Koga briga za đecu, važno je slavlje…

…I sad ne mogu da zamislim kako bi izgledalo da Predsjednik kojem je politički uzor Momir Bulatović uručuje ordenje onima koji su život posvetili borbi protiv politike čiji je on bio simbol – recimo Slavku Peroviću, Miodragu Peroviću i sinovima preminulog Jevrema Brkovića…

Petak, 3. april – Zgrada Skupštine opet je bila "ofarbana" u plavo, ovoga puta cilj je navodno bio da se "pošalje poruka solidarnosti, razumijevanja i odgovornosti" povodom Svjetskog dana osoba sa autizmom…

Od 1. januara do 2. aprila te solidarnosti, razumijevanja i odgovornosti – nije bilo. Kao što ih nije bilo prethodnih godina, a neće ih biti ni narednih…

Poruka će, podrazumijeva se, biti sve dok nam partije budu birale poslanike, samo što roditelji djece sa autizmom više neće htjeti da ih slušaju…

Juče su to odbili da urade predstavnici nekoliko nekih nevladinih organizacija zato što toj djeci nijesu od koristi simbolična obilježavanja, poput plavih balona i osvijetljene zgrade…

– Naša djeca i mi ne živimo autizam samo danas, pod svjetlima kamera, mi ga živimo svake sekunde, 365 dana u godini, često zaboravljeni od sistema koji bi trebalo da nam bude oslonac. Danas imam dužnost i molbu porodica koje predstavljam da vam te balone vratim. Nama ne treba dekoracija, nama treba sistem koji radi – kazao je Goran Laković.

I odgovorio na poruku da je međunarodni dan "prilika da se čujemo":

– Gospodo, mi pričamo godinama ali vi nas ne čujete. Pitanja bez rješenja nijesu prilika, ona su samo trošenje vremena kojeg naša djeca nemaju.

Da je država i juče bila gluva, pokazaće samo nekoliko dana kasnije bruka u parlamentu. Zato još samo jedna poruka roditelja djece sa autizmom koju državna vlast nije htjela da čuje, a i da je čula ne bi je razumjela:

– Nemojte bojiti zgradu Skupštine u plavo, poštedite nas te šminke. Ostavite je u mraku, sa ugašenim svjetlima. Jer to je jedina iskrena slika stvarnosti u kojoj se nalaze djeca sa autizmom i njihove porodice u mraku ovog sistema!

Subota, 4. april – Taj mrak, u kojem vlast ne ostavlja samo tu djecu, ne razgrće se zabavljanjem odraslih. Naročito ne najavljivanjem trodnevne zabave na Trgu nezavisnosti i državne ceremonije u vinogradima Plantaža…

Da nije mraka u kojem i nakon dvadesete godišnjice čame sve crnogorske institucije, zabavniji od tih zabava bio bi sastav Odbora za proslavu Dana nezavisnosti…

U kojem nema nijednog pokretača ili bar učesnika borbe za obnovu nezavisnosti iz 1990, ni iz Liberalnog saveza, ni iz Monitora, ni iz bilo koje partije koja je još 1991. u parlamentu glasala za nezavisnu Crnu Goru…

Ima, međutim, članova – istina bivših – majke partije koja se protiv crnogorske nezavisnosti borila i poslije referenduma 2006. I nakon što je njegov rezultat, i to među prvima, priznala i njihova majka Rusija…

Sa tog razloga baš i ne razumijem zašto u odboru za obilježavanje jubilarne državne godišnjice nema Andrije Mandića, Darija Vraneša ili Stevana Katića…

I da svima bude jasno zašto je na čelu državnog odbora za proslavu državnog praznika premijer a ne, kako bi bilo prikladno, Predsjednik države…

Nedjelja, 5. april – Da bruka bude manja, možda će pomoći program Jakova Milatovića koji zaista "povezuje istorijsko nasljeđe sa savremenim razvojem društva i jasnom vizijom budućnosti", kako je to saopštio njegov kabinet.

Važnijim od toga čini mi se drugi cilj, da "djeca, mladi i svi građani kroz kulturu, umjetnost, obrazovanje i ekologiju dublje razumiju vrijednosti na kojima počiva savremena Crna Gora"…

E sad, hoće li se Vlada sa mnom saglasiti ili će se, saglasno dosadašnjem odnosu prema Predsjedniku, pozvati na manjak novca i tako gorepomenutu bruku učiniti većom, to se još ne zna…

Jsano je samo da za omaž herojima Medovske tragedije, valorizaciju Žabljaka Crnojevića, 20.000 stabala za 20 godina nezavisnosti, obilježavanje Martinićke bitke, premijeru mjuzikla o Ljubu Čupiću i ostalih petnaest tačaka Predsjednikovog programa neće biti potrebno dva miliona, koliko Vlada namjerava da potroši…

Ponedjeljak, 6. april – Problema bi moglo da bude sa dodjelom Ordena crnogorske nezavisnosti, ali ne zbog troškova za posebnu izradu. Nego pri izboru dvadeset pojedinaca "koji su svojim djelovanjem dali poseban doprinos obnovi državnosti".

Dobro, ovo sa državnošću može biti i greška u kucanju, jer ona nije obnovljena 2026. nego 1946.

Da se najzaslužniji za nezavisnost izaberu bez greške, to nije moguće…

Zato što je pogrešno i samo obrazloženje, da se ovim ordenom "odaje priznanje onima koji su svojim radom oblikovali savremeni politički, društveni i kulturni put Crne Gore"…

Ne samo zbog toga što taj savremeni politički itd. put nijesu oblikovale neke moralne gromade, nego većinom kriminalci, šverceri, prevaranti i ostali pobjednici rata za mir i sa njima povezani dobitnici tranzicije…

Logika kaže da se za Dan nezavisnosti orden daje onima koji su za njega zaslužni. To što je među njima i kasno pridruženi borac Milo Đukanović, koji se deceniju i kusur žestoko borio protiv crnogorske nezavisnosti, ne znači da ga ne treba dodijeliti onima koji su borbu za nezavisnost pokrenuli…

E sad kako bi izgledalo da Predsjednik, kojem je politički uzor Momir Bulatović, uručuje ordenje onima koji su život posvetili borbi protiv politike čiji je on bio simbol – recimo Slavku Peroviću, Miodragu Peroviću i sinovima preminulog Jevrema Brkovića – to ne mogu ni da zamislim…

Utorak, 7. april – Poniženje koje su vladajući poslanici priredili djeci koja se bore sa autizmom i njihovim roditeljima ne treba da zamišljam, gledala sam ga uživo na Parlamentarnom kanalu…

Samo pet dana nakon paradne državne zabrinutosti na red je došao predlog da se na dnevnom redu nađe osnivanje posebnih ustanova u kojima bi se specijalizovani timovi bavili smetnjama iz spektra autizma…

– Ne može! – presudila je vladajuća većina sa pet glasova prednosti…

Ne, nego ne može ni da se razgovara čak ni o tom jednom rješenju za dio problema sa kojima se suočava više od četiri hiljade djece…

Imena trideset poslanika koji su tako odlučili još nijesu saopštena…

Nije razjašnjeno ni da li su takvu odluku donijeli zbog toga što je predlog stigao iz opozicije ili zato što ih za djecu sa autizmom uopšte nije briga…

Jasno je, nažalost, nešto drugo: da je nakon onog dna do kojeg su poslanici vlasti došli odbijajući da pomognu penzionerima i radnicima parlament uspio da dosegne i – dno dna…

Srijeda, 8. april – Za ono što je u parlamentu izgovorio ministar vojni prikladna riječ jednostavno ne postoji. I kamo sreće da uopšte nije odgovarao na poslaničko pitanje o razrješenju pripadnika Vojne policije…

Bez tog odgovora, sporno bi samo bilo što su među razriješenima dvojica pripadnika manje brojnih naroda i što su i oni i kolege godinama za svoj rad dobijali najviše ocjene…

Prije svega, zato što postoje neka ljudska prava koja nikome, ni na jednom mjestu i ni pod kojim uslovima nikad ne smiju biti uskraćena…

Da ministri i poslanici Demokrata imaju velikih problema sa razumijevanjem slobode pojedinca, bilo je jasno odmah po dolasku na vlast…

Ali da ću i zbog Dragana Krapovića morati da prepisujem Deklaraciju UN o ljudskim pravima, e tome se nijesam nadala…

Četvrtak, 9. april – Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; ovo pravo uključuje slobodu mišljenja bez tuđeg mišljenja, a isto tako i traženje, primanje i saopštavanje obavještenja i ideja bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice. (Član 19)

– Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja. (Član 20)

Pa, sa dva razloga koje je ministar naveo odgovarajući juče na pitanje poslanika Nikole Zirojevića o razrješenju jednog pripadnika Vojne policije…

Da je taj pripadnik, osim šaljive poruke kolegi "da mu sačuva službeni automobil koji je koristio prilikom vožnje nekih drugih ministara prije Krapovića jer neće još dugo biti ministar", navodno rekao i "prenesi ministru još samo malo, a onda smo na redu mi".

I da je 2020. godine bio učesnik "čuvenog patriotskog skupa 6. septembra"…

Kao dokaz o prisustvu vojnog policajca skupu održanom pod sloganom "Ne damo Crnu Goru" ministar je priložio i fotografije…

Da dokaže kako nijedan pripadnik Vojske nije učestvovao na litijama "Ne damo svetinje" – nije ni pokušao…

Da objasni kojim je to zakonom zaposlenima u državnim organima, organizacijama, ustanovama i institucijama zabranjeno da budu nezadovoljni radom nekog ministra – ne bi ni mogao…

Ne može, nadam se, ni mene da razriješi penzije…

U to ime, još jednom prepisujem: "neće ministar Krapović još dugo biti ministar"…