Ko Stvarno Radi za Ruse?

Dobro jutro! Prepucavanje DPS-a i PES-a o tome ko radi za Ruse i ko za ruski intereste usporava crnogorski put u EU je poliitčki nonsens u jednom i u drugom pravcu. Ne mislim da je bilo ko iz prošle i sadašnje vlasti strateški radio za Rusiju i ruske nacionalne interese (dok je vršio i vrši funkciju). Da li je neko pomagao pojedinačnim ruskim oligarsima i funkcionerima da opere pare ili izbjegne sankcije, e to je već druga priča. Pokušaću da obrazložim.

Kliknite ovđe da se uključite u našu viber grupu, u kojoj vas iz časa u čas uživo obavještavamo o novostima i direktno odgovaramo na vaša pitanja.

Ko Stvarno Radi za Ruse?

DPS je objavio sporazum sa Jedinstvenom Rusijom iz 2011. godine. U njemu nema onog o čemu je pričao premijer. Premijer kaže da postoji tajni sporazum. DPS ga demantuje. Ministar Ivanović, koji je 2015. pisao kolumne protiv NATO-a najglasniji je u osudi DPS-a za nešto što je DPS uradio 2011. godine.

Vratimo se u 2011. godinu. Rusija je nakon 2008. godine i napada na Gruziju skoro pa raskinula svoje veze sa Zapadom na samom kraju Bušovog mandata. Obamina administracija pokreće čuveni Reset odnosa sa Rusijom. Državna sekretarka Hilari Klinton na sastanku sa Lavrovim donosi simbolično dugme za Restart na kome pogrešnim prevodom na ruskom piše “Peregruzka” što znači Opterećenje. Iako se naknadnom pameću može reći da je Restart doživio fijasko jer je Rusija 2014. godine izvršila invaziju na Krim, 2011. godine stvari nisu izgledale tako. Rusija pravi ustupke Americi i Zapadu oko Libije. Uzdržava se od glasanja od rezolucije 1973 Savjeta bezbjednosti UN-a i ne koristi pravo veta, otvarajući tako vrata Zapadu da u Libiji izvrši prevrat. Rusija iste godine glasa u Savjetu bezbjednosti za uputstvo-preporuku Međunarodnom krivičnom sudu za pokretanje istrage u Libiji, koja je rezultirala optužnicom protiv Muamera Gadafija.

Rusija je, dakle, te 2011. godine, kada DPS potpisuje sporazum, i dalje partner Zapada. Nakon toga znamo što se dešavalo, i ne postoji način da se DPS optuži da je svjesno i strateški sabotirao sebe i Crnu Goru ka putu EU. Naprotiv, DPS je svoju spoljnu politiku prema Rusiji u potpunosti usaglašavao sa Zapadom. I prije i poslije Restarta.

U isto vrijeme ljudi iz sadašnje vlasti, a tadašnje opozicije, koordinisali su akcije sa ruskim partnerima. Milan Knežević je pravio specijalne veze sa ekstremnom Rodinom, Dimitrija Rogozina i u Moskvu slao svog tadašnjeg pulena Nikolu Jovanovića, danas gradonačelnika Budve, koji je btw u jednom trenutku po povoljnim uslovima pazario stan od jednog interesantnog ruskog državljanina. Demokrate su se slikavale sa Valujevim, Krapović išao da na otvaranje manastira u Moskvu, a rektor Božović preporučivao Rusiji kako da devesternizuje Crnu Goru.

Neki ljudi iz DPS-a su održavali snažne i duboke veze sa pojedincima u Rusiji. Deripaska je mirno uživao svoju preostalu imovinu nakon opustošivanja i napuštanja KAP-a, poznati moskovski tužioc i dželat ruske opozicije, gradio je hotele u Morinju i vile u Kolašinu. Navaljni je dolazio u Crnu Goru i sprovodio istragu o tome. Sve je to omogućavala prošla vlast pod budnim okom provjerenog ruskog kadra u svojim redovima. Toliko je toga što javnost ne zna, i pitanje je da li će ikad saznati.

Zašto? Zato što te veze i back door kanali komunikacije i danas postoje. Rusi i dalje imaju svoje ljude u novoj vlasti iako je Andrija Mandić izdao i Rusiju i Srbiju svojim submisivnim ponašanjem prema Zapadu. Kako vrijeme prolazi, sve sam više skloniji da vjerujem da je zagrljaj i celiv sa ruskim ambasadorom bio tek Judin poljubac i ništa više. Mandić je osjetio čari političke moći u svom selu, i veoma je teško da bi se toga odrekao za sva blaga Beograda i Moskve.

Ni Mandić, ni Krapović, kao ni mnogi drugi ubijeđeni putinofili ne smiju da se usude da u trenutnoj raspodjeli geopolitičkih snaga, učine bilo što što bi dovelo do strateškog zaokreta Crne Gore od NATO-a ka Rusiji. Oni mogu sabotirati put u EU, ali mislim da su u dobroj mjeri pripitomljeni.

Ali zato mogu da preko Radunovića čine ustupke Deripaski i ostalim znanim i neznanim korumpiranim ruskim činovnicima i agentima koji u Crnoj Gori imaju imovinu i šeme za pranje novca i izbjegavanje sankcija.

Ovo nije tvrdnja, ovo je pretpostavka. Informisana intuicija.

Imajući u vidu korumpiranost ruske administracije, Crna Gora odavno nije strateška geopolitička meta Rusije. Rusi su izgubili Siriju i južni Kavkaz, a ne Crnu Goru. U ruske tenkove na Dunavu i Limu mogu još samo da vjeruju zaludnjaci poput Metodija, oca Backovića, Igora Damjanovića, guslara Peroševića i onoga Željka iz Noćnih vukova, kao i ostale klovnove iz Balkanske kozačke armije i pravoslavnih bratstava. Ipak, Crna Gora jeste i dalje tačka koja ruskim elitama daje mali, ali važan prostor za bijeg iz izolacije. Do kada i pod kojim uslovima, ostaje da se vidi.

Toliko za danas i za ovu neđelju. Čitamo se ponovo u poneđeljak.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar CdM-a

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a).