Tri decenije od prvog trofeja KK Budućnost, Pajović: Taj uspjeh je sigurno uticao da klub bude ovo što je danas

Ovog mjeseca navršava se tri decenije od 3. marta 1996. godine, kada je Budućnost u Nikšiću osvojila prvi trofej u klupskoj istoriji, savladavši Partizan u finalu Kupa Jugoslavije 126:115.

Aktuelni sportski direktor Budućnosti Gavrilo Pajović je tada bio dio tima koji je stigao do istorijskog trofeja.

“Prvo sjećanje mi je fantastična atmosfera tokom tih dana u Nikšiću. Imali smo veliku podršku navijača iz Podgorice, ali i iz Nikšića. Pamtim kolone automobila, kombija i autobusa koji su išli prema Nikšiću. Vladala je velika euforija, iako objektivno nijesmo bili među favoritima. U finalu smo, u takvoj atmosferi, pobijedili velikog rivala kao što je Partizan, koji je tada bio kvalitetnija ekipa. Posebno mi je u sjećanju ostalo gromoglasno navijanje ogromne grupe Varvara iza naše klupe. Najviše mi je u sjećanju ostala upravo ta atmosfera i euforija koja je tih dana vladala, kako u Nikšiću, tako i širom Crne Gore, posebno u Podgorici, odakle su navijači masovno dolazili na utakmice”, rekao je Pajović.

Ukupno 12 momaka (svi iz Crne Gore), a čak devet iz Podgorice, započeli su jednu bajku koja još uvijek traje.

“Igrači i kompletan stručni štab bili su iz Crne Gore. Takvo je bilo vrijeme – domaćim snagama smo mogli da osvojimo značajan trofej u tadašnjem Kupu Jugoslavije. To je bilo izuzetno jako takmičenje u kojem su učestvovali Beočin, Zvezda i Partizan, a mnoge ekipe nijesu ni uspjele da se plasiraju na završni turnir. Devet nas je bilo iz Podgorice, uz Čeda Mudrešu sa Cetinja, Dragana Tomovića iz Mojkovca i Vlada Šćepanovića iz Kolašina. Stručni štab činili su Živko Brajović, Zvezdan Mitrović, profesor Vlado Đuričković, doktor Žarko Mićović i fizioterapeut Saša Čarapić. Igrački kadar, stručni štab i rukovodstvo bili su iz Crne Gore, što je tom trofeju dalo poseban značaj. Danas bi tako nešto bilo teško izvodljivo, ali tada se pokazalo da je moguće osvojiti tako veliko takmičenje”, rekao je Pajović.

Partizan je bio favorit, sa brojnim reprezentativcima Jugoslavije poput Miroslava Berića, Predraga Drobnjaka, Dejana Tomaševića, pokojnog Harisa Brkića, ali je pehar otišao u Podgoricu. U finalu su blistali Dragan Vukčević, Vlado Šćepanović i Gavrilo Pajović, koji su zajedno ubacili 89 poena.

“Atmosfera je bila fenomenalna. U polufinalu smo igrali težak meč protiv Beočina, a finalnoj utakmici je posebnu draž dala rekordna šuterska partija – pogođeno je 20 trojki iz 35 pokušaja. Obje utakmice sam odigrao sa ozbiljnom povredom, ali sam stisnuo zube i izdržao. Za mene lično, ali sigurno i za druge, s obzirom na to da sam u Budućnosti od 1985. godine, uz kratke epizode u drugim klubovima, to je jedan od najznačajnijih trofeja u istoriji kluba – prvi trofej. Sjećam se i euforije po povratku u Podgoricu, gdje smo bili dočekani kao heroji svog grada. Nema veće nagrade od toga”.

Budućnost je, uz porodicu, obilježila čitav njegov život, naglašava Pajović.

“Ne samo košarkaški klub – kao dijete iz dijela grada Preko Morače svakodnevno sam išao da gledam utakmice fudbalskog kluba, koji je bio perjanica. Prelazio sam viseći most, gledao mečeve sa čuvenog „stajanja“, često i sa „borova“. Pratio sam i rukomet, boks… Budućnost je, poslije porodice, najvažniji dio mog života. Dao sam mnogo klubu, kao i on meni. Kada bih opet birao, izabrao bih isti put”.

Budućnost je te 1996. godine postavila temelje za najveće uspjehe u istoriji crnogorske košarke.

“Trofej Kupa je sigurno uticao da Budućnost bude ovo što je danas, ali ne samo to. Tu je i 1980. godina i ulazak u Prvu jugoslovensku ligu, zatim prvo učešće u Kupu Radivoja Koraća, koje je Budućnost izborila, pa već spomenute 1996. i 2000. godina i osvajanje prvenstva Jugoslavije, kao i ABA liga. To su uspjesi koji se pamte”, rekao je Pajović i dodao:

“Svoju misiju u klubu i dalje vidim – da dam doprinos kao neko iz „stare garde“, kroz svoje razmišljanje o životu i košarci. Moja misija je da predstavljam sve ljude koji su od 1980. pa i ranije održavali Budućnost, a nije bilo lako. Bio sam tu i kada se putovalo vozovima i autobusima po nekoliko dana, bez stipendija. To je Budućnost koja je morala da postoji da bi danas bila ovakva – savremena, evropska, organizaciono i finansijski stabilna. Ponosan sam što sam bio dio i te Budućnosti i ove kakva je danas. Moja misija je da i dalje budem tu kao rođeni Podgoričanin i da predstavljam Budućnost u najboljem mogućem svjetlu.