Naizgled lijepa si

<!—->Na krajnje zanimljiv način se Crna Gora bavi ženskim pravima. Nekako se redovno pokaže da razni naizgled fini predlozi o poboljšanju položaja žena skrivaju kvaku koja znači korak unazad.

Trenutno se, uglavnom u tišini, odvija javna rasprava o inicijativi da država majkama po rođenju djeteta uplaćuje pet godina radnog staža, bez obzira na to da li su zaposlene ili ne.

Majka koja rodi jedno dijete ostvarila bi pravo na pet godina radnog staža, za dvoje djece deset godina, troje 15 godina, četvoro 20, petoro 25 godina, i tako redom.

Kad se odbiju vikendi, praznici i godišnji odmori u godini ima oko 230 radnih dana. To znači da tokom pet godina zaposlena žena treba da ode na posao 1.150 puta. Nije li primamljivo da umjesto toga uveliko sprema dijete za školu?

Jedino, za polovinu djece, to jest za djevojčice, to nema previše smisla. Jer, za rađanje škola nije potrebna.  

Zamka u finansijskim naknadama za rađanje je očita. Umjesto da ulaže u servise podrške država nudi direktna plaćanja koja mogu demotivisati žene da grade karijeru. Prava napreduju onda kada žena ima izbor da bude i majka i zaposlena osoba, a ne kada je sistem suptilno usmjerava samo ka jednoj ulozi.

Sličnu suptilnost država je pokazala i nedavno kada je vlada predložila da majke dobiju deset umjesto 12 mjeseci porodiljskog odsustva, a da očevi moraju obavezno koristiti dva. Sve je bilo upakovano kao fina evropska šarena laža. Uključuju očeve u roditeljsvo, objasnili su. Ne zna se zašto nijesu prepisali od Švedske gdje su tri mjeseca rezervisana za majku, tri za oca dok ostalih deset mjeseci roditelji mogu podijeliti kako žele.

Konačni predlog je da žene i dalje imaju 12 mjeseci, a da dva mjeseca dobiju očevi.

Čitava priča je bila nekako iz vedra neba. Još jednom se pokazalo kako i sa pravima koja imaju i sa onima koja pokušavaju da dobiju žene moraju stalno biti na straži. Sjetićete se one domišljatosti kad su se izborile za određen broj mjesta na izbornim listama, pa se našle na njihovom dnu. Pa se opet mijenjao zakon, ali važio je tek na narednim izborima, naravno.

Prava za koja smatramo da se podrazumijevaju zapravo su rezultat decenija borbe i zahtijevaju stalnu odbranu. Mislite da pravo na abortus ne može da se sruši? Pogledajte u komšiluk i pitajte Hrvatice.

Kad smo kod abortusa, istina, niko ovdje nije pomenuo njihovo ukidanje. Ne diramo čak ni one selektivne. Svaki put kada tehnologija posluži da se prekine život samo zato što je ženski, svjedočimo najogoljenijem obliku diskriminacije koji počinje i prije rođenja.

Diskriminacija je možda najvidljivija tamo gdje zakon staje, a nastupa običaj. Statistike o odricanju od nasljeđa u korist muških srodnika govore koliko je put do stvarne ravnopravnosti spor.

Žena koja nema sopstvenu imovinu teže donosi odluke o svom životu i lakše postaje ranjiva na svaku promjenu zakona. To nije gubitak prava na papiru, već gubitak moći u svakodnevnom životu.

U Galeadu, kako priča distopijska „Sluškinjina priča“, sve je počelo obično, gotovo neprimjetno. Žene su se jednoga jutra probudile i shvatile da njihove bankovne kartice više ne prolaze. Bez prethodne najave, bez prava na žalbu, njihov novac je prebačen na račune njihovih muževa ili najbližih muških srodnika. U tom trenutku, jednim digitalnim rezom, žena je prestala da bude građanka i postala je vlasništvo. Žene su potpuno podređene funkciji materinstva i isključivo od toga zavisi njihov društveni status. One su Supruge, Sluškinje, Marte ili Tetke. To nije bio čin nasilja na ulici; bio je to čin zakona.

Upravo u toj hladnoj administrativnoj tišini može nastati paralela sa Crnom Gorom. Ako zagrebemo ispod površine naših „tradicija“ i stalnih pokušaja prekrajanja zakona, daleka i mračna fantastika i nije tako daleka.

Svaki put kada se pomene skraćivanje porodiljskog odsustva ili njegovo „redefinisane“ tako da žena postane manje poželjna na tržištu rada, mi pravimo korak ka onom jutru bez kartica. Kada se porodiljsko odsustvo ne tretira kao pravo djeteta i roditelja na stabilnost, već kao trošak koji poslodavac treba da izbjegne, ženi se suptilno poručuje: tvoj radni vijek je samo privremeni izlet iz kuhinje.

Niti koje pletu mrežu zavisnosti tako se teško kidaju. Inicijative koje nude finansijske naknade za svako rođeno dijete, ili modeli slični nekadašnjem zakonu o naknadama za majke sa troje i više djece, u srži nose diskriminaciju. Suština je da se ženski doprinos društvu može isplatiti po glavi djeteta.

Država koja nudi novac umjesto funkcionalnih vrtića, fleksibilnog radnog vremena i sigurnosti od otkaza, zapravo nudi ženi „zlatni kavez“. Onog trenutka kada taj novac nestane – a zakoni se kod nas mijenjaju sa svakom novom vladom – žena ostaje bez posla, bez staža, bez vještina, bez ekonomske nezavisnosti.

Sve te stalne izmjene zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, pokušaji da se žensko tijelo stavi u službu demografske obnove po svaku cijenu, zapravo su pokušaji uspostavljanja kontrole. To je ogledalo koje nam pokazuje šta se dešava kada dozvolimo da se zakoni o našim životima pišu bez nas ili kada povjerujemo da je novac od države zamjena za pravo na rad i dostojanstvo.

U svijetu gdje se o ženskim pravima pregovara kao o pijačnoj robi, sloboda nije stanje, nego borba. A takav je čitav poznati svijet.