Ritam oneobičavanja: Liječenje Koprivicom

Crna Gora je imala dvije prilike da mu dodijeli Trinaestojulsku nagradu, oba puta se obrukala. Nije je dobio ni od “ovih” ni od “onih”. A niko je više nije zasluživao, poetskije i pravednije. Baš Trinaestojulku

Prije 12 godina, čekajući let za grad R., počela sam da čitam knjigu Samo bogovi mogu obećati od Boža Koprivice. Od tada je to jedna od najvažnijih knjiga u mom životu. Knjiga je o fudbalu. O fudbalu nisam znala ništa. Sad znam da je dribling “san mora u ramenima”.

Kako je knjiga o fudbalu postala jedna od omiljenih, knjiga kojoj se tako često vraćam, i u trenucima strepnje, i u trenucima ležerenosti? Jer je to knjiga o igri, prostoru, vremenu, stihovima, pozorištu, ljepoti, radosti talenta, melanholiji, životu kao takvom. Dirljivo izliven tok svijesti. Svijesti oplemenjene saosjećanjem, prepoznavanjem, erudicijom i ljubavlju. Nedefinisan žanr. Kad kreneš da čitaš ili osjetiš i zavoliš ritam ili ostaviš. Ritam oneobičavanja, proboja iz svakodnevnog jezika u onaj prostor smisla koji donosi sreću. U tom ritmu nema više usamljenosti, uvijek tinja linija povezanosti. Koga uhvati taj ritam, rijetko izlazi iz njega.

Od tada sam čitala sve što je Božo Koprivica pisao, slušala sve što je govorio. Neki bi rekli opsesija, ja bih rekla posvećenost i odanost. Odanost je odnos povjerenja. Zanos povjerenja. Prepoznavanje i pripadnost. Uzbudljivo, dirljivo i treptavo otkrivanje istine o kojoj Verner Hercog govori. Hercog objašnjava da postoji faktička istina, činjenice, podaci, sloj koji stoji na površini i postoji prava istina, viša i dublja, čiji se suštinski uvid postiže umetnošću, poezijom i imaginacijom.

“Voleo bih da sam Irac, zbog Džordža Besta, Džona Hjustona ili Oskara Vajlda. Posebno zbog njegovih bajki, naročito one nesrećne bajke Srećni princ. Ili Apaš; zbog Vinetua. Ali šta mogu kad sam Crnogorac. I zavoleo sam Beograd kao energiju, i kao stihiju, i kao Partizan. Nisam mogao da odlučim gde ću se roditi, ali gde ću da umrem i kako, to ću ja odrediti. Umirem, umreću u mojoj zemlji. U onoj u kojoj sam se rodio. Umreti u Jugoslaviji. Kakav naslov. Kao umreti u Sintri.”

Božo Koprivica je bio Jugosloven, Crnogorac, Beograđanin, Nikšićanin i ne nužno tim redom. Za neupućene, ovo nisu nacionalne i geografske odrednice već duhovne, kulturološke i vrijednosne osobenosti. Pokazao je da je moguće biti Crnogorac u Beogradu bez kameleonskog prilagođavanja. To dosta govori i o Božu, ali i o Beogradu. Zna taj grad, uprkos svemu, da prigrli i pusti ono što je vrijedno i lijepo da bude, “jer sve jeste ako voliš”. Odanost grada. Tihe, ali postojane mreže odanosti onih građana koji čuvaju moral i Crnjanskog i Kiša i Krleže. Književni moral, isto smislen i obavezujući kao Kantov moral.

Crna Gora je imala dvije prilike da mu dodijeli Trinaestojulsku nagradu, oba puta se obrukala. Nije je dobio ni od “ovih” ni od “onih”. A niko je više nije zasluživao, poetskije i pravednije. Baš Trinaestojulku. Ali šta znaju partije šta je “Ponos gorštaka” (M. Komadina):

dao bi rado: ponos gorštaka da stekneš, prirodnu nedodirljivost, zrno časti,

sve posede, znanje, blago, sve, sve samo: to se nikako ne može imati.

Nisam čula da se zbog toga ikad žalio ili govorio loše o Crnoj Gori. Jer Crna Gora je za njega bila duhovna vrijednost od koje ne tražiš naplatu. Ima takvih, srećom.

Zahvaljujući njemu otkrila sam dva najveća mediteranska pjesnika Ivana Lalića i Jovana Vavu Hristića. Od tada se samo tamo zaranja, u to more stihova:

A naša ljubav stari kao vino. (Strambotti, I.V.Lalić)

Niko kao Božo Koprivica nije učinio pjesnike i stihove tako bliskim, tako našim, tako ljudskm. Kliznula je saosjećajnost iz jedine i “tačne istine”. Jer, “osećati znači biti rasejan”.

zamrlo korenje proljetnjom kišom… (Pusta zemlja, T. S. Eliot)

Niko kao Božo Koprivica nije snagu i važnost prijateljstva pretočio u umjetnost, istinitu umjetnost. Njegove knjige i svjedočenja o Kišu, Kovaču, Raičeviću, utemeljuju ga kao pravog “čuvar vatre”, viteza prijateljstva. Cijelo nepregledno more saosjećajnosti, ljubavi, poštovanja i vrednovanja. Za dvoje, prijateljstvo je možda iznad svega. Dodir tijela je važan, ali prijateljstvo je “božanski dar”. Ili, “prijateljstvo je put do srčanosti, do lepote. Jer prijateljstvo je jedini način da se, ljudski, živi.” Nositi nekog u srcu zbog toga što jeste, to je ono najveće.

Božo Koprivica je za razliku od mnogih tačno znao da objasni zašto se nešto ili neko voli. Bez mistifikacije, bez projekcije. Može veliko srce naći hiljadu razloga za ljubav. I tu se vide razlike u veličinama, veličini prostora u srcu. Vidjeti, prepoznati, zavoljeti i biti odan tome.

Za njega je Hamlet, lijep, otmen i hrabar. On ne sije patnju jeftino i ne izaziva sažaljenje. Njegova sumnja je otmena i uzvišena. Naivni bi pomislili gorda i arogantna, ali junak svoje rane ne pokazuje.

Napravio je najljepšu definiciju stida – “Stid je estetska kategorija”. Nigdje se estetsko i etičko toliko ne prepliću, kao u ljepoti eseja Boža Koprivice. Na ljepoti se sve najbolje vidi. Ukazao je na to da svjetlost pada na lijepe i dobre, i u pozorištu i u životu.

Kad god je bila prilika išla bih da ga slušam i govorila bih: “Idemo, treba mi samo jedna rečenica”. Rečenica tog dirljivog zanosa, pa šta bude. I to je pravi patos, nema tu kalkulacija. Jedne majske noći u Zetskom domu na Cetinju, na promociji njegove knjige Bluz dva prijatelja u 54 tjedna, pogledi su nam se sreli. Ruska kragna i malo namrgođen, dubok pogled. Nisam prilazila, jer mi sujeta miruje pred velikim. Ovo je dovoljno velik odnos. Na kraju večeri kiša je pljuštala bez naznake da će stati. Čovjek iz pozorišta je svakog od nas, pod njegovim kišobranom pratio do kola. I to je Cetinje. Ona otmenost gospodskog gostoprimstva o kojoj je Kiš pisao, ako dolaziš otvoreno i željan prijateljstva. A mi smo se obrukali pred Cetinjem, ostavili ga samim i ranjenim.

Na toj promociji Čilikov je divno govorio i rekao da, kada je neraspoložen i tužan, on uzme da čita Čehova i Boža Koprivicu. Pomislih, i ja isto. Iako sam psihijatar, iako cijenim psihijatrijsko-psihološku literaturu i sada popularne podkaste o mentalnom zdravlju, ništa me ne može izliječiti, utješiti i vinuti visoko kao lijepa literatura. Između ostalih i eseji Boža Koprivice. Lijek za dušu.

Pa eto, i ja bih isto rekla, kao što je on rekao za pjesnika Ibrahima Hadžića, čitajte Boža Koprivicu, učite, liječite (se), radujte se, bolujte i umrijećete. “Umrijećeš spokojan i osmjehnut”. Jer, “Poželeti treba nešto sasvim čisto”!