Jesen u Japanu: o prazninama, pragovima i prolaznim ljepotama

Autorka preispituje svoju idealizovanu sliku Japana, stvorenu kroz medije, suočavajući je sa stvarnošću Tokija, Osake i Kjota. U Tokiju pronalazi mir u Sumidi nasuprot haosu Šindžukua i primećuje estetiku ukorenjenu u prolaznosti. U Osaki, doživljava stroga koncertna pravila i otkriva nijanse jezika i kulture, uključujući rodno specifične izraze. Planinarenje na Koya-san planini donosi joj duhovni mir i susret sa drevnim grobljem. U Kjotu, susreti sa lokalnim majstorima sušija i neočekivani muzički momenti premošćuju kulturne razlike

Riječ rečena
usne ostavlja hladnim.
Jesenji vjetar.
Bašo

Japanci cijene prazninu. Ostavljaju rečenice nedovršenim, poeziju eliptičnom, a oslikane paravane polupraznim. Prave pauze u govoru, usred predstave ostaju nepomični na sceni i u filmove umeću naizgled nepovezane, statične kadrove – budistička zaostavština ovaploćena u načinu komunikacije i estetskom maniru. Sunce (日) se probija kroz vrata ili kapiju (門) i tako čini ma (間), prostor između mjesta, vrijeme između trenutaka, prazninu koja nije nedostatak, već prećutni potencijal. A ako nas zapadnjake išta fascinira više od egzotičnih koncepata spakovanih u kratke, poetične definicije spremne za našu konzumaciju, to mora biti ideja o vrijednosti praznine.

U bijegu od kojekakvih srednjoškolskih praznina stigla sam do dalekoistočne fikcije. Najprije animirane, kako to često biva, a potom i igrane, pisane i pjevane. Na tim sam temeljima stvarala svoju sliku Japana, onu uobičajenu, fetišiziranu sliku o Drugom, kome Zapad uvijek pristupa dihotomno: idealizacijom ili demonizacijom. U ovom slučaju presudna su bila dva toka. S jedne strane, tu je zapadnjačka tendencija da se u nepoznatom fokusiramo na ekstreme, na sve što doživljavamo kao čudno, neshvatljivo i senzacionalno drugačije, a s druge narativ koji Japan decenijama pažljivo oblikuje, naročito se oslanjajući na takozvanu meku moć tj. proizvode spremne za izvoz poput tehnologije, mode, crtanih filmova i, dakako, neprevodivih riječi s pregnantnim značenjima. Tako nastaje hiperrealni pejzaž sačinjen od estetski zadovoljavajućih oprečnosti: u okviru futurističke modernosti očuvan je elegantni minimalizam tradicije, spokoj budizma nije se dao narušiti neonskim svjetlima i kakofonijom megalopolisa, a među disciplinovanim i isuviše vrijednim ljudima kriju se razne devijacije i hirovita kultura svega „slatkog“. Gdje je tu stvarnost?

Petnaestak godina kasnije u bijegu od kojekakvih praznina odraslog doba stigla sam do Japana. S idealima koje sam željela da potvrdim ne bih li ispunila djetinje zamisli i s predrasudama koje sam takođe željela da potvrdim ne bih li sebi dokazala da Japan nije estetska projekcija mojih djetinjih zamisli. Ali on nije tu da ispunjava moje želje.

Tokio nije za mene, to sam znala. Znala sam i prije nego što sam kupila avionsku kartu, razmatrala sam zaobilaženje, ali tuđ zdrav razum me je ubijedio da to ne bi imalo smisla. Tražeći smisao sačuvan odlaskom u Tokio, prve večeri sam posjetila Šindžuku, poprište svih tokijskih fantazija: neonska svjetla, staklene višespratnice, karaoke, četvrt crvenih svjetiljki, ulice danonoćno ispunjene vrevom, stalno kretanje, kontrolisan haos, krajolik na rubu naučne fantastike. Posjetila i odlučila da neću ponovo.

Smještaj sam mjesecima ranije pronašla sat vremena i tri metroa istočno odatle, na sjevernom kraju okruga Sumida, kog sam posledično odlučila da se držim, sve dok me šinkansen, „voz-metak“, ne odveze dalje. Taj komadić neba ispresijecan telegrafskim žicama mnogo se bezazlenije nadvijao nada mnom, a zakrivljene uličice sa tek pokojim lokalnim prolaznikom djelovale su mekše i prostranije. U neprestanoj trci s vremenom, pješake su zaustavljali jedino automati s pićem i crno-žuto rampe koje se spuštaju i karakterističnim zvukom upozoravaju na prolazak voza. Iz ponekog kutka povremeno bi pak sijevnuli bezbrižnost i dokolica: bicikl parkiran pokraj puta, a vlasnik naslonjen na ogradu s cigaretom među prstima posmatra vozove. Deda na klupi čita novine, pomjera se udesno bježeći od sjenke koju za sobom ostavlja sunce na zalasku. U restorančiću nalik na kakvu antikvarnicu još jedan deda, zapitkuje me odakle sam, koliko imam godina, kako sam se tu našla, a ja se između zalogaja pirinčanog trouglića s ukisjeljenom šljivom stresam od kisjelosti i iz davno odloženih sjećanja izvlačim zakržljale japanske riječi. Zatim odlazi, a vlasnica ga ispraća uz glasno „laku noć“. Pitam zašto mu je poželjela laku noć u deset ujutru.

Popio je, kaže, sad ide da spava. Kao kod kuće. Gramatički i prirodni rod bezbrižnosti rijetko su kad u skladu.

Ispod jedne od žičanih petlji izdiže se dvospratna kuća s drvenim natpisom koji ne umijem da pročitam. Saznajem da je stara skoro stotinu godina, preživjela je Drugi svjetski rat, a sve njene šodžije – vrata, prozore i pregrade od hartije na rešetkastim drvenim ramovima – uključujući i one u mojoj sobici, napravio je stolar specijalizovan za hramove. U eseju Pohvala sjenkama, tek dvije godine mlađem od ove kuće, Džuničiro Tanizaki piše o naslagama ljepote kojima vrijeme oblaže sve što dodirne. Iako sputan krutim i problematičnim pogledom na mnoga društvena pitanja, ovdje sam shvatila da istančana japanska estetika koju esej nalaže jeste utemeljena u stvarnosti. Šodžiji propuštaju blago, prijatno svjetlo; drvenariju su godine potamnile, teksturu joj učinile suptilnijom; boje su prirodne i nema uglančane blještavosti, tu su samo nagovještaji prigušenog sjaja kao svjedoci protoka vremena. „Ono što zovemo ljepotom uvijek mora da proizilazi iz životnih stvarnosti.“ Nasuprot tome, kao izraziti protivnik električne rasvjete Tanizaki bi nesumnjivo bio revoltiran prizorom kabla koji viri ispod kotacua i vodi do najbliže utičnice. Ipak, ja ne mogu da zamislim bolji početak dana od šolje čaja popijene za ovim niskim stolom, nogu uvučenih ispod njegovog debelog jorgana s uključenim grijačem sa zadnje strane. A sredina je novembra i jutra su sve svežija.

Popodneva su, zatim, topla, a večeri ponovo prohladne. Jedne takve sam jedva dočekala da se u metrou sklonim od meteža južnog dijela Sumide i od studeni koja se lako uvlačila pod tanke slojeve mog poricanja prebrzog prolaska jeseni. Tako su neskladna višeglasja ostala na stanici, a zamijenilo ih je jednolično klepetanje mašine. Malo ga je šta remetilo, pokoji kašalj, pokoja riječ razmijenjena ispod glasa, obavještenja o stanicama. Kao u svim zajedničkim prostorima, i ovdje je tišina obavezna. Zato je sama činjenica da je jedan salarimen glasno govorio, a dakako i to što je govorio sam sa sobom, odmah otkrila da je pijan. Ali to je stanje nerazdvojivo od njegove srži – bezdanom kancelarije zategnut bijeli okovratnik može opustiti jedino konzumiranje srazmjerne količine alkohola. Tako pijan i glasan smjestio se pored mlađe djevojke i počeo da je gladi po obrazu. Tišina. Djevojka se ćutke izmiče, ali on ne staje. Vagon je pun, svi gledaju u telefone, prozore, pod ili plafon; tišina po svaku cijenu. Odlazim do nje i pitam je da zamijenimo mjesta – tako želim priliku da svom bijesu dam oduška – ali ona je samo odmahnula glavom i istrčala čim se metro zaustavio. Mjere protiv ovakvog i sličnih slučajeva maltretiranja jesu preduzete: neki od metroa imaju vagone samo za žene. Dabome, žena mora otići u svoj vagon – svoj obor – ne bi li se sklonila pred muškarčevim bogomdanim nagonima. A muškarcu je gdje god van njega široko polje. Mjera jednako neznatnog učinka preduzeta je i povodom fotografisanja bez pristanka – na japanskim mobilnim telefonima je nemoguće isključiti zvuk okidača prilikom fotografisanja.

Poslednje tokijsko popodne provela sam šetajući Sumidom i razmišljajući otkud mi je poznata čelična, neofuturistička neman čije se siluete u ovom naselju nemoguće otarasiti, uvijek nekako iznikne među žicama, proviri kroz oblake, zasvijetli u mraku. Tokijsko nebesko drvo jeste najviši toranj na svijetu, ali takve me visine nikad nisu pretjerano zanimale. Ipak, pratio me je u stopu.

Čučao mi je na ramenu i kad sam stigla do suši restorančića sa tek šest mjesta za pultom. Dva najbliža vratima bila su zauzeta, a mene su poslali na suprotan kraj. Supruga odmah donosi šolju čaja, a ubrzo potom suši majstor dodaje set nigirija preko pulta. Nužno ljubaznu, uslužnu komunikaciju sa mnom obavljaju prilično visokim tonom, dok s japanskim parom na drugom kraju pulta ćaskaju tiše, uz redovne pauze. Stalne mušterije, cijenila sam, što je ton niži, to je komunikacija prisnija. Tanizaki piše: „U razgovoru više volimo tih glas, blagost. Najvažnije su pauze.“ Jedan od nigirija bio je posebno sladak i topio se na jeziku, okuražila sam se da pitam koja je to riba. Anago, rekao mi je suši majstor, morska jegulja. Možda osjetivši moju želju za razgovorom, posle kratke pauze uslijedilo je nekoliko pitanja. Odakle je ojou-chan (mlada dama)? Iz Crne Gore, male zemlje u Evropi. Znate Italiju? E, ovdje vam je Italija, ovdje more, a prekoputa Monteneguro. A kako to da ojou-chan govori japanski? Ne govorim stvarno, samo sam malo pokupila iz crtanih i filmova, mnogo sam ih pogledala. Koje filmove? Na primer Kurosavine, Ozuove, Kitanove. Ozu Jasudžiro! Sjajan režiser, divni filmovi. Veoma setsunai. Prebirala sam po svom uskom mentalnom rečniku, ali ovu riječ nisam uspjela da pronađem. Šta to znači? Kokoro itai, srce boli, uključila se i dvojka tri mjesta dalje. Jašta da boli. Pribilježila sam riječ da bih kasnije istražila njeno značenje. Koliko god oni voljeli svoju tišinu, meni će uvijek biti draže riječi. Ali ove japanske što su obložene naslagama ćutnje možda imaju posebnu vrijednost. Možda je ma i tišina između riječi.

Da li ojou-chan zna da je i ovdje u Sumidi snimljen film prije nekoliko godina? Igrao je Jakušo Kodži. Naviru mi slike pred očima, jeste, Kodži Jakušo sjedi na klupi i posmatra komorebi, svjetlost koja se probija kroz krošnje drveća, Kodži Jakušo preklapa svoju sjenku s tuđom ne bi li provjerio da li će postati tamnija, Kodži Jakušo vozi bicikl mostom kojim sam maloprije prošla, a negdje u pozadini iz linije horizonta štrči čelični toranj – Vendersovi Savršeni dani. Izlazim iz restorančića uz mata ne! (ponovo, zar ne!), a suši majstor i supruga se srdačno nasmiju. I ja sumnjam da će biti nekog ponovo, ali to nije važno. „Sad je sad“, ponavlja Jakušov lik u ovom filmu, premda nisam sigurna da li je sebe uspio da ubijedi išta više nego mene.

Svjetlo ugasim,
da hladne mi zvijezde
kroz prozor uđu.
– Nacume Soseki

I u Osaki me je sačekala nepregledna rijeka ljudi. Guste, uredne kolone tromo su se kretale ulicama Dotonborija, a morala sam tuda proći jer me je na drugoj strani čekao koncert japanskog benda koji slušam već petnaest godina. To malo jezika što poznajem dobrim je dijelom odatle poteklo, ali nikad nisam naučila da baratam pismom. Stoga sam nekoliko mjeseci ranije ovom bendu pisala na engleskom. A morala sam da im pišem, i to na društvenoj mreži; bio je to poslednji od niza pokušaja da dobavim kartu za koncert jer je nije bilo moguće kupiti iz inostranstva. Na moje zaprepašćenje, dobila sam odgovor.

Zato sam tog jutra čitajući forume marljivo istraživala japanski koncertni bonton: nema plesanja, u suprotnom ugrožavaš tuđ prostor; možeš da cupkaš u svom mjestu, da podigneš ruke samo do visine glave; ve-ce se obavlja prije koncerta, u suprotnom ometaš tuđ doživljaj; nema pjevanja, ljudi su došli da slušaju bend, a ne tebe. Tako je mahom i bilo, tijela usidrena u mjehurima sačinjenim od zapovijesti neometanja bližnjeg svog, pokoja klimajuća glava, pokoja napola podignuta ruka. Ja sam se u svom mjehuru batrgala, ali najviše me je okivala ta propisna ćutnja koja nije puštala da mi muzika istinski prostruji tijelom. Čekala sam pjesmu koja mi je još prije desetak godina u um uklesala pitanja: „Šta ti se najviše dopada u šumi koja gori? Šta ti se najviše dopada u ledniku koji puca?“ Činjenica da je nisu svirali potakla je slična osjećanja kao i sama pjesma – neodređenu sjetu, čežnju, toplu prazninu koju za sobom ostavlja neostvarena želja. Možda je to onaj osjećaj iz Ozuovih filmova o kome su mi govorili.

Kako se koncerti u Japanu završavaju u krajnje dogledno vrijeme, stigla sam da u povratku među vrtoglavim svjetlima Den Den Tauna potražim poklon koji sam obećala. Smjesta sam odustala od samostalnog traženja, paralisana brojem opcija: na policama od poda do plafona u talasima se smjenjuju boje različitih brojeva i naslova stripova; iz providnih kutija u mene zure figurice s nesrazmjerno velikim glavama, a iz staklenih vitrina figure čudovišta, robota, životinja, ljudi i svega između u najrazličitijim pozama, veličinama i s varirajućom količinom odjeće. Imate li figuru ovog lika iz ovog crtanog filma, pitala sam iz prodavnice u prodavnicu pokazujući sliku bjelokosog muškarca u crvenom kaputu. Niz odričnih odgovora prošetao me je horizontalom ulice, sve dok nisam naišla na jedno „možda“, koje me je poslalo vertikalno, na više spratove te prodavnice. Svaki sam obišla, sve dok nisam stigla na poslednji, peti ili šesti, i tamo pronašla niz oskudno odjevenih crtanih likova, mahom ženskih, a nekad i dječijih, u obliku figura i naslovnica pornografskih stripova. I muškarce koji ih razgledaju i prelistavaju, u tišini. Svog bjelokosog lika u crvenom kaputu nisam pronašla.

Nakon tog slučaja nužde, odlučila sam da se držim obližnje pijace. Dim, mirisi, cvrčanje mesa u dodiru sa vrelim uljem, niske blještavih lampi i toliko vjerne plastične replike hrane na izlozima da bi mi pri samom pogledu na njih krenula voda na usta. Sate sam provodila grickajući naoko gadnjikave skupine sirovih morskih stvorenja, meku dajkon rotkvu i korijen biljke konjak kuvane u slatkastom bujonu i, najvažnije od svega, dajfuku moči, po koji sam se vraćala i više puta dnevno. Prijatno gumenasti sloj od ljepljivog pirinča punjen tek blago slatkim kremom od crvenog ili bijelog pasulja, a u središtu ponekad i sočan komad jesenjeg voća poput mandarine, bijelog grožđa ili japanske jabuke – takvog je ukusa velika sreća (dai fuku).

S torbom punom sreće za kasnije, jedne večeri sam s pijace skrenula u hram oko koga se, kako sam pročitala, motaju mačke. Mačke su u Japanu odvajkada prisne s religijom – vjeruje se da su ih kineski budustički misionari doveli sa sobom kao čuvare svetih spisa od miševa. Lokalna opčinjenost ovim ćudljivim stvorenjima danas je vidljiva na svakom ćošku: Helo Kiti ovdje, amajlija maneki-neko s podignutom šapom ondje, tuce ostrva sa mačkama, a još više kafića. Prisustvo mačaka stoga nije nikakva osobenost ovog hramčića, ušuškanog u lavirintu ulica između neonskih svjetala Dotonborija i tržnih centara Nambe. Ali bio je blizu, a meni je nedostajalo moje ćudljivo stvorenje.

Ignorišući statuu budističkog božanstva prekrivenog mahovinom, jednu od mačaka odmah sam pronašla u krilu sredovječne gospođe koja je izgledala prijatno, te sam odlučila da nepozvana ušetam u njen mjehur. Razmijenile smo tek nekoliko riječi prije nego što nam se pridružio i sredovječan gospodin, neobično oran za priču. Čula sam da su Osakanci druželjubivi i otvoreni, ali bila sam sumnjičava. Riječi su se nizale, mjehur je rastao, saznala sam da su njih dvoje, Naoko-san i Takuja-san, neko-tomodachi, prijatelji po brizi za hramske mačke, kojima su stomaci vidno puni posledica. Pokazali su mi kako se moli – operi vodom jednu ruku, pa drugu, pa zahvatku, polij ovog Budu ovoliko, a onog onoliko puta, sklopi ruke, ubaci novčić, zapali mirisne štapiće, sklopi ruke. Pitali su me da li sam gladna. Jesam, hara hetta, stomak mi se smanjio.

A ne, ne, rekli su mi uz saosjećajan osmjeh, ne govore žene da im se stomak smanjio, to je za muškarce, ženama je trbuh prazan, onaka ga suita. U teoriji sam znala da je japanski jezik izričit po pitanju rodno definisanih riječi, znala koje je „ja“ žensko, a koje muško, otprilike znala da žene rečenice završavaju ovim, a muškarci onim partikulama, ali nisam znala da postoji ženski i muški stomak. Pasivnost mog učenja jezika osakatila me je za takve nijanse, ali pretpostavila sam da ovo prvo u ustima žene postaje kruto i oštro, možda isuviše neposredno, a od žena se očekuje da govore blago i gramatički pravilno, u eufemizmima, zbog čega ovo drugo u ustima muškarca kanda zvuči neumjesno ženstveno i pokorno. Ipak, nastavila sam da govorim hara hetta i drugim lokalcima koje sam upoznala, eksperimentalno, a uvijek istinito. Tako sam otkrila da ću od starijih ljudi uvijek naići na istu reakciju, dok mlađi uopšte neće reagovati, pogotovo uzevši u obzir da i sami koriste oba oblika, bez obzira na svoj rod. Mijenja se, dakle, jezik se ujednačava. Možda je to simptom i drugih promjena nabolje. Elem, Naoko-san i Takuja-san su me poveli na večeru, iako ni njih dvoje nikad ranije nisu objedovali skupa. Sve vrijeme sam čekala da počnu da mi kazuju o nekom budističkom ili mačećem Isusu koji će me spasiti, ali umjesto toga razgovarali smo o mačkama, razlikama u kulturi, paukovim ljiljanima, teškoj ekonomskoj situaciji u Japanu i o ichi-go-ichi-e, neponovljivosti i prolaznosti svakog susreta. I taj susret je prošao, ali još uvijek povremeno dobijam izvještaje o macama i članovima sad već etabliranog mačećeg udruženja. Riječi su čudo.

Našla sam s kim da ih razmijenim i na trosatnom planinarenju do hrama na planini Koja, gdje sam planirala da konačim naredne noći. Izašle smo na istoj željezničkoj stanici, samo ona i ja, voz je produžio, a mi ostale same usred nepreglednog zelenila četinara, prošaranog još stidljivim obrisima jeseni. Stabla japanskih kriptomerija, poznatih i kao japanski kedar, prava kao strijele i ukrštena sa telegrafskim žicama, međila su put kojim je planinarka krenula, a ja sam potrčala za njom i upitala je da li možda imamo isto odredište.

Nemamo, rekla je, kod prodavnice jakimočija sat vremena odatle put se račva i ona će desno, a ja lijevo, ali do tamo možemo zajedno. Razgovarale smo sve vrijeme – o planinarenju, o japanskoj i crnogorskoj hrani, o (ako sam dobro razumjela, a jeste upitno s obzirom na jezik) globalnom zagrijavanju i posledičnom nestajanju godišnjih doba. Pokazala sam Juki-san Crnu Goru na mapi, a ona ju je obilježila da bi porodici ispričala koga je to srela. U prodavnici smo kupile grilovani moči, zahvalila sam joj se na društvu, ona je pošla desno, a ja lijevo. Asfalt je ubrzo nestao, žuto je nadvladalo zeleno, a kameni stubići na svakih 109 metara potvrđivali su da sam na pravom putu – na poslednjoj dionici hodočasničke rute nastale duž stopa monaha koji je u 9. vijeku uspostavio kompleks hramova na visoravni ove planine okruženoj s osam vrhova, poput osam lotusovih latica. Ruta je krivudala šumom, nekad toliko blizu autoputu da su zvuci motora narušavali moju ideju o hodočašću, a nekad toliko ušuškano u dubinu planine da nije bilo nikakvog zvuka. Ni šuštanja lišća na vjetru, ni cvrkuta ptica, ako ja tada odlučim da stanem, staje sve na svijetu, nastaje potpuni muk. Ne moram ništa da pitam, ništa da kažem, ne moram da popunjavam vrijeme riječima niti prostor pokretom. Kakvo olakšanje. Vječno zgrčena ramena mi se raskravljuju, dah puni stomak, javljaju se nejasna sjećanja na djetinju bezbrižnost. Nisam ranije planinarila sama, ne sjećam se kad sam se poslednji put našla u takvom odsustvu impulsa. To je, dakle, vrijednost pauze. Međuprostor i međuvrijeme u prostoru koji nestaje i vremenu koje ističe.

Hramski gradić na vrhu planine najavljuje raskošna crvena kapija uramljena žutim krošnjama. Kapijom se zove, a mada i sama podsjeća na omanji hram, odaju je statue dvojice gnijevnih božanstava-čuvara u podnožju. Od pedesetak hramova koji nude prenoćište, birala sam onaj najbliži groblju. Monasi i dobar dio osoblja govorili su bezmalo tečan engleski, a samim hramom, svom njegovom ljepotom, starinom i tradicionalnošću, širio se omamljiv miris sandalovine zajedno s neospornim duhom biznisa.

Dobila sam ključ i dva drvena štapića, uključena u cijenu, na kojima treba da napišem svoje želje za sjutrašnji vatreni ritual. Izdiktiran mi je raspored koji sam pokušala da zapamtim: kad je večera, kad kupanje, spavanje, jutarnja molitva, ritual. Ipak, po ulasku u sobu sačekala me je igra svjetlosti i sjenke na šahovnicama šodžija, opčinila i izbrisala sve satnice iz sjećanja. Ponovo su Tanizakijeve riječi savršeno imale smisla: „Uživamo u samom pogledu na nježno svjetlo sunčevih zraka što blijede i prijanjaju za površinu smračenog zida ne bi li proživjeli ono malo života što im je preostalo.

Taj nam prizor nikad ne dosadi, to blijedo svjetlo i prigušene sjenke nadilaze bilo kakav ornament.“ Ali uredno odštampan raspored na stolu obavijestio me je da imam nekoliko slobodnih sati prije večere.

Naum mog malog hodočašća zapravo je bila posjeta budističkom groblju Okunoin, koje se sa svojih dvestotinak hiljada grobova smatra najvećim u zemlji. Ali nisu me njemu privukli svetost i prostranstvo, već patina – životna stvarnost koja se ovom groblju već vjekovima prikrada u sjenkama hiljadugodišnjih kriptomerija, optočava mu kamen mahovinom i smekšava ivice. Kasno popodnevno sunce već je nestajalo među visokim krošnjama, ali oblici su se i dalje razaznavali: blago zaobljene nadgrobne ploče, stupovi sa uklesanim sutrama, stepenice, kapije, tarabe, šintoističke torii kapije koje kazuju o dubokoj isprepletanosti ove dvije religije. Zatim gorint, vertikalna niska otjelotvorenja pet elemenata, i naposlijetku jedino što remeti monotoniju vremenom prošaranog sivila kamena i dosljednog zelenila mahovine – statue budističkog božanstva Džizo (Jizō) sa jarko crvenim portiklicama i kapicama, darovima u znak molbe za zaštitu putnika, kao i duša nerođene i preminule djece. Kada su blijedi zraci titrali još samo na obodima groblja, duž popločanog puta kroz njegovo središte upalile su se kamene lampe. Intrinsična liminalnost sumraka sigurno je doprinijela osjećaju da hodam dva kilometra dugačkim pragom, možda pragom između sekularnog i sakralnog, svakodnevnog i svečanog, prošlog i budućeg. A možda su sve to samo iteracije vakuuma između života i smrti u kome postoji Kobo Daiši, onaj monah što je prije više od hiljadu godina odlučio da uporište svoje škole ezoteričnog budizma smjesti baš ovdje. Kažu za njega da nije umro, već se u stanju vječne meditacije u ovdašnjem mauzoleju i dalje moli za duše onih koji jesu. I to ne samo ljudi, već, između ostalog, i za duše ubijenih insekata i riba naduvača, kojima su kompanija pesticida i udruženje kuvara odgovorni za njihove smrti ovdje podigli spomenike.

Narednog dana sam sa još nekoliko turista i pokojim lokalcem prisustvovala jutarnjoj molitvi i popodnevnom vatrenom ritualu. Molitva se sastojala od pojanja sutri, a ritual od pravljenja svete vatre u koju se bacaju drveni štapići sa željama. Bilo je onih koji su snimali, gurajući svoje duge objektive gotovo tik uz narandžaste monaške odore, ali i onih koji su uprkos tome zatvarali oči, pokušavajući da osjete ovaj egzotični, istočnjački misticizam. Nisam mogla da se otrgnem misli o popularnosti zapadnjačkog shvatanja da budizam nije religija. Ideja da je skupu vjerovanja potreban svemoćan bog-stvaralac da bi se nazvao religijom posledica je krutosti razmišljanja bijelog čoveka; kao i uvijek, držimo da je sve na svijetu stvoreno po našoj slici, pa tako i svaka religija mora da prati okvire koje smo mi zadali, po uzoru na svoje abrahamsko nasleđe. Budizam zovemo životnom filozofijom u lovu na intelektualniju utjehu od one koju nam pruža zastarela „prava“ religija. Kao da su ta dva pojma oprečna. A sveštenici i vjernici se i ovdje jednako klanjaju i mole. Jednako poju, vjeruju i nadaju se spasenju.

U obližnjem restorančiću pojela sam svoj poslednji kojasanski obrok, sliku i priliku Šingon budizma: sezonsko povrće, pečurke i tofu, ovdje tradicionalno od susama, raspoređeni u devet činijica – osam latica lotusa iliti osam planinskih vrhova iliti osam božanstava poređanih u krug, a u središtu tučak lotusa iliti Kojasan iliti prapočetni Buda – ilustracija Taizō-kai mandale, mandale Svijeta utrobe. Šta god to tačno bilo.

Svijet od rose
jeste svijet od rose,
a ipak, ipak…
– Isa Kobajaši

Već verzirana, u Kjotu sam vrevu izbjegavala prilično uspješno, liše jednog puta kada sam se gladna sušija slučajno našla u Arašijami. Nisam željela da vidim ni bambuse ni majmune, a tamo gdje je bilo sušija, nije bilo mjesta. Zato sam sjela sam u prvi autobus koji je naišao, izašla na nasumičnoj stanici i potražila najbliži restoran. Tako sam završila kod Masude-sana, koji od svojih sedamdeset godina kao suši majstor radi pedeset. Radi sam, sa cigaretom u ruci i pjesmom u glasu, natenane. Menija nema, riba se bira iz vitrine. Pitala sam ima li šta toplo za popiti, pa mi je napravio acukan, topli sake. Ponosno mi je pokazao svoj dotrajali atlas u kome bilježi nacionalnosti svojih gostiju, a ja sam još ponosnije zaključila da sam prva sa Balkana. Razoružana njegovom vedrinom raspričala sam se, a to umije da bude intenzivno. Željela sam da probam svaku ribu iz vitrine i da svakoj naučim ime, najbitnije su toro i anago, željela da znam o Masudinom životu i Masudinom Japanu. Be quiet, rekao mi je znalački u jednom trenutku, vidno zadovoljan svojim engleskim, a onda se naglas zapitao kako neko može da toliko priča i toliko jede u isto vrijeme. Poslednjeg dana svratila sam još jednom.

U međuvremenu sam se kretala rubovima grada, vrludavom linijom gdje drvene kuće, čajdžinice i hramske bašte bešavno ustupaju mjesto svojim organskim i duhovnim predacima: skerletni javor, pozlaćeni ginko i vječno zelena kriptomerija razlivali su se planinskim padinama u skladnim aranžmanima sve do podnožja. Djelovalo je kao da i Japanci ove pejzaže vide prvi put – fotografisali su, posmatrali, divili se posebno lijepoj nijansi crvene ili žute. A nije lijepa samo zato što godi oku, lijepa je i zato što će nestati, možda najprije zato što će nestati; spoznaja prolaznosti svih stvari jedan je od stubova japanske estetike. Ganutost ljepotom dostiže istinsku punoću pri pomisli na njenu vremensku ograničenost, na čemu počiva i japanska osjećajnost prema smjeni godišnjih doba, jasno izražena u poeziji, slikarstvu i kuhinji. Proljeće dočekuju posmatranjem trešnjinog ili šljivinog behara (hanami), a jesen ispraćaju lovom na javorovo crveno lišće (momijigari). Prije nego u hramovima, čini mi se da duhovnost stanuje u ovoj dirnutosti neizbježnom konačnošću ljepote.

U potrazi za prizorom koji je, kako sam kasnije shvatila, moj pandan takvom duhovnom iskustvu, morala sam da se više logistički potrudim. Našla sam da do njega vozi prigradski autobus označen komplikovanim slovnim znacima koje nisam umjela da razlučim, osim jednog koji znači „sjever“. Čekala sam na stanici i bezuspješno proučavala red vožnje kada su mi prišle dvije bakice, vidjevši da se mučim. Pokazala sam im gdje želim da idem i šta želim da vidim, a one su se iznenadile – nisu ni znale da takvo što postoji. Potom su se angažovale i ispitivale druge putnike sve dok nisu našle treću bakicu, koja je išla baš u tom smjeru. Kada je autobus stigao, ova poslednja bakica me je uhvatila pod ruku i uvela. I tako smo krenuli sjeverno, bakica, još pokoji putnik i ja. Dan je bio tmuran, kiša je padala, pa prestajala ili su se to oblaci nad nama smjenjivali. Ispred mene dečko u školskoj uniformi spava glave naslonjene na prozor, a još dalje ispred dvoje turista kojima se glave okreću u ritmu nestajućeg krajolika. Grad se najprije razbija na uzastopna naselja, a potom na povremena sela, međuprostora nastanjenog gustim šumama. Bakica izlazi poslednja i govori mi da je moja stanica treća odatle, te i ja nakon skoro sat vremena stižem. S lijeve strane, preko mosta, vidim dugačku, drvenu građevinu koja izgleda kao oronulo skladište, a iznad njega uredno trogulaste zimzele krošnje, kao pobodene na čačkalice. Ja sam krenula desno, uzanim, uzbrdnim putem između gusto poređanih kuća, i ubrzo se našla iznad seoceta i pred onim zbog čega sam došla. „Drago mi je što mi je ljepota i dalje lijepa.“

To sam prvo pomislila, čula sam tu rečenicu prije nekoliko godina u filmu Umimachi Diary japanskog režisera Hirokazua Koreede, a izgovara je žena koja i na samrti uživa u ljepoti behara. Ovo drvo preda mnom, njegovo debelo, razuđeno stablo staro oko 400 godina zajedno sa džigljastim izdancima mlađim od mene, vidjela sam ga na fotografijama mjesecima prije nego što sam došla u Japan. Vidjela i njega, i razna druga prirodna, neprirodna i natprirodna čuda, napunila se hiljadama hiperrealnih, digitalnih impulsa iz cijelog svijeta, a ipak u meni još ima prostora za divljenje ljepoti. Ili možda pak divljenje naporu da se dugovječna ljepota ne potire zarad koristi, mada je to dijelom moja romantizacija. Šumarska tehnika daisugi podrazumijeva takvo orezivanje kriptomerija da se njime podstiče rast potpuno pravih, glatkih izdanaka koji vremenom postaju zasebna stabla i tako u biti stvaraju malu šumu na jednom stablu. Zato se, kada treba drvne građe, ne siječe maternje stablo, već samo njegovi izdanci, koji potom nanovo rastu. Kao kad sam bila dijete, pa je otac na dio samonikle divlje jabuke u našem dvorištu nakalemio pitomu – i to koristeći moj školski plastelin – pa smo tako imali stablo čiji jedan dio rađa zelene, a drugi crvene jabuke. Možda je mogućnost saradnje čoveka i prirode ono što me je ganulo u oba slučaja.

Moje drugo duhovno iskustvo u Japanu bilo je daleko manje planirano. Poslednje večeri sam nakon sušija kod Masude-sana pješke krenula ka smještaju, ali bilo je tek deset sati i htjela sam da nekako iskoristim preostalo vrijeme, pa sam sjela u usputni restorančić koji me je privukao toplim svjetlima i prijatnom muzikom. Dočekala me je Mačiko-san, vlasnica, i oduševljene tetovažama one druge, odmah smo se upustile u ćaskanje. Govorila mi je o svojim tetovažama, svedocima njene ljubavi prema Okinavi, ostrvu na jugozapadu Japana koje je nekada bilo nezavisna kraljevina i, uprkos snažnom američkom uticaju usled okupacije nakon Drugog svetskog rata, još uvijek zadržava sopstveni jezik i osobenosti svoje kulture. Govorila mi je o svojoj ljubavi prema planinarenju, po kojoj restorančić nosi ime Haikingu, kao i o dvije vrste umešua koje je te godine napravila. Umešu je japansko alkoholno piće od nezrelih šljiva koje sam pila gdje god su ga imali, najčešće toplo, a Mačikin umešu sa sanšom, japanskim paprom, i savršenom ravnotežom slatkoće, ljutine i toplote najukusniji je koji sam probala. Ponoć je stigla brže nego što sam planirala, gosti za jednim od dva dostupna stola već su otišli, pa sam i ja ustala od šanka i krenula da se oblačim. Muzika u pozadini sve vrijeme je svirala, a u tom trenutku začula sam nešto poznato. Jeste truba, ta je melodija, ali nema šanse da je usred nasumičnog restorana u koji sam ušetala svoje poslednje večeri u Kjotu zaista zasviralo „Užičko kolo“? Ubrzo potom zasule su me riječi na jeziku koji nisam čula poslednje tri sedmice: Mala soba, mala soba, na njoj nema vrata, a moj Mile kolo vodi, kolo iz inata.

To je njen muž napravio plejlistu za restoran, objasnila mi je Mačiko-san, u nju je smjestio razne pjesme koje mu se dopadaju, a potpuno je slučajno zasvirala baš ta. Ali dopada se i njoj, često i mušterijama, melodija se lako pamti. A onda mi je pokazala plejlistu, dodavši mom utisku još jednu nadnaravnu dimenziju – pjesma „Udri Mile“ Bobana Markovića preuzeta je sa albuma festivala narodne muzike u Norveškoj. Mačiko-san nije znala da sam studirala norveški jezik i da radim kao prevodilac norveške književnosti. Nisam joj ni rekla, ali sam se zadržala još malo, samo još malo na tom mjestu gdje sam poslednje večeri svog putovanja pila umešu i slušala „Užičko“ negdje u Kjotu, na pragu između svoje i japanske stvarnosti.

Naposlijetku, šta ja uopšte mogu da znam o Japanu i njegovim stvarnostima, a stigla sam im tek do praga? Ništa sem ovoga: tišina je lijepa samo dok ne boli, samo dok nije tu samo da bi prikrila larmu koja se gura u druge vagone i na poslednje spratove. A o drugim ljepotama ovog kutka svijeta zasigurno više zna režiser Koreeda. Krajem devedesetih napravio je i film po imenu After Life smješten u birokratsku verziju čistilišta gdje ljudi imaju tri dana da odaberu samo jednu uspomenu koju će sa sobom ponijeti u zagrobni život. U te svrhe intervjuisao je preko petsto ljudi iz različitih sredina, a neki od njihovih nefiktivnih odgovora našli su se u filmu: miris svježe opranog veša, povjetarac na licu, let avionom kroz oblake, haljina dobijena na poklon od brata, toplo jesenje poslepodne na klupi s dragom osobom.

Mjesec pogledam
i hiljadu mi tuga
dušu razori,
ali onda sjetim se:
nije jesen samo meni.
– Oe no Čisato

Po povratku kući pitala sam izvornog govornika kog sam upoznala u Japanu o značenju riječi setsunai. Kaže da ju je teško objasniti. Na primer, možeš da budeš srećan zato što si nekoga upoznao, a da ta sreća nije potpuna jer dotična osoba više nije tu. Dakle, na pragu između stvarnosti i mogućnosti, na plodnom ma između radosti želje i žala neostvarivosti, tu niče setsunasa.