Odgovornost i ćutanje

Govor u ime mira danas znači dvije stvari istovremeno: odbaciti antisemitizam bez ostatka i odbiti da se ćuti pred nepravdom, ma gdje ona bila

Nema nijedne vlade na svijetu koja misli na ljude van i unutar države sem Vlade Pedra Sančeza. Rado bih voljela da je zbog odluka koje je donio njen premijer to i moja Vlada. U vremenu kada riječi postaju oružje, a ćutanje saučesništvo, Crna Gora ponovo bira – ne da govori, već da ćuti. Pravda se u političkim igrarijama i laže od onog da smo mali pa moramo da slijedimo mudru politiku u nemirnim vremenima, do onog da na ratne zločine koje čini izraelska Vlada i njen premijer ćute i kao i obično sa najvećih instanci u državi proglašavaju se nenadležnim da odgovore. Iz premijerovog kabineta su saopštili da premijer nije nadležan za to pitanje, dok se predsjednik parlamenta uglavio lukavo vlastitom politikom, uhvatio kao onaj za plot, da nije antisemita i da ne vodi antisemitsku politiku. U to mogu da mu povjeruju samo oni koje je naučio da vara. Naše iskustvo govori drugačije – obično završi u talogu nacionalističke vriske i kuknjave koju krije iza kršenja manjinskih prava. Ima njih još kao on. Red je dugačak.

Povodom odluke izraelskog parlamenta da uvede smrtnu kaznu za Palestince, Crna Gora, koja se poziva na evropske vrijednosti, ostala je – nijema. U skladu sa istima i protiv istih. Znamo šta to znači. Kada nam trebaju – dobro, kada nam je važno da ostanem u toru – ćutimo i čekamo da nas se ne sjete. Jer ako se sjete – taster će pocrvenjeti i traži se prisega za ono što Veliki traže od naših vlastodržaca. Živjele laži živjelo sluganstvo – dolje dignitet, integritet i jasan politički stav.

Ta tišina nije neutralna. Ona je politička. Ona govori o odnosu prema pravu, prema životu, prema drugom. Jer smrtna kazna nije samo pravno pitanje. Ona je civilizacijsko pitanje. U Evropi, ona je odavno odbačena kao nehumana i nepovratna, koliko se sjećam, iako se evropska politika teže sjeća da su to vrijednosti Evrope, nekada. Evo da vidimo jesu li i danas. U svijetu u kojem pravda sve češće liči na osvetu, svako njeno vraćanje, naročito u kontekstu dubokog i asimetričnog konflikta, otvara pitanje – da li zakon štiti život ili legitimiše njegovu selektivnu vrijednost? Svjedočim…

Posebno zabrinjava što kritičari upozoravaju da bi zakon bio primjenjivan gotovo isključivo nad Palestincima, uz ozbiljne sumnje u pravičnost postupaka. Imamo mi tu resavsku prepisivačku školu i ovdje u najvećem vrhu države, u resoru bezbjednosti naročito.

I tu dolazimo do najopasnije zamjene teza našeg vremena: svaka kritika politike države Izrael proglašava se antisemitizmom. To nije samo netačno i dobra zamjena teza – to je opasno, predsjedniče skupštine. Antisemitizam je stvaran i duboko traumatičan. Antisemitizam mora biti jasno prepoznat i bezuslovno osuđen, a ne podignut sa "švedskog stola" kada vašem ličnom interesu odgovara. Upravo zato što je tako ozbiljan, ne smije se instrumentalizovati da bi se ušutkala legitimna kritika političkih odluka, pogotovo onih koje zadiru u temeljna ljudska prava. Jer ako sve postane antisemitizam – onda antisemitizam prestaje da znači bilo šta. I ako svaka kritika postane zabranjena i opasna – onda pravo prestaje da bude pravo. Tome smo već svjedoci. U tom prostoru između zloupotrebe riječi i zloupotrebe moći, gubi se ono najvažnije: mogućnost da se govori u ime mira.

A govor u ime mira danas znači dvije stvari istovremeno:

– odbiti da se ćuti pred nepravdom, ma gdje ona bila.

Bez tog dvostrukog stava, ostaje samo licemjerje. Crna Gora, mala kako jeste, ne može riješiti svjetske sukobe. Ali može – i mora – da zauzme stav.

Ne zbog uticaja, nego zbog dostojanstva, jer država koja nema glas kada je najpotrebniji, rizikuje da izgubi smisao kada ga jednom izgovori.