Od skauta iz Minhena do čovjeka koji vodi Fenerbahče: Uspon Devina Ozeka

<!—->Najveći teret već godinama nosi Fenerbahče. Istorijski najuspješniji klub u zemlji ima 28 titula, ali na novu čeka još od 2014. godine, što je najduži šampionski post u njegovoj istoriji. Za to vrijeme Galatasaraj je dodatno prišao i stigao do 26 trofeja. Zato ni pobjeda nad najvećim rivalom u finalu turskog Superkupa u januaru nije dugo ostala dovoljno velika tema. Fokus se brzo prebacio na ono što je za klub mnogo važnije, borbu za prvenstvo. Fenerbahče u Superligi i dalje juri zaostatak, nalazi se na trećem mjestu i pred derbi sa Bešiktašem ima četiri boda manje od Galatasaraja. Zbog toga je pritisak na trenera Domenika Tedeska, predsjednika Sadetina Sarana i sportskog direktora Devina Ozeka konstantan.

Sve se mjeri kroz jedno pitanje: može li Fenerbahče konačno do titule koja mu toliko dugo izmiče?

Ozek je na tu funkciju stigao prošlog ljeta i sa 30 godina postao najmlađi sportski direktor u velikim evropskim ligama.

Fenerbahče mu je prvi posao kao glavnom sportskom direktoru u seniorskom fudbalu. Došao je iz Bajer Leverkuzena, gdje je radio kao pomoćnik Simonu Rolfesu. Njih dvojica su u Njemačkoj činili izuzetno funkcionalan tandem i bili među ljudima koji su nadgledali put Leverkuzena do prve titule šampiona Bundeslige u istoriji kluba, i to u sezoni 2023/24 bez poraza, nakon što je za trenera postavljen Ćabi Alonso.<!—->

Zato je i njegov odlazak u Tursku bio zanimljiv. Ne samo zato što je riječ o klubu pod gotovo neuporedivim nivoom nadzora i pritiska, već i zato što je Ozek u tim godinama prihvatio da bude lice projekta u sredini koja rijetko kome daje vrijeme. U samo dva prelazna roka Fenerbahče je doveo 18 igrača, a pojedini od njih stariji su od samog sportskog direktora.

Ozek je u mladosti i sam igrao fudbal. Po prirodi pozicije bio je štoper, solidan, ali ne i vrhunski. Inteligentan, ali spor, i tehnički ispod nivoa koji bi mu otvorio ozbiljniju profesionalnu karijeru. Stigao je do četvrte lige, ali ljudi bliski njemu kažu da to u njegovim očima nikada nije djelovalo kao ispunjavajući put.

Zato ga je mnogo ranije od vršnjaka počelo zanimati nešto drugo. Već od 12. godine bio je fasciniran fudbalskim strukturama, lancima odlučivanja i raspodjelom moći unutar klubova. Njegov idol nije bio igrač, već Uli Henes, nekadašnji generalni menadžer, a kasnije predsjednik Bajerna. Znao je da sjedi ispred televizora sat prije početka utakmice samo u nadi da će Henes dati intervju.

I dok su drugi na plejstejšnu igrali FIFA-u zbog utakmica, Ozeka je zanimalo gotovo isključivo tržište. Često bi gasio sezonu prije nego što stvarno počne, jer ga je zanimalo samo kupovanje i prodavanje igrača. Regrutacija i slaganje ekipe bili su njegov pravi fudbalski jezik. Sa 15 godina pokrenuo je kamp za djecu, radio kao trener, a potom i kao skaut mlađih kategorija za niželigaške klubove iz Minhena.

Četiri godine kasnije prestao je da igra i ljudima oko sebe rekao da želi da bude “novi Uli Henes”.

U svoje vrijeme počeo je da pravi prezentacije, tabele i analitičke grafikone kroz koje je pokušavao da uhvati pravac u kojem se moderan fudbal kreće. Sam je definisao koje su osobine potrebne za uspješan tim u savremenoj igri, zatim obrađivao brojke i unosio ih u sopstvene baze podataka.

Na taj način slagao je sliku o tome kakve karakteristike mora da ima jedan tim, ali i svaka pojedinačna pozicija. Pratio je ogroman broj igrača i utakmica, i kroz taj rad počeo da razvija profil po kojem će kasnije postati prepoznatljiv.

Prelomni trenutak u njegovoj ranoj karijeri desio se pred računarom. Gledao je televiziju, nastavljajući svoju naviku da sluša ljude iz upravljačkih struktura klubova. Tog dana Simon Rolfes govorio je o svom poslu i o tome kako klubovima pomaže da uvedu kvalitetnije procese regrutacije zasnovane na podacima.<!—->

Ozek je odlučio da pokuša. Poslao je mejl na adresu koju je, praktično, sam pogodio. Kako uz osmijeh kaže jedan izvor iz priče, vjerovatno nešto poput “info@simonrolfes”.

Poruka je bila direktna i gotovo drsko samouvjerena: “Zdravo, ja sam Devin. Veoma sam dobar. Nemate nikoga ko skautira u Minhenu. Ja ću to raditi za vas. Pozovite me”.

Rolfesova asistentkinja je odgovorila i tražila video-poziv. Potom su Ozeku dali konkretan zadatak: da skautira Evropsko prvenstvo do 17 godina u Azerbejdžanu i izdvoji tri najtalentovanija igrača. Ozek je označio isti trio kao i Rolfes, istim redosljedom. Dobio je posao.

Kada je Rolfes 2018. došao u Leverkuzen, poveo je i Ozeka. Bio je to brz, gotovo nagli uspon. Od omladinskog skauta Ozek je stigao do pozicije drugog čovjeka u jednom od najvećih njemačkih klubova, zaduženog za skauting odjeljenje usmjereno ka talentima u nastajanju.

U oktobru 2022. Ćabi Alonso postavljen je za glavnog trenera Leverkuzena. Ozek je tri mjeseca ranije počeo da priprema teren za promjenu na klupi, kako se era Herarda Seoanea približavala kraju. Kada je Rolfes zvanično pokrenuo potragu, Ozek i šef trenerskog odjela Keld Bordingor već su imali opširan portfolio kandidata, sastavljen kroz kombinaciju živog skautinga i rada sa podacima.

Alonsove dvije i po godine u Leverkuzenu doživjele su vrhunac onog trenutka kada je klub prekinuo višegodišnji monopol Bajerna nad titulom, prošao sezonu Bundeslige bez poraza i stigao do finala Lige Evrope. Španac je bio ogroman uspjeh.

Rolfes i Ozek imali su jasne smjernice kada su tražili trenera. Željeli su profil koji odražava trendove modernog fudbala, sa naglaskom na atletiku, inteligentne rotacije između protivničkih odbrambenih linija i spoj posjeda i direktnosti.

Svaki trener sa šire liste bio je ocjenjivan sistemom semafora, a oni sa najviše zelenih oznaka ulazili su u uži izbor. Alonso je na kraju bio prvi.

“Ćabi je dobio otkaz u Real Sosijedadu B zato što su ispadali”, rekao je jedan visoki izvor blizak tadašnjoj situaciji. “Za Devina je bilo teško da objasni odboru da treba da uzmu Ćabija dok je Leverkuzen bio 17. na tabeli.

“Ali zato što smo gledali njegove utakmice, vidjeli smo da ima jasnu filozofiju. Gledaš Ćabijeve mečeve na početku sezone, pa onda na kraju, i on je svakog igrača učinio boljim. B tim Real Sosijedada bio je jednostavno premlad i primao je glupe golove. Ali igrao je fantastičan fudbal. Znali smo da, ako mu napravimo pravo jezgro tima, ovaj čovjek može da bude veoma uspješan”.

Sada, kao prvi čovjek za sportske odluke, Ozek se oslonio na ta iskustva i kada je ranije ove sezone u Fenerbahčeu mijenjao Murinja. Murinjo je bio veliko ime i velika zvijezda, upravo ono što se u Turskoj često traži i što ultrasi kluba gotovo podrazumijevaju, ali Fenerbahčeu je od trenera bilo potrebno više energije i dinamike.

Direktori, klupski operativci i predsjednik bili su saglasni, ali je na Ozeku bilo da prođe dugim hodnicima trening-centra i uđe u kancelariju glavnog trenera. Uprkos razlici od 33 godine, njih dvojica imali su dobar odnos, još od ljeta kada je Ozek letio za Lisabon da finalizuje planove za sezonu.

Kao dječak, Ozek je idolizovao Murinja. Sada je došao u situaciju da mu bude nadređeni. To je bio jasan podsjetnik na surovost koju visoki funkcioneri moraju imati u surovom svijetu turskog fudbala. Murinjo je, kako se navodi, reagovao onako kako se moglo očekivati, a njih dvojica i dalje imaju korektan i dobar odnos.

Tedeskovo imenovanje bilo je slično dovođenju Alonsa, iako je takva temeljnost u početku bila pod sumnjom.

Italijansko-njemački trener dobio je samo jednu od prve četiri utakmice, a taj period poklopio se i sa predsjedničkim izborima u Fenerbahčeu. Predsjednik Ali Koč, koji je doveo Ozeka, izgubio je izbore. U teoriji, to je Ozeka učinilo ranjivim, jer je ostao bez svog najbližeg saveznika u vrhu kluba.

Ipak, imao je određeni kredit. Ljetnji prelazni rok Fenerbahčea ocijenjen je kao uspješan, jer su uz ograničen budžet stigli Ederson, Marko Asensio, Milan Škrinjar i Džon Duran.

Posebno je bilo upečatljivo to što je starosni profil nekih pojačanja, poput Matea Genduzija koji sa 26 godina ulazi u vrhunac karijere, predstavljao prijatno odstupanje od percepcije da turski klubovi dovode samo igrače koji su prošli najbolje dane. Jedan od posebnih izvora zadovoljstva bio je i Sidiki Šerif, doveden iz Anžea. U Fenerbahčeu vjeruju da su za potpis 19-godišnjeg napadača pobijedili nekoliko klubova iz Premijer lige. Smatra se da ima izuzetno visok plafon.

U nekim slučajevima, uključujući Škrinjara, Asensija i Durana, upravo su Ozekov šarm i upornost bili presudni da igrači pristanu i na manje plate kako bi transfer bio realizovan. Asensio je javno govorio o tome koliko je Ozek radio da ga ubijedi da dođe, dok je Granit Džaka iz Sanderlenda, koji je s njim sarađivao u Bajer Leverkuzenu, i dalje u veoma dobrim odnosima s njim.

U Fenerbahčeu su bili zadovoljni i zato što je klub počeo da bude mnogo efikasniji kada je riječ o prihodima od prodaja, pa je šest igrača prodato uz obeštećenje. Istovremeno, Ozek je sproveo i promjene unutar trening-centra koje su popravile atmosferu.

Želeći meritokratskiji pristup, povećao je budžet za bonuse zaposlenih, tako što je dio novca preusmjeren sa bonusa igrača na plate radnika.

Promijenio je i boju zidova u trening-centru, insistirajući na mnogo svjetlijim tonovima. Cilj je bio da se popravi raspoloženje, podigne moral i homogenizuje velika grupa zaposlenih. Po svemu sudeći, to je dalo rezultat.

Za jednog tridesetogodišnjaka koji dolazi u novu zemlju, specifično i izrazito emotivno okruženje Fenerbahčea lako je moglo da bude ozbiljan kulturološki šok.

Njegova supruga ubrzo nakon dolaska dobila je bebu, dok mu je majka, nažalost, preminula. Sve to, uz odgovornost nad 1.500 zaposlenih, dodatno je pojačalo pritisak njegove funkcije. Ozek je radio, i i dalje radi, po 20 sati dnevno.

“Morao je da upotrijebi svu svoju otpornost”, kaže jedan njegov blizak prijatelj i posmatrač. “Ako se vratiš u njegovo djetinjstvo, majka mu je bila iz Poljske, otac iz Turske i nikada nijesu bili bogati.

“Majka mu je dugo bila bolesna. Još 2009. u bolnici su rekli da će umrijeti u narednih šest mjeseci, a pet godina kasnije da će joj biti potrebna njega na kraju života. Imala je više od 250 operacija, i u većini je postojala mogućnost da izgubi život. Njegov brat je osoba sa invaliditetom, pa je Devin oduvijek bio u situacijama u kojima je morao da razmišlja bistro.

“Navikao je da brzo donosi odluke, i upravo ga to čini tako dobrim.”

Ozekovo iskustvo u Turskoj nastavlja da ga očvrsćuje. Fenerbahče jeste osvajač kupa, ali je u Superligi i dalje tek treći, iza Galatasaraja i, od subote uveče, Trabzonspora, uprkos tome što je izgubio samo jednom. To pokazuje da posla i dalje ima mnogo.

Ali ako Ozekova regrutacija uspije da pogura Fenerbahče do prve titule poslije 12 godina, njegova vrijednost na fudbalskom tržištu nastaviće samo da raste.