Kritičar Moći je Teže Biti Nego Kritičar Vlasti. Evo Zašto.

Dobro jutro! Imao sam juče jedan razgovor/intervju u kom su me pitanja inspirisala da razmislim o tome zašto je posao istinskog kritičara moći mnogo teži od kritičara vlasti. Onaj koji kritikuje strukture moći u demokratskom društvu, a posebno u nestabilnom i nerazvijenom demokratskom društvu, hoda po dvostruko oštrijem trnju nego kritičar vlasti – onaj koji kritikuje jednu stranu medalje odnosa moći u društvu.

Ako nemate što pametnije – učlanite se u “Deset do Osam” grupu na viberu klikom na  ovaj link.

Kritičar Moći je Teže Biti Nego Kritičar Vlasti. Evo Zašto.

Zamislite da je godina 2020. Litije su u jeku. Litije organizuje najmoćnija institucija u zemlji poslije vladajuće DPS. Podržava je veliki broj političkih partija i najmoćniji medij u zemlji. Vama se ne sviđa što litije predstavljaju i kakav potencijal društvenih promjena sa sobom nose. Pored kritike vlasti, kritični ste i prema tom pokretu. Kritikujete DPS, ali kritikujete i one koji vrlo izvjesno dolaze na vlast. Napadnuti ste od trolova i botova koji se identifikuju sa litijskim pokretom, a trolovi i botovi vlasti nisu previše zainteresovani da vam priteknu u pomoć. Prvo, još uvijek su na vlasti i ne osjećaju se ugroženo. Drugo, teren vas nije prepoznao dovoljno dobro da bi se na vas trošili medijski i drugi resursi. U polarizovanom društvu, u kome eho sobe vode ljude na dvije ekstremne pozicije, birate da budete na vjetrometini i dobijate šamare sa jedne i druge strane. Posebno u euforiji opozicione histerije u kojoj liberalno-lijevi građanski aktivisti dijele i podržavaju objave, slogane i stavove ekstremno-desnih trolova. Kada sada pogledate ko je sve bio okupljen u Tridesetoavgustovskom pokretu, teško vam je da povjerujete u to.

U posljednjih nekoliko mjeseci se dešava ozbiljno društveno sortiranje. Od 2020. do sada, dobar dio građana se razočarao u promjene, ali je birao da apstinira i da se ne poistovjećuje sa DPS-om koji je imao i ima monopol nad političkim predstavljanjem nezadovoljstva. Međutim, dosta toga se mijenja. Neke nevladine organizacije sve više gravitiraju prema DPS-u bliskim medijima, a nekadašnji Crno-Na-Bijelo Ura/Informacije CG intelektualci bivaju sve manje gadljivi na komunikaciju sa DPS-om. Opoziciona solidarnost organski ponovo dolazi do izražaja.

U zemlji u kojoj se 75% ljudi i dalje identifikuje sa partijama, posao koji podrazumijeva kritiku svih političkih partija, nosi sa sobom velike rizike. Zašto? Zato što su se ljudi, koji nisu funkcioneri, nego su članovi ili simpatizeri, ili samo glasači, previše uživjeli u politiku. Ako napadnete DPS, Demokrate ili PES, ljudi to doživljavaju kao lični napad na njih. U tom slučaju, svako ko se trudi da bude realan, i da šara, pa danas napadne jedne, a śutra druge – počne da mu udara sa svih strana, a niko mu ne izlazi u susret.

U Crnoj Gori je još teže biti na vjetrometini. Dobar dio ljudi na ovaj ili onaj način zavisi od različitih centara moći. DPS je u opoziciji, ali i dalje ga podržavaju ljudi koji su tokom njihove vladavine akumulirali kapital i društvenu moć. Sa druge strane vlast ima institucionalnu moć. Civilno društvo i nezavisni mediji da bi opstali moraju praviti kompromise. Ti kompromisi predstavljaju najveću prijetnja kritičkoj javnoj riječi.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM-a

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a).