Bota

Malo je pisaca koji su imali tako istančan sens za prijateljstvo. Nikada se nije ogriješio o kolegu pisca. Do kraja je bio, starinski i viteški odan prijatelju Danilu Kišu

Božo Koprivica je živio po pravilima vesterna. Tako je i umro: bez suvišnih riječi. Samo jedan dugi leoneovski kadar očiju.

Tako je i hodao. I pisao. Odsječno i uvijek u metu.

Kod njega je rečenica mogla da bude ubitačna kao zvečarka iz potaje. Ali i umiljata i pravedna. On je rečenice pravio kao stihove. Da vas ta muzika prati još neko vrijeme nakon čitanja, dok glavni junak zamiče prema prerijskom sutonu…

Sveščice u kojima su se rađali njegovi eseji bile su otanjene cijepanjem strana, nerijetko presavijene od nošenja po džepovima, istetovirane krupnim i jedva čitljivim Božovim slovima… Tu, na takvim stranicama, lucidne ideje su se rađale poslije ili naporedo sa dramatičnim križanjima.

Njegovi tekstovi traže posebnog čitaoca. Taj svijet nije svakome dokučiv, ali, nagrada je vrijedna.

Bota Koprivica je pisac koji je prvo napravio svoj svijet da bi onda o njemu mogao pisati. To je svijet u kojem savršen dupli pas razmjenjuju Puškaš i Endre Adi (u Kišovom majstorskom prepjevu).

Njegov način govorenja o poeziji bio je osoben i, jednostavno, spektakularan: svaki tekst pretvarao se u pjesnički festival koji drsko povezuje pjesnike raznih epoha i geografija. Uvijek sa nekim višim razlogom koji se ukaže u Božovim tumačenjima.

Malo je pisaca koji su imali tako istančan sens za prijateljstvo. Nikada se nije ogriješio o kolegu pisca. Do kraja je bio, starinski i viteški odan prijatelju Danilu Kišu.

Siguran sam da niko nije tako, sa toliko razumijevanja i poštovanja pisao o pozorišnim glumcima, umjetnicima tragično osuđenima isključivo na sjećanje i priču o djelima koja nekad bijahu…

Njegovi tekstovi o pozorištu, iz ugla koji se obično previđa, sa fokusom na glumcu, svjedoče to suštinsko razumijevanje, ali i duboko osjećanje za scensku umjetnost, za njenu prirodu, moć i usud.

Bio je najbolji mogući tumač tih trenutaka koji uvijek bježe, koji vas ostavljaju samoga sa sjećanjem. Tada ste najbliži sa glumcem, tragičnim herojem jedne umjetnosti…

Njegovi krugovi pisaca, i uvijek u pozadini, njegov grad N. Sa dahom Mediterana, mirisom Juga, sa građanskom supstancom koja ne zauzima više od dvije ulice, ali u njegovim sjećanjima one, te dvije ulice, izgledaju kao čitav grad.

I fudbal iznad svega. Čitav svijet po pravilima i u duhu jedne igre.

Fudbal kao kosmogonija. I ontologija. Fudbal kao gnoza i Bota kao vrhovni gnostik…

Ali i scena, pozorište, do kraja. Zato najveći fudbaleri liče na velike glumce. I njihov tragizam je sličan.

Jednom sam u Bijelom Polju, u pouzdanom krugu partizanovaca, imao privilegiju slušati njega i Sinana Gudževića kako raspravljaju o timovima Partizana u sutonsko doba SFRJ. Tada shvatite da za majstore pripovijedanja tema odista nije važna. Druga su to znanja na djelu…

Dobro je reko Koprivica Bota/sav je kosmos samo jedna lopta.

Bio je posljednji kauboj jugoslovenske književnosti.

Još jedan nezaboravni kadar sa očima u prvom planu: na snimanju jednog filma sreo je zloglasnog Jovicu Stanišića, svemogućeg policajca i ratnog zločinca, u vrijeme njegove najveće moći. Naravno, Bota nije htio da skloni pogled, kako su to ostali radili ako se u njih zapilji vrhovni udbaš. To je leoneovski kadar, takođe. Stanišić se iznervirao, uznemirio ga je zagledani čovjek čeličnog pogleda, ali, kada je čuo da je to neki Nikšićanin, samo se nasmiješio. Upućen čovjek.

U njegovom crnogorstvu kao i u antifašizmu ima nešto garikuperovsko – kada je nešto pod pritiskom i napadom, Božo uvijek bira tu stranu. Kao svaki istinski vestern junak.

I bio je posljednji partizan. Vazda spreman poginuti.