Na šta nam liči Parlament?

<!—->Ali ono što je zaprepastilo nije bio sukob, kao što rekoh, nego njegov nivo: količina nevaspitanja, vulgarizma i sirovog prostakluka koja se bez zadrške izliva iz skupštinskih klupa. Ne prozivam pojedince, niti crt am mete; riječ je o opštem utisku, o fenomenologiji jednog javnog govora koji se strmoglavio ispod svake mjere. Čak i u onom mitskom „Parlamentu lordova“ iz devedesetih, koji danas prizivamo s dozom nostalgije, vodile su se žestoke svađe — ali su bile vođene rečenicom, znanjem, duhom. Svađati se može i sa stilom. Danas, međutim, svjedočimo nečemu što nema veze ni sa stilom ni sa politikom.

Paradoks je gotovo bolan: ono što smo gledali liči na uvezeni rijaliti, sinonim za psovku i kletvu. I u takvim formatima ponekad se čuje mekša riječ nego u najvišem zakonodavnom domu države. Tamo gdje bi trebalo da postoji minimum dostojanstva, stanuju uvrede; tamo gdje bi govor trebalo da oblikuje javni prostor, caruje galama i vulgarija.

Ne pišem ovo iz pozicije puritanca, niti zagovaram sterilnu, vještačku pristojnost. Politika jeste sukob i takva će ostati. Ali razlika između oštre riječi i prostote, između strasti i primitivizma, između borbe ideja i ličnog ponižavanja — to je granica koja se ne prelazi bez posljedica. A mi je, već mjesecima, prelazimo s lakoćom.

Ono čemu svjedočimo odavno je izašlo iz okvira političkog nadgornjavanja. To je javno urušavanje elementarne kulture, ogledalo društva koje sve češće pristaje na najniže standarde kao na normalnost. I tu leži suštinski problem: ne samo u onima koji govore, nego i u nama koji slušamo i ćutimo. Navikavanje na ružnoću uvijek je lagano i postepeno, dok jednog dana ne shvatimo da smo je počeli doživljavati kao prirodnu, da je postala produžetak nas samih.

Skupština bi morala biti mjesto gdje se, uprkos svim razlikama, čuva dostojanstvo javne riječi — gdje se svađa vodi kao Heraklitova vatra iz koje nastaje poredak, pa i država. Ako to više nije slučaj, onda problem odavno nije samo politički. Tada govorimo o osnovnom kućnom vaspitanju jednog društva.

Parlament bi, u idealu, trebalo da bude ono što je za književnost bio devetnaesti vijek ruskog realizma: prostor ozbiljnosti, dubine i odgovornosti prema riječi. Sjemenište unutrašnje i spoljne politike, a ne brbljaonica i frustracija jednog preddruštva.