Je li Mandela džabe krečio

Rasizam je utkan u DNK ove zajednice, pomislih. Ali se onda sjetih kako mi je Branko rekao da se stvari ipak mijenjaju. Kada su se crni suočili sa crnima, shvatili su da su priče o rasi, vjeri, naciji, samo mamac i prevara loših vladara, sklonih korupciji i zloupotrebi moći

Cederberg je najbolji chardonnay koji sam pio u životu. Bolji čak od našeg Arhonta i Patrimonia. Ukus limuna, breskve i orašastih plodova (badem), s notama vanilije, jasmina i slanim, mineralnim završetkom. Tako su ga opisali na aplikaciji ViVino, uz visoki ocjenu 4,4. Kasnije ću i ja dodati recenziju i popraviti taj inače odličan prosjek.

Ali čemu sve ovo, sa ovog mjesta. Iz glavne marine u Kejptaunu, odakle sjutra ujutro isplovljavam ka Roben ajlandu. Najpoznatijem ostrvu na svijetu, ne zbog hranljive morske trave posidonije i pingvina, već radi nekadašnjeg zatvora i poznatih pritvorenika. Pitam se da li samo jedna sebična bijela guzica, noć uoči hodočašća na ostrvo Roben, gdje će se pokloniti svim ubijenim, ranjenim, osakaćenim i poniženim u tom kazamatu, od Roberta Sobukvea do Nelsona Mandele, da li dakle samo neka bijela, rasistička i sebična faca može večeras uživati u bilo čemu, makar i u tom vrhunskom južnoafričkom chardonnayu. Vidite da može.

Podsjetio me taj napad griže savjesti na jedno davno i rano jutro u Mostaru. Kada se, negdje na početku ljeta 1996, oglasio imam sa džamije preko puta hotela u kom sam spavao. Da odradi prvu od pet dnevnih molitvi, sabah namaz. Pred očima mi prolaze slike iz Šantićeve ulice koja je bila linija razdvajanja u toku rata, ličila je na Hirošimu nakon 6. avgusta 1945. Onda sam se sjetio ispovijesti Hasana, mostarskog kolege, muslimana, koji nam je dan ranije pričao o ratnim strahotama, o tome kako su se Srbi i Hrvati takmičili da Mostar i okolinu "očiste od nekrsta". I ne zna se ko je bio "bolji", ironično zaključuje. Na kraju je ipak dao "prednost" Hrvatima. Biju Srbi, ali biju (još jače) Hrvati, govorio je Hasan. Savjest mi je, dok sam slušao molitvu sa džamije, govorila kako moram nešto učiniti da iskupim grijehe i zločine hrišćanske braće. Možda da pređem u islam?! Kao jedan od idola mog djetinjstva, Kasijus Klej. Ipak, ništa. Ispao sam opet sebični, zatucani pravoslavac.

Već je jutro u Kejpu. Preljubazna recepcionerka, black not coloured, mi kaže kako je jesen već počela, a sa njom grad počnu zasipati svakodnevne kiše, uz olujni vjetar. Ali da sam lucky – danas i narednih dana imaćete ljetnje vrijeme.

Pravi dan dakle za Roben ajland. Ostrvo se nalazi na 11 kilometara od Kejptaun marine, feribotom četrdesetak minuta. Brod je bio pun, ljudi različitih nacija, religija, boja kože. Sa platforme velikog ferija pravili su se selfiji i fotografije razuđenog Kejptauna, koji se dobro vidi čak i sa samog ostrva. Valjda i ta slika pokazuje neraskidivu vezu grada i stratišta.

U savršenom redu i po planu koji nam je saopšten na brodu, svih 196 putnika se iskrcava i ulazi u poređane autobuse. Na svakom od njih ispisana je neka od znakovitih poruka i misli najvećih i najpoznatijih boraca protiv aparthejda. I logoraša. Baš na ovom našem, čitam možda najbolju misao pionira pokreta, Roberta Sobukvea: There is Only One Race, The Human Race… A taj isti čovjek je 16. marta 1960. u gradu Šarpervilu organizovao istorijski protestni marš protiv diskriminatornog zakona o pasošima. Sobukve je pozvao sve crne sunarodnike da dođu ispred policijske stanice i bace svoje putne isprave. Policija se potrudla da legitimni proces ponižene crne većine pretvori u masakr – za par sati je ubijeno 69 ljudi a ranjeno 180. Tada je uvedeno vanredno stanje, a Sobukve je osuđen na tri godine zatvora. Nakon odslužene kazne, režim je dodao još šest i uputio ga na zloglasni Roben ajland.

Danas je na ostrvu njegova kućica, kao ona za njemačke ovčare, niska, uska i duga, tako je opisuje vodič. Stoji na istom mjestu, podsjećajući na vrijeme aparthejda i jednog od najznačajnijih boraca za oslobođenje zemlje. Pitao sam pri kraju ture vodiča, koji je takođe kao vrlo mlad proveo par mjeseci u logoru – ima li za vas razlike između Sobukvea i Mandele? Da Sobukve nije umro od kancera 1978, da li bi on bio Mandela? Odgovorio je kratko: Nema razlike, obojica su kreirala istoriju.

Roben ajland me neodoljivo podsjetio na Goli otok, ne zbog kamenitog ambijenta, već radi zločina i kazne. Biti u zatvoru je užasno iskustvo, ali ako preživiš onda shvatiš koliko van granica bitka i postojanosti možeš kao ljudsko biće da ideš – zapisao je jedan od zatvorenika. Nije mi jasno zašto Hrvatska, na Dugom otoku gdje se nekad nalazio logor Goli, nije napravila sličan muzej/spomenik, gdje bi ljudima iz čitavog svijeta pokazivali šta jedan čovjek može da uradi drugom, zbog rasne, vjerske, političke ili ideološke razlike!

Najznačajnija tačka u obilasku zatvora svakako je ćelija broj 7, u kojoj je Nelson Mandela proveo 18 godina. Nakon toga je 1982. prebačen u drugi kazamat, Polsmur, gdje je držan još 8 godina, da bi 1990, sa zatvorskim stažom od ukupno 27 godina, Mandela bio bezuslovno oslobođen. Time je simbolično najavljeno i oslobađanje zemlje od aparthejda koje se desilo četiri godine kasnije. Pokušavao sam stopama da izmjerim makar širinu ćelije br. 7: neznatno više od 2 metra. Po dubini mi se čini većom, možda i čitavih dva i po metra. Ukupno nepunih pet kvadrata. U ta četiri zida Mendela je napisao najveći dio svog čuvenog djela "Dug put do slobode".

Iz današnje perspektive, pitam Branka, da li je Mandela džaba krečio! Ako su poslije njega došli njegovi partijski drugovi koji su korupcijom, kriminalom i nepravdom počeli da podjednako tlače i diskriminišu svoje crne i obojene sunarodnike. "Crni protiv crnih", slikovito i sa dozom ironije uzvraća Brkić. Nakon pada aparthejda i osvajanja slobode i nezavisnosti, Južnoafrička Republika bilježi jednu od najvećih stopa kriminala u svijetu. Primjera radi, tokom 2024. registrovano je preko 26 hiljada ubistava ili u prosjeku 70 dnevno, dok se pretpostavlja da je broj silovanja premašio 10 hiljada ili skoro 20 dnevno. Uz to, više od polovine ukupne populacije od 65 miliona nema posao, a još više ih ne plaća porez. Uz sve to JAR je najuspješnija zemlja u Africi. Ili jedno od najboljih mjesta za život na "crnom" kontinentu.

Aveh, rekli bi oni sami na afrikanerskom, koji je uz engleski i zulu, najraspostranjeniji jezik u upotrebi. U njegovoj osnovi je holandski jer su "lale" bili prvi okupatori JAR-a. Svaki crni ili obojeni čovjek govori engleski a vrlo malo, manje od 5 odsto bijelih, govori ili razumije afrikanerski. Zulu naravno još manje. Sebične bijele guzice, opet.

Ali gdje je stao Mandela, nastavlja Branko. Ne samo pričom, već i djelima. Prvo da objasnim ko je čovjek. Ili da pustim njega: Ovdje sam došao prije 32 godine i ovo je, s jedne strane, moja domovina, a ne ona u kojoj sam rođen (Srbija/Jugoslavija). Jer ovdje sam dobio šansu i napravio karijeru. I život. S druge strane, ja sam ovdje i gost. Jer ovu zemlju nisu pravili moji preci već neki drugi.

Kada je počeo da objašnjava istoriju Južne Afrike 20. vijeka, posebno dio nakon oslobođenja od aparthejda 1994, sjetio sam se Montenegra. Džejkob Zuma, koji je preuzeo vlast poslije Mandele i Taboa Mbekija, učinio je ovdje u JAR-u nešto slično što i Đukanović u MNE. Zuma je zgazio Mandelinu zaostavštinu i umjesto demokratske države napravio partijsku! A to znači privatnu. Pričaj mi malo o tome, Branko brate. Zuma, Milo, Vučić, Rama, Dodik, Gruevski, Orban, Netanjahu… Dodajte sami! Ili, najveća bijela, korumpirana faca, američki šerif Tramp! Kakva plejada likova. Crni i bijeli vlastodršci, a u biti iste korumpirane zadnjice. Ni rasa, ni vjera, ni nacija im ne smetaju.

Branko Brkić je iz Beograda 1991. došao u Johanesburg, bježeći od rata i mobilizacije. Uspio je prije izbjeglištva da izda knjigu Slobodan protiv slobode. Pokazuje mi korice. Na njima fotka sa Gazimestana i Miloševićev pozdrav zaslijepljenoj i izmanipulisanoj masi, visoko podignuta ruka, liči na Hitlerov "Sieg Heil"! Kada je stigao, emigrant Brkić nije ni slutio da će jedan Srbin, u zemlji od 65 miliona stanovnika, jednog dana napraviti najuticajniji medij: portal za istraživačko novinarstvo Daily Maverick.

Skoro čitava Južna Afrika zna za "Guptaleaks" – najznačajniju veliku priču Daily Mavericka. Prepoznajete u nazivu asocijaciju na tada slavni Wikileaks. Afera je u centru pažnje imala trojicu braće Gupta, Indusa, koji su 1994. došli u Južnu Afriku. Da prave biznis, a ne kao Branko da pišu istoriju. Braća su imala moto – beyond the wildest dreams. Ili u prevodu, mito, kriminal i korupcija vode do zvijezda. Kada je Zuma došao na vlast, braća su znala put do njegovog srca. I do svojih snova. Da sve liči i na našu priču o braći, Gupte su u svoj biznis od IT i energetike, preko rudarstva, do poljoprivrede i medija, uključili sina predsjednika Zume. Prvo i najomiljenije dijete, ljubi ga tata, iz gomile od najmanje 20 Zuminih potomaka koje je rodilo 6 njegovih zvaničnih žena. To su samo registrovani, kaže Branko, onih nepriznatih, i žena i djece, je još više. Daily Maverick je "Guptaleaksom" izazvao politički zemljotres u državi. Brkić je bio proglašen za neprijatelja, stranog plaćenika, rasistu. Opet zvuči poznato. Nakon što je dokazao da su braća iznijela tri milijarde iz JAR-a, oni su pobjegli iz zemlje. A Zuma je morao da podnese ostavku sa čela njihovog DPS-a. Koji se zove ANC (African National Congress). A to je značilo i abdikaciju sa čela države. Čak je nedodirljivi i korumpirani autokrata i procesuiran, ali je osuđen na samo 15 mjeseci zatvora. Nije zbog neprijavljene tatine puške već zbog odbijanja poziva da se pojavi pred Komisijom za ispitivanje korupcije. Omerta između Zume i njegovih partijskih drugova spasila je i jedne i druge. Ajde, pričajte mi malo o tome.

I što je poseban raritet – slavu Daily Mavericka je uzdigao još jedan novinar i reporter sa prostora bivše Jugoslavije. Zove se Greg Marinovich. Rođen je u Južnoj Africi, druga generacija, roditelji su mu sa Pelješca. On je 1991. dobio Pulicerovu nagradu za seriju fotografija sa kongresa ANC-a, najveće partije u JAR-u, uključujući i snimke koji svjedoče kako pristalice ANC-a brutalno ubijaju nedužnog čovjeka misleći da je špijun konkurentske partije Inkathe (IFP). Branko je našao Marinovicha u Kejptaunu i 2012. ga angažovao da prati "masakr u Marikani". Naime, u protestima rudara na sjeverozapadu JAR-a u jednom danu ubijena su 34 radnika a 78 ih je ranjeno. Policija se branila da je sve uradila u samoodbrani i profesionalno. Kao Boris i Lazar, daleko bilo. Daily Maverick je istraživao i onda opet izazvao zemljotres – objavio je neoborive dokaze da je policija prekoračila ovlašćenja i nekontrolisanom silom izazvala brojne nepotrebne žrtve. Parlament i tužilaštvo su otvorili istragu i nakon par mjeseci potvrđeno je pisanje Mavericka. Ministarka odbrane je izašla pred rudare i zatražila oprost za neprimjerenu reakciju policije. Branko i Greg su pobrali lovorike. Dva Jugoslovena na braniku pravne države u Juznoafričkoj Republici! Kakva priča!

Dok slušam Brkića o korupciji, kriminalu, nepravdi, zarobljenim institucijama, plače mi se zbog izigranog povjerenja, njihovog Zume i našeg Mila, i očajan pitam Branka – da li je Mandela džabe krečio?! Kao i mi u Montenegru. Odgovara – naravno da nije. I to se sad pokazuje. Tri decenije nakon oslobođenja crno i obojeno stanovništvo shvata da su Zuma i slični crnački lideri, nasljednici Mandele, u stvari njihovi novi neprijatelji. Da ih tlače i ponižavaju podjednako kao nekadašnji bijeli rasisti, samo na drugačiji način i drugim sredstvima. Tako je u Kejptaunu, gdje je nepunih 16 odsto stanovništva bijele rase, za gradonačelnika prije pet godina izabran bijelac – Džordin Hil-Luis! Sjajan lik, klikće Branko, moj prijatelj, iako iz opozicione Demokratske alijanse koja je znatno manja i slabija od vladajućeg ANC-a. On će 2034. biti izabran za predsjednika, prognozira Branko. To bi bilo ne samo korisno za JAR, već i simbolično – 40 godina nakon pada aparthejda, neki novi bijelac bi upravljao "crnom" zemljom nevjerovatne istorije, ali i ljepote.

Zahvaljujući, pored ostalog, i jednom Jugoslovenu i Srbinu, Branku Brkiću. Moja generacija, iz šezdeset i neke. Posljednja koja je smatrala da je lajanje na zvijezde izazov i privilegija, a ne glupost i mazohizam. Digao je ruke od Beograda, ostavljajući im Miloševića, a onda i Vučića, da bi došao u Johanesburg pa u Kejptaun, da sruši Zumu. Gdje je stao Mandela, tu je nastavio Branko.

Ali tu nije kraj misionarskog puta BB. Nakon Južne Afrike, sada je u novoj velikoj priči spasavanja planete. Odnosno ljudske civilizacije. Posljednje dvije godine živi između Londona i Kejptauna jer, kaže – da bi se spasio svijet mora da se viče i zapomaže iz centra, a ne s njegovog kraja. Možda je neko od vas 27. septembra 2024, na Svjetski dan medija, zabilježio kako su sve najveće redakcije širom planete objavile njegov spot, koji ću za one koji nisu gledali pokušati da dočaram. Na bijeloj pozadini, uz zvuk i muziku otkucaja pisaće mašine, ispisuje se tekst:

Sudbina demokratije i današnjeg svijeta zavisi od sudbine news medija.

Budućnost ljudske vrste visi na liniji razdvajanja istine od laži.

Godinu dana kasnije ponovio je akciju, a sada nešto novo i veće sprema za 27. septembar ove godne. Napravio je neprofitnu organizaciju, na čelu Borda mu je Marija Reza, nobelovka sa Filipina, dok su ostali članovi čelni ljudi najvećih svjetskih medija.

Put Nelsona Mandele kroz čas istorije na ostrvu-logoru, pokazao je da put do zvijezda vodi kroz pakao Roben ajlanda. To pokazuje i put Branka Brkića. A takav je i Kejptaun. Smjenjuju se scene iz raja i pakla. Prebogati i bijeli Kliford i Klipis Bej, pa onda obojeni i pakleni Ocean view i Langa. Zatim, s desne strane Hout beja, koji gleda na veličanstveni okean, imate limeni i kartonski township crnih a preko puta, na lijevoj strani brda, vidite ograđene vile i zelenilo bijelih.

Slične kontrasne scene sam gledao prethodnog dana u Stelenbošu i Frenčšok, dvije božanstvene vinske doline, na periferiji Kejpa. Tokara, Bošenland, La Mot, Mont Rošel… Neke su od najboljih, ali ne i jedine. I svuda iste slike. Stotine gostiju, sebičnih bijelih guzica koje uživaju u degustacijama i hrani ranga Mišelina, dok vas na kapijama i po kuhinjama dočekuje crna posluga. Rasizam je utkan u DNK ove zajednice, pomislih. Ali se onda sjetih kako mi je Branko rekao da se stvari ipak mijenjaju. Kada su se crni suočili sa crnima, shvatili su da su priče o rasi, vjeri, naciji, samo mamac i prevara loših vladara, sklonih korupciji i zloupotrebi moći.

Prije tri decenije Južnoafrička Republika je imala malo više od polovine današnjeg stanovništva. Polovina tadašnjih 40-ak miliona, bili su white and coloured a polovina black. Danas crni dominiraju, tri četvrtine stanovništa su oni, zahvaljujući i visokom prirodnom priraštaju, a još više imigrantima. Iz Zimbabvea, Konga, Nigerije… Desetine miliona ljudi je ušlo u zemlju. Bijelih je sve manje, nakon par stotina godina i desetak generacija, slušam Loren, kako ponosno kaže da je Afrikaner! Ali njena djeca su na studije otišla u UK, SAD, Holandiju. I tamo su ostali. A bijeli koji ostaju u zemlji ili se ne žene ili imaju najviše jedno dijete. Bijela rasa je ovdje u izumiranju, zaključuje Loren. Zasluženo. Nisam joj to rekao, samo sam pomislio.

Nakon četiri dana upriličenih zahvaljujući velikom Media Forumu našeg američkog suvlasnika MDIF-a, pozdravljam se sa Kejpom i vraćam za MNE. Lako je pogoditi kako – svi letovi vode preko Istanbula. I na Zapad, a posebno na Istok. Potrošila mi se baterija, treba da odgovorim na neke mejlove, a dispečer za pultom gejta B2 saopštava da se let pomjera za jedan sat. Raspitujem se i dolazim do utičnice za punjač mobilnog. Nažalost, već je zauzeta. Sjedi, puni i priča neki punokrvni, plavi Evropljanin. Vratim se na mjesto zločina za desetak minuta. Ista faca isto rastojanje. Sjedi, priča i puni. Pokazujem mu na sat, ali kao da me ne vidi. Želim samo da mu ljubazno objasnim kako i drugi ljudi, kao ja, imaju potrebu da ožive telefon preko iste i jedine utičnice na vidiku! Ali kako da mu saopštim bilo šta kad se pravi lud. Opet se vratim. Kada sam nakon desetak minuta još jednom došao i zatekao isto bijelo, sebično dupe, na istom mjestu, kod okupirane utičnice, pukao mi je film. Sagnuo sam se, isključio njegov punjač, i ubacio svoj. Onda sam se podigao, on je ustao i pogledi su nam se ukrstili. Pitao sam ga: da li ovo znači da si rasista! I da ti sve može biti. Jer rasizam je svaka diskriminacija, a ne samo ona po osnovu boje kože. Pocrvenio je u licu, kratko uzvratio da nije rasista i otišao.

Možda i nije. Možda sam pretjerao sa osudom, ali nikad se ne može pretjerati kada se brane principi i ljudsko dostojantvo. Od uzurpatora svih rasa i nacija. Niko to bolje ne zna nego moja Afrika. I njen veliki lider Nelson Mandela koji je 1994, u istorijskom govoru u Pretoriji, pred 100 hiljada ljudi, nakon objave kraja aparthejda, poručuo: "Nikada, nikada i nikada više neće se dogoditi da ova prekrasna zemlja doživi ugnjetavanje jednih od strane drugih". Amin.