Vještački povratak tradiciji: Palanka je pakt sa prokletstvom

Ne znamo šta je veća nesreća – falš modernost ili fetišizacija folklora! Zato se nigdje tako duboko i opasno ne može iskušavati usamljenost, kao u što je to slučaj u palanci

Populisti se direktno obraćaju narodnoj masi na način kao da govore iz – duše kolektiva – u diskursu kombinujući epski naboj sa lirskim sentimentom.

Budući da je postojanje mase učinak manipulacije, ona je poput ili se najviše da uporediti sa konzerviranim smijehom u komedijama tipa Svi vole Rejmonda, kad nas smijeh koji dolazi nakon replike, u stvari podsjeća da i mi kao publika treba da se nasmijemo, jer takve serije služe destresizaciji nakon napornog poslovnog dana.

Populista, dakle, govori – narodnim jezikom, radi se o “nevještom” retoričaru čije zvučne rečenice smjeraju da raspale emociju narodnog bića. Između obećanja i obraćanja nekakvom apstraktnom neprijatelju, populista preuzima teret prošlosti, ali se izdaje i za inovatora u pogledu budućnosti.

Nerijetko se populizam posipa ‘pepelom po glavi’, izlaže se bespoštednoj samokritici, bez ostatka zahtjeva da narod u konačnom presudi svemu jer samo on može i treba objektivno pristupiti problemu. Utoliko prije, u populističkom diskursu, narod bi trebalo da sluša sebe kroz vlast koja mu se obraća.

Od kostimografije u kojoj se ističe tradicija isprepletena sa vizijom budućnosti, do sudbonosnog poziva da se svi prihvatimo rada na vlastitoj sudbini. Populizam je pokoran prema narodu, ili bi trebalo tako da izgleda, u čemu je tajna njegovog uspjeha: bezinteresna uslužnost i odanost, vjernost što počiva na amanetu što se ne može moći prekršiti.

Kažimo to na krajnje slikovit način, dakle: populista kubistički slaže/niže posve jednolične rečenice, isprazne koliko i ambiciozne u pokušaju da eksploatišu sva opšta mjesta. To je, drukčije rečeno, tautologija.

Poziv se zasniva, bez ostatka, na ukorjenjivanju, ostanku u organskoj cjelini koja ničim iznutra niti spolja ne smije biti načeta (MAGA ideologija provlači fašističko poimanje higijene u odnosu na Drugog, te će to biti razlogom zašto šef Bijele kuće migrante naziva “štetočinama”, koje, ko zna, možda smatra kako treba – deratizirati, jer ih tim pogrdnim nazivom ne svodi samo na moralno više nego upitne, ili potpuno etički iskvarene, itd.), naprotiv, odanost je ono što se ponajviše cijeni, utaborivanje vazda dobija najveću od svih ocjena. Tim prije, kad Kjerkegor decidno ukaže – Gomila, to je laž! – mislilac tu pronicava iluziju kvazizajednice koja se odrekla mišljenja i odgovornosti, u ime ostrašćenosti i napada na Drugog.

Kad se populista obraća rodu, plemenu, riječju ‘svojima’, tada na djelu dobijamo rad izolacije, izdvajanja, čak biološkog potenciranja u kojem treba da prepoznamo koje su to prednosti što su nam date ali i zadate da ih čuvamo i potvrđujemo. Plemenska politika uvijek već kleveta svijet, demonizuje ga i njegovu stranost prevodi kao satanski suplement suštini strašnoga.

Krvno srodstvo plus plemenski običaji, to oblikuje i poziva kroz populistički diskurs na vazdašnju obaveznost da se u prvom redu sačuva istina koja je (kao) na našoj strani, usljed čega se ponavlja, do iznemoglosti, kako smo usljed toga izabrani za žrtvu. Etnos je uvijek spreman da eskalira u ‘epski bijes’, tako da ne govorimo samo o lokalitetu, nego i o dobrom dijelu sadašnje Amerike koja, da budemo načisto, sada pokazuje svoje lice koje nije od juče.

Od metafizičke uzvisine pa do usjeva, to bi, uglavnom, bio raspon koji obuhvata besjeda populiste, tog narodnog tribuna koji proizvodi sve same zavjete ili ih se pominje kao onoga na čemu počiva svaki ontološki oganj, simbol zbrajanja i udvajanja. Utoliko prije, populizmu treba u potpunosti suprostaviti riječ – probisvijet – ona možda ponajbolje napada praznog označitelja i u stanju ga je dekonstruisati u paramparčad. (Uostalom, ukoliko nismo na strani sopstvene manjine, onda je upitno svako naše djelovanje za koje bi se dalo reći kako uznastojava uspostaviti – patetičan odnos prema vječnosti!)

Uz malo pažnje koja, da, treba biti bodlerovski surova i drska u inteligenciji, ono što olako otkrivamo u populizmu našem nasušnom, jeste govor koji pretenduje da – slučaj ovdašnjih plemena – rodoslov ozvjezda, da ga obogotvori, izmjesti u onostrane proplanke.

Ne čine se nevažnim istaći kako besjedništvo prvog među jednakim u plemenu, genealoški ide unazad sve do ‘pradavne mitske noći’, to je usmenovanje gdje bi glas trebalo garantovati prisustvo smisla. To jeste razlogom što plemenske običaje oblikuje despotska riječ, nikad analitičko slovo, jer, populista neće posegnuti da udijeli savjet prema kojem treba praktikovati disciplinu autoanalize (na njoj su, uzgred pomenimo, počivali stoici).

Milorad Mida Belančić jedan od svojih eseja naslovljava ’Mi pa mi’, u kojem, između ostalog, i između redova, nešto ispraksiraniji čitalac, pronalazi suptilno naznačeno mjesto u kojem otkrivamo: populista uvijek brani ono što ga nadilazi, jer ga, dakle, nadilazi svaka kreacija koju bi trebalo da isporuči! (Kriza politike jeste u tome što, naprosto, nakon Zorana Đinđića, mi nemamo političara čiju misao nosimo, pronosimo i prenosimo, suprotno, imamo toliko govorenja koja su bez ijedne misli koja bi obuhvatila mentalitet kolektiva. Već zbog toga kolektiv je napušten i sam, ali to kao da nismo sposobni prepoznati i spoznati.)

U malo je reći izvanrednom prevodu Radomana Kordića (knj. Lakan, Pol-Loran Asun), čitamo kako kontroverzni psihoanalitičar i nadgraditelj Frojdovog učenja, piše: “Što više ne znači ništa, označitelj je nerazoriviji.” U tom smislu kažemo kako je palanka nepropadljiva, budući da je spram otvorenosti svijeta oduvijek dovršena, kao zajednica zagušena, vazda pozvana na Označitelja povučenog daleko iza pamćenja.

Za palanku je karakteristično da svaki njen član sluša samo i isključivo sebe. Nije li u tome sadržana – nesreća narcizma? Jer palanka počiva na paradoksu: svi brinu o poretku i biti zajednice, međutim, svako je uvijek već zbog prošlosti pozvan da iskorači i isprednjači, odluči i zaliječi ono što je u međuvremenu kao virus napalo vilajet.

Palanka je pakt sa prokletstvom koji prožima cijeli Balkan, bez izuzetka. Kad R. Konstantinović za ponajvećeg srpskog lirika, melanholičnog i isfinjeno zvučnog Momčila Nastasijevića, utvrdi kako je svojom poezijom ustao protiv ‘pofrancužavanja’, to nam ovdje može biti od sljedeće koristi, naime: nije toliko problem u tome što ne razumijemo svijet, koliko je prije problem u tome što ne razumijemo sami sebe.

U nas vlada duh diskontinuiteta. Još se kao leš nije bio razgradio komunizam, a već smo (bili) uskočili u postmodernizam! Šta sada imamo na sceni, što se usuđujemo reći kako je ono najvažnije da se razumije? Dakle: vladavinu vještačkog povratka tradiciji! (Kad političar koji je obavezno populista, počne baratati arhaizmima, to bi trebalo da se tumači kao manir rodoljubivosti.)

Da, palanka je plebejstvo u stalnom porastu. Ne znamo šta je veća nesreća – falš modernost ili fetišizacija folklora! Zato se nigdje tako duboko i opasno ne može iskušavati usamljenost, kao u što je to slučaj u palanci.

Rizikujmo jedan predlog: možda nam je neophodna figura koja će se stručno i surovo pozabaviti – arheologijom autoriteta. Jer, palanačka istina samo je nakalemljena na interesu. Poznajući to ali instinktivno, populista svoj govor podešava tako da bude rigorozan prema razlici, i abolirajući prema našim, ovdašnjim, svinjarijama.

Što se, pak, tiče, povratka izvornom, to danas ima scensku, ne suštinsku stvarnost. Tim prije umjesto dijaloga dobijamo nadvikivanja, može se reći i šizoidnu dramatiku. Jer – Ovde svako staro đubre, ima moralnu vrednost. (Bodler)