “topova i putera”

Nakon decenija davanja prednosti domaćoj potrošnji nad vojskom, evropski lideri pokušavaju da promijene kurs, što opterećuje budžete i prijeti nezadovoljstvom birača

Ako postoji nešto oko čega se američki i evropski lideri slažu u trenutku narušenih transatlantskih odnosa, to je da je Evropa predugo izdvajala premalo za sopstvenu odbranu.

To piše "Njujork tajms", ističući da je rat u Iranu dodatno ogolio tu slabost, čime su čak i najjače evropske vojske svedene na ulogu posmatrača dok Sjedinjene Države i Izrael zasipaju Teheran projektilima. Evropski zvaničnici u neformalnim razgovorima kažu da imaju malo uticaja da bi izvršili pritisak na predsjednika SAD Donalda Trampa da brzo okonča rat, uglavnom zato što nemaju ni ofanzivne ni odbrambene kapacitete da promijene tok borbi.

Rat je dodatno zakomplikovao napore evropskih lidera da promijene takav odnos snaga. Još više je zaoštrio ionako težak izbor između onoga što vlade troše na građane i onoga što izdvajaju za ratnu mašineriju, navodi "Tajms".

Taj izbor je u ekonomskoj teoriji poznat kao problem "topovi ili puter", a nameće se kao ključno političko i fiskalno pitanje s kojim će se evropske vlade suočavati u godinama koje dolaze.

Većina evropskih zemalja je shvatila da mora znatno više da ulaže u vojsku kako bi smanjila vojnu zavisnost od SAD. To vjerovatno znači manje izdvajanja za "puter" – slikoviti izraz za socijalna davanja poput pomoći i penzija – jer su mnoge evropske vlade iscrpile mogućnost da se jeftino zadužuju i dodatno troše.

U analizi se navodi da bi pomjeranje te ravnoteže moglo biti bolno i fiskalno i politički. Ubrzano naoružavanje je skupo, a kako evropsko stanovništvo stari, vlade moraju da izdvajaju više, a ne manje, za socijalnu zaštitu. Uz to, opozicione partije pridobijaju birače obećanjem da će nastaviti veliko trošenje na socijalna prava, čime dodatno rastu politički rizici za lidere koji to ne čine.

"Rat na Bliskom istoku prijeti da dodatno optereti već prenapregnute budžete vlada, koje su pod snažnim pritiskom birača da ublaže udar rasta cijena nafte, kroz poreska rasterećenja ili povećanu potrošnju, dok se njihove ekonomije već suočavaju sa slabim rastom i visokim dugom", navodi "Tajms".

Mnoge evropske zemlje sada su "donekle između čekića i nakovnja", rekao je švedski ministar odbrane Pal Jonson.

"Na taj put je trebalo krenuti mnogo ranije", rekao je Jonson, čija je zemlja među prvima počela da djeluje u tom pravcu i od 2017. gotovo utrostručila vojnu potrošnju u odnosu na veličinu svoje ekonomije.

"Tajms" piše da korijeni današnje situacije sežu do početka Hladnog rata, kada su SAD snažno ulagale u odbranu Evrope, raspoređujući trupe i naoružanje širom kontinenta kako bi odvratile Sovjetski Savez.

Evropski saveznici Vašingtona, uključujući ratom iscrpljenu Njemačku, trošili su znatno manje, i to namjerno. Umjesto toga, ulagali su u širok sistem socijalne zaštite za građane, poput zdravstvene zaštite i državnih penzija. Taj aranžman se održao i nakon pada Berlinskog zida, sve do 21. vijeka.

Predsjednik Barak Obama i predsjednik Džozef Bajden su podsticali evropske lidere da počnu više da ulažu u odbranu. Međutim, tek je Tramp snažno nametnuo tu poruku. On je čak razmatrao povlačenje SAD-a iz NATO-a i otvoreno kritikovao evropske saveznike zbog nedovoljnog izdvajanja za vojsku.

Po njegovom povratku u Bijelu kuću, evropski zvaničnici su ubrzano počeli da povećavaju vojnu potrošnju.

Sa fiskalnog stanovišta, kako piše list, trenutak u kojem je pod Trampovim pritiskom došlo do naglog povećanja vojne potrošnje nije bio idealan.

Evropski penzioni sistemi, na koje se dugo gledalo kao na uzor, bili su osmišljeni za mnogo mlađa društva, u kojima je velika radna snaga mogla da izdržava tadašnje penzionere, a zatim da i sama bude izdržavana od narednih generacija.

Danas Evropa ubrzano stari, a takav sistem više ne može da prati te promjene.

Duži životni vijek je produžio period tokom kojeg penzioneri primaju penzije. Pad nataliteta znači da je sve manje mlađih radnika. Zbog toga penzioni sistemi postaju sve skuplji, a evropske ekonomije ne rastu dovoljno brzo da bi poreski prihodi mogli da pokriju te troškove.

Da bi premostile taj jaz i finansirale nova izdvajanja za vojsku, vlade moraju da povećaju poreze, smanje socijalna davanja, prihvate više radnika imigranata, koji plaćaju poreze i podstiču privredni rast, ili da se dodatno zaduže. Prve tri opcije uglavnom nijesu popularne među biračima. Novo zaduživanje postaje sve skuplje, a ponekad više i nije realna mogućnost. Samo Njemačka, koja je zadržala relativno nizak nivo zaduživanja, sada može da krene u veliko novo zaduživanje kako bi ponovo izgradila vojsku svjetske klase.

"Italija, Španija i Francuska imaju veoma ograničen fiskalni prostor za gotovo svaki novi veliki program potrošnje", rekao je Kristof Trebeš, ekonomista sa Univerziteta Kil u Njemačkoj.

Za većinu zemalja budžetska računica djeluje zastrašujuće. Francuska je dobar primjer. Prema procjenama istraživača francuske vlade, ta zemlja bi morala da izdvaja 3,5 odsto svog bruto domaćeg proizvoda kako bi značajnije unaprijedila odbranu.

Pokrivanje tog troška zahtijevalo bi gotovo 10 odsto povećanja nacionalnog PDV-a u narednih pet godina, ili skoro 10 odsto veće poreze na bogatstvo za "ultrabogate", procijenili su istraživači.

"Tajms" ističe da bi prikupljanje tog novca kroz rezanje potrošnje bilo još teže i da socijalna davanja čine približno trećinu godišnjeg ekonomskog proizvoda Francuske. Javnost ima vrlo malo razumijevanja za njihovo smanjenje, naročito ako bi to podrazumijevalo reformu penzija, koje čine gotovo polovinu tih troškova.

Krajnje desne partije širom Evrope, uključujući Nacionalno okupljanje u Francuskoj i Alternativu za Njemačku, pridobijaju birače radničke klase i kroz protivljenje smanjenju penzija. Predsjednik Francuske Emanuel Makron i njemački kancelar Fridrih Merc suočili su se s otporom zbog pokušaja izmjena socijalnih programa.

Pritisak se već osjeća i na drugim budžetskim stavkama, uključujući programe razvoja i pomoći koje evropske zemlje koriste za podršku siromašnijim državama.

"Naš javni budžet se smanjuje", rekla je njemačka ministarka za razvoj Rim Alabali Radovan. Dodala je da će kreatori politika morati da pronađu kreativne načine da unaprijede pomoć, jer će se ona "dodatno smanjivati".

U analizi se ističe da rat u Iranu donosi nove izazove, koji bi mogli dodatno da se prodube. Sukob je ozbiljno poremetio promet tankera kroz Hormuški moreuz i izazvao vrtoglav rast svjetskih cijena nafte. Poslanici širom Evrope su već suočeni sa zahtjevima da građanima olakšaju teret visokih cijena goriva.

Ako se naftni šok nastavi i izazove ozbiljnu ekonomsku štetu, kao što predviđaju neki analitičari, vlade će se naći pod pritiskom da više troše ili da smanjuju poreze kako bi ponovo podstakle rast.

Takva strategija funkcioniše samo ako je moguće dodatno se zaduživati bez upadanja u fiskalnu krizu, a mnogi stručnjaci strahuju da bi Evropa mogla da se suoči upravo s tim.

"Koliko dugo ovo može da traje prije nego što tržišta reaguju?", rekla je Beata Javorčik, glavna ekonomistkinja Evropske banke za obnovu i razvoj, multilateralne institucije fokusirane na istočnu Evropu.

"Krize se razvijaju sporije nego što mislite", dodala je. "Ali kada jednom izbiju, sve se odvija mnogo brže."