Tetovaža između poruke i estetike

<!—->Ovaj gastarbajter vratio se iz Njemačke sa slikom zgodne žene na podlaktici, koja nimalo nije ličila na njegovu zdepastu suprugu. Dok sam buljila u taj crtež, povremeno sam pogledom tražila teta Nadu, iščekujući da joj na licu ugledam negodovanje ili ljutnju što se neka druga žena baškarila na ruci njenog muža. Ali tu sjenu na njenom licu nikada nisam uspjela da uhvatim.

Danas smo okruženi tetovažama koje više ne privlače veliku pažnju jer su posljednjih godina postale trend. Ta estetizacija kože nije ništa novo – stara je koliko i „ledeni čovjek“ Oci, čije su tetovaže ostale smrznute u Alpima više od pet hiljada godina. One oko zglobova vjerovatno su ublažavale bolove u koljenima i kostima, dok su druge imale ritualnu funkciju.

Nema epohe i dijela svijeta u kome se ljudi nisu poigrali sopstvenom kožom oslikavajući je bolom i bojom, sve do Gregorija Pol Meklarena koji danas drži rekord sa 99,9 odsto istetoviranog tijela, uključujući i očne kapke.
U međuvremenu, tetovaža je mijenjala društvene uloge. Za kolonijalnu Evropu bila je simbol divljaštva, u konzervativnim krugovima pratila ju je stereotipna priča o marginalcima i probisvjetima. Evropska aristokratija je skupim tkaninama skrivala svoje tetovaže, dok su disidenti njima otvoreno izražavali antiburžoaski stav.

Danas su oslikana tijela vid komunikacije između čovjeka i okoline, izraz stava, „estetizacije sopstvenog prisustva u svijetu“, kako kaže antropolog David Le Breton, koji tetovažu naziva i „kožnim nakitom“.

Koža je oduvijek bila krhka granica preko koje svijet ulazi u čovjeka, ona intimna zona koja se prepušta samo rijetkim dodirima, posljednja linija odbrane našeg unutrašnjeg svijeta, inspiracija i motiv u književnosti i umjetnosti. U pjesmi Ekatarine Velike, poznate po refrenu ”tatoo, ruža na grudima”, upravo to pjevamo: “Dobro sam se sakrio, ne možeš me pronaći, postajem ravnodušan, posmatram se iznutra”.

To što krijemo ispod kože navešće Kurcija Malpartea da svoj čuveni roman nazove upravo „Koža“, skidajući u njemu sloj po sloj ljudskosti sa svojih junaka smještenih u atmosferu Italije pred sam kraj rata. I Onore de Balzak će se u romanu „Šagrinska koža” poigrati sa metaforom čarobnog komada kože, koji se smanjuje kako se troši život.

Umetnik Vim Delvoj je svojevremeno izložio istetoviranu kožu svinje, ali mu to nije bilo dovoljno. Zato će leđa Tima Štajnera postati živo platno koje će osjetiti Delvojevu ruku. Ovako istetoviranih leđa, Štajner je postao hodajuća slika koja se seli sa izložbe na izložbu. Taj istetovirani dio kože prodat je kolekcionaru za 150 hiljada dolara, uz dogovor da poslije smrti postane trajno vlasništvo kupca. U tome je rediteljka Kuter Ben Hanija našla inspiraciju za film “Čovjek koji je prodao svoju kožu”, 2021. nominovanom za Oskara.

Malobrojne preživjele logoraše iz Aušvica, brojevi na njihovoj ruci podsjećali su zauvijek na bol i pakao koji im je istetovirao i dušu i kožu, svodeći njihove ličnosti na bezlični niz cifara.

Dramatičnost tetovaža oslikava i naizgled bezazlen trend među mladima koji na ručnom zglobu nose dva diskretna interpunkcijska znaka – tačku i zarez. Oni podsjećaju i vlasnika i okolinu da poslije samoubilačkog pokušaja ili duboke mentalne krize kroz koju je prošao, ipak nije stavio tačku na svoj život, već je nastavio dalje, onako kako to čini rečenica poslije zapete.

Danas je moguće mnogo lakše nego ranije osloboditi se neke mladalačke zablude oslikane na tijelu, nekog bolnog sjećanja koje je ostalo zapisano na koži u trenutku velike sreće.

Danas bi i čika Mladan mogao da skine sliku sa podlaktice, da se njegova Nada ne bi budila na ruci voljenog muža pored slike neke druge žene.