Predosjećanje kraja: Trijumf nihilističkog poretka

Fašizam je uzdizao kult masa. U procesu romantizacije nacionalne mistike kao par ekselans idealizacije tradicije. Možda podstaknut time, Trampov sljedeći rat biće protiv Demokratske stranke i ljevice u Americi

Parafrazirajmo braću Marks – “Ako Vam možda trampisti djeluju kao da klize u fašizam, ne dajte se zavarati, jer oni doista klize u fašizam.”

Savez SAD & Izrael sprovodi politiku čistog nihilizma. Dok se, dakle, Donald Tramp pohvaljuje svojim čišćenjem teokratsko-političkog vrha u Iranu, objašnjavajući pride kako su tu zemlju vratili u kameno doba, iz Izraela stižu slike, nastale u parlamentu, gdje Netanjahu dolazi glasom podržati smrtnu kaznu vješanjem koja važi i za svakog Palestinca sa Zapadne obale.

Kad palestinska i izraelska organizacija za zaštitu ljudskih prava uloži žestoke kritike na takav zakon, spada li to u antisemitizam? Snimci koji sa Zapadne obale obilaze svijet, prikazuju žene palestinskih pohapšenih vojnika, i dok u očaju govore u kameru, ostaje pitanje kome se, zapravo, obraćaju?

Posebnu pažnju skreće američki ministar odbrane, radi se o Pit Hegsetu, koji ima izvježban odnos prema medijima i vrlo ubjedljiv nastup, obzirom da je radio kao TV voditelj. Vrlo vjerovatno kako je to razlog što djeluje kao lik iz Baywatch serije koji je uz to izuzetno opčinjen ratnim zločinima. Uglavnom: ono što je, ipak, u XXI vijeku koji ratovima dovršava XX vijek bilo nezamislivo, sada se ostvaruje kao ostrašćena mješavina militarizma i studijskog nastupa.

Tramp iz aviona neprekidno daje izjave u kojima jedino što se da zapaziti jeste krajnja kontradiktornost u svakodnevnoj proizvodnji politike. Iz Teherana su, očekivano, više nego odlučni: pregovora za prekid vatre nema ukoliko to zavisi od ultimatuma koje isporuči Tramp. Dotad, svijet biva, htio ili ne, usisan u rat gotovo globalnih razmjera, obzirom da cijena nafte diktira ostale cijene.

I oni među rijetkim optimistima iz redova spoljnopolitičkih analitičara, ne vide svjetlo na kraju tunela, štaviše, mnogi su stava kako može biti samo gore. Što će reći da sve može biti u krizi, ali kapitalizam ne može, ta univerzalna lutrija koja je maksimalno podigla uloge.

Emilo Đentile je fašizam, otprilike, definisao kao pokušaj da se – stvori novi čovjek i da se predstavi za sudbinu nacije. Nadalje, vrlo je precizan pošto ukaže – na planu kulture, nastojao je da preobrazi kolektivno imaginarno, da preinači životne stilove, da ukine svaki raskol između privatne i javne svojine. (Emilo Gentile, Qu’est-ce que le fasciste)

Ok: kakva je, dakle, ideologija MAGA izolacionizma? Amerika mora moći opet biti vodeća sila, iznutra očišćena od “štetočina” (tako Tramp naziva migrante i doseljenike), nepokolebljivo vjerovati u svoju slavnu prošlost i povratiti nekadašnju slavu.

Nije li ovo krajnje opasni rendžerizam plus konzervativni republikanizam koji smatra kako neograničenom upotrebom moći može ostatku svijeta nametnuti nekakvu hibridnu Imperiju? Da, u njenoj postmodernističkoj verziji?

Istinskog sadistu uvijek možemo prepoznati po hladnokrvnosti sa kojom nadugačno niže monstruozne argumente koje, najednom, isprati provalom bijesa. Utoliko prije, ulazimo u epohu koja stoji protiv Habermasove filozofije otvorenog dijaloga, traženja konsenzusa, racionalnog upravljanja u razmjeni iskustava. Tako stoji i sa politikom koja stiže iz Kremlja: očito da se rat isuviše produžio prema procjeni onih koji upravljaju Rusijom, otud svako malo imamo priliku čuti vijest kako će se krenuti u totalni rat protiv Ukrajine. Koja se u utorak, posljednjeg dana marta mjeseca, izvinila Finskoj na zalutalom dronu koji je pao na njenu teritoriju.

Živimo u totalnoj aktuelizaciji ratova i ekonomskoj ekspanziji vodećih svjetskih sila, s jedne, i s druge strane u nekontrolisanom rastu siromaštva, u likvidaciji međunarodnog prava, u onome što Habermas naziva ‘Nova nepreglednost.’

Svjetska situacija opravda pokušaj da izjavu Peter Sloterdijka unekoliko izmjenimo, dakle – istorije imaju smisla u onoj mjeri u kojoj pripovijedaju ratove. U pitanju su ratovi (na)vođeni visokosofisticiranom tehnologijom u kojoj, prema tome, nema mjesta za ‘žrtve s naše strane.’ Ne bez razloga stiče se utisak kako su u pitanju ratovi nalik igranju video igrica, vođeni na daljinu, tim prije se olako gubi osjećaj da je neprijatelj čovjek od krvi i mesa. Znači li to da je vojnik tek i samo mamac, ne meta nego ono što metu otkriva?

U filmu The Running Man (1987) (usled epidemije rijalitizacije kako javnog prostora tako ništa manje i globalne politike, film je toliko aktuelan da bi zasluživao ozbiljniju studiju napisanu iz sadašnje perspektive, itd.), glavni negativac upravo je Damon Killian, voditelj televizijskog šou programa kojem je užitak (jouissance) da zapaljivo i sa euforijom ističe u čemu se sve sastoji nepobjedivost lovaca na one koje je zakon prepoznao kao odmetnike. On, naprosto, nasladu još jedino može osjetiti dok uživo publici prenosi kojim će alatom biti pogubljeni oni koji su bačeni u bunkerizovani pakao (jer, zar ne – budućnost će biti bunkerizovana), u kojem se jure kako bi bili pogubljeni. Publika pada u trans poput one koja je u Koloseumu reakcijama na ubijanje gladijatora negirala kako je čovjek ‘politička životinja!’

Uglavnom, fiktivni filmski lik, Damon Killian, danas je svaki TV voditelj koji ne skrivajući strast svijetu prenosi čime je sve Iran napadnut, kakva je vojna mašinerija pokrenuta sa ciljem da pobije vjerske i političke vođe, iako, razumije se, pritom stradaju i civili i pričinjava se tolika materijalna šteta da Teheran već sjutra može biti nova Gaza.

Kad Lakan unekoliko uznastoji ilustrovati pojam Realno, govori se o ‘večernjem miru’, onom trenutku, na granici noći, u kojem glasovi utihnu i u kojem se pomalja realno, nemi glas i “šum spoljašnosti.” (Pol-Loran Asun – Lakan)

Zar onda pjesnik Realnog nije, upravo, Georg Trakl, između mnogih, izdvojimo samo ove stihove: Lepa je noćna tišina./Na tamnoj ravni/susrećemo pastire i bele zvezde./Kad se zajeseni,/javi se trezvena jasnost u gaju./ (Helijan)

U praskozorje propasti, sutonska je situacija svijeta. Tako da ne bismo mogli biti saglasni, još i sada, sa tezom Fransoa Firea, kad veli kako ‘liberalni kapitalizam svoje granice ima u pravu čoveka i tržišta.’

Ne! Tržište je otkupilo sva prava, ispomaže se instrumentalizovanim Ja, finansijskim društvom, politikom pod direktnim uticajem kapitala, naukom koju je kolonizovao kapitalizam kao tehnologiju smrti. Utoliko prije, Realno kao ono nemoguće s kojim susret predstavlja kraj, sve više se otvara kao ambis pred savremenim svijetom, koji je savremen još samo u metodama samoponištavanja.

Kritična tačka, zbilja, uveliko već je pređena, i zašli smo u gorepomenuti, jezivi i večernji mir u kojem sve tiho zamire, obzirom da se ima posla sa apokaliptičnim administracijama. I bez pretjerivanja, kad se uočilo kako su Hegset i Rubio u podjednakoj mjeri opredjeljeni za brzo, efikasno, što znači vojno rješenje problema (dakle, za blitzkrieg), time se u dovoljnoj mjeri ukazalo kako smo s one strane politike, dijaloga, prava na javne debate u kojima će svako moći iznijeti svoje mišljenje, što nije ostvarivo jer masmediji kao i raznorazne nevladivne organizacije, bez ostatka kreiraju javno mnenje, potpuno polarizuju društvo u totalnoj dezorjentisanosti.

Fašizam je uzdizao kult masa. U procesu romantizacije nacionalne mistike kao par ekselans idealizacije tradicije. Možda podstaknut time, Trampov sljedeći rat biće protiv Demokratske stranke i ljevice u Americi.