Srbi, Srpkinje i srbovanje

<!—->Prije više od godinu dana, u rutinskoj vajber-prepisci, u okviru posla, tako oslovim djevojku s druge strane. Ime joj ništa nije otkrivalo, ni vjeru ni naciju; ni meni to, uostalom, nije bilo presudno. Rekoh: Jasmina „Srpkinjo“, onako kako sam bezbroj puta ranije rekao — i produžih razgovor. Odgovorila je smajlijem i kazala mi da nije Srpkinja. Izvinio sam se, nekoliko puta, ne iz potrebe da se pravdam, nego iz pristojnosti. Prihvatila je izvinjenje, opet uz osmijeh, uz neko blago čuđenje, kao da ni sama nije bila sigurna treba li da se naljuti ili ne.

A onda, sa odmakom, sa distance, bez riječi upućene meni — stigla je žalba. Direktor me je zamolio da ubuduće ne komuniciram s njom oko plate i ugovora, već da se obratim drugom činovniku. Nije to bio problem. Nisam je poznavao, niti sam imao potrebu da išta dalje objašnjavam. Samo sam registrovao jedan mali, ali simptomatičan lom: ono što je nekad prolazilo kao šala ili stil, sada je postalo povod za institucionalnu intervenciju.

Nekoliko dana nakon toga, gotovo identična scena, ali bez posrednika. Agentica za nekretnine, s kojom danima dogovaram izdavanje lokala u centru, zove me da razjasnimo detalje obligacije. I opet, u istom ritmu, u istoj rečenici, izgovorim to moje Milodarka „Srpkinjo“, ovaj put gotovo siguran da neće biti nikakvog nesporazuma: ekavica čista, ime hrišćansko, govor bez zadrške.

Ali — uvreda.

„Molim te, nemoj više tako da me oslovljavaš“, kaže, mirno, ali odsječeno. Pitam: jesam li te uvrijedio, ponizio? „Nisi, ali ne volim ta određenja.“

Tu se razgovor već prelama. Jer to više nije pitanje jedne riječi, nego cijelog odnosa prema riječima i vrijednostima. Rekoh joj: „Onda da odmah završimo svaki posao. Ja ljude volim tako da zovem i ne mislim odustajati.“ Kratko „u redu“, zatim „doviđenja“, i razgovor se zatvori kao vrata koja se više ne planiraju otvarati.

I ostane čovjek sam sa sobom i s jednim pitanjem koje se ne da lako razriješiti: kada su riječi koje označavaju narodnost prestale biti most, a počele da se doživljavaju kao granice?

Ja se, iskreno, ne bih osjetio uvrijeđenim da me neko nazove Turčinom, Muslimanom, Bošnjakom, Hrvatom, Albancem, Malisorom. Ne zato što mi je svejedno šta sam, nego zato što znam gdje živim i među kim živim. Ovdje su se imena i identiteti oduvijek preklapali, sudarali, ali i miješali u vitražu suživota. Ovdje se kroz stoljeća nije samo ratovalo; ovdje se i živjelo zajedno, slavilo, žalilo, kumovalo, ulazilo jedni drugima u kuće bez najave.

Moje djetinjstvo nije apstraktna lekcija o suživotu, nego konkretno iskustvo: kuća Rama i Avuše Hadžimuhamedović bila mi je bliža od mnogih „mojih“. U toj kući sam naučio jedan drugačiji govor, jednu drugu toplinu, jedan sloj podgoričkog koji ne pripada samo jednoj vjeri ili naciji, nego svima koji su ga živjeli. I taj sloj sam, bez zazora, ugradio u sebe.

Zato mi danas djeluje gotovo neprirodno da se riječ, izgovorena bez zle namjere, doživljava kao napad. Kao da smo odustali od one stare, grube, ali iskrene neposrednosti, pa sada svaku riječ mjerimo kao potencijalni incident. Kao da je identitet postao krhka stvar koju treba čuvati od tuđeg jezika, umjesto da bude prostor u kojem se jezici susreću.

Možda je problem u tome što smo prestali da razlikujemo ton od značenja, namjeru od etikete. A možda je i jednostavnije: izgubili smo naviku da jedni druge podnosimo u punini — sa svim tim malim, često nespretnim, ali ljudskim načinima obraćanja.

Uostalom, niko od nas nije birao gdje će se roditi, ni kako će se zvati. Ali smo, nekada, znali da biramo kako ćemo jedni drugima govoriti — i kako ćemo jedni druge slušati.