Sloboda, nego što!

Naša generacija mora da shvati gdje je puklo i da prestane da živi u toj pukotini

Djed Ivo, babin brat, jedan je od partizana koji pokreće Trinaestojulski ustanak. Njih 77 drugova je zarobilo italijanski motorizovani bataljon poslije osmočasovne borbe na Košćelima.

Te ’41. godine je to jedna od najvećih pobjeda nad fašizmom u okupiranoj Evropi.

Poslije rata postaje direktor Geneksa, pa Zdravlja Leskovac.

Živi u Beogradu, u Ulici 27. marta, blizu Skupštine.

Kao dijete, pamtim njenu ruku: izboranu, tanku, i na njoj tetovirani nečitki brojevi.

“Sonja je bila u Aušvicu”, govorilo se ispod glasa. Kad si dijete ne znaš šta to znači. Znaš samo da treba da se diviš.

Sa 18 sam pošao u Poljsku. Razmjena učenika. Vode nas da vidimo Aušvic. Dok ga obilazimo branimo se smijehom. Najednom vidimo zid i na njemu crno-bijele fotografije. Portreti. Vidim poznatu facu. Ćelava je, pa je ne prepoznajem u prvi mah. Na njoj je baba Sonja…

Mnogo godina kasnije gledam "Pejzaže otpora" (2021) gdje je Sonja glavni lik. Kaže da su u logoru podigle bunu viljuškama i noževima.

Kad su Sovjeti prodrli, cilj je bio da tijelima i životima uspore čuvare logora… srećom, da su oni prvi pobjegli.

U našoj porodici nisu bile priče iz NOB-a, nego svakodnevne anegdote:

Kad je ko sjeo u rođendansku tortu, kako su od kožnih jezika cipela pravljene praćke, kako je naš dom bio poput autobuske stanice u kojoj se i radovalo i tugovalo, ali Sutjeske i Neretve je trebalo sam da kopam kroz knjige i arhive. Time sam razumio sintagmu „Sloboda narodu.“

Ta sloboda nije pala sa neba, nego je plaćena preskupo – poslije Sovjeta, Poljaka i Njemaca, najviše su u Drugom svjetskom ratu krvarili Jugosloveni. Preko milion ljudi…

U istoj toj Evropi koja je nekoliko decenija kasnije svoje saveznike i oslobodioce izjednačila sa svojim tlačiteljima.

Zbog te žrtve, zbog njihovog prkosa i idealizma dobili smo veliku državu i gotovo sve u njoj što se može nazvati državom. I njihovom generacijom, završava se priča o slobodi koju su oni osvojili, a počinje priča o slobodi koju smo mi izgubili.

Đed Ivo, star, visok i sporog hoda, najavljuje da će doći u ulicu u kojoj je rođen. Poziva potomke porodice Vujanović da ga dočekaju na Cetinje, u Bajovoj ulici. Ako to osjete u tom trenutku.

Dolazi iz Beograd, preko Boguta, i stiže pred mrak.

Izlazi iz auta. Mi, postrojeni kao u vojsci. Muzika, vo na ražnju, alkohol, sirene…

Te noći, jedan osamnaestogodišnjak, koji je dobio pravo glasa u aprilu, nije zaspao jer je čekao da svane rujna majska zora. Da bude siguran da je svanulo…

Taj stepen blaženog neznanja je samo jedna od slika nacionalnog romantizma koji je obavijao te dane, i godine.

Da bi se bolje razumjela naivnost, spomenuću tiho i oprezno Liberalni savez Crne Gore. I jedno kolektivno kupanje kišom kad smo zamoljeni da zatvorimo kišobrane da vide koliko nas ima. Ko je istinski osjetio tu kišu, i tu ideju, on vam danas neće opravdavati podgorički grafit koji je nastao par godina kasnije na kome je pisalo: „Oprosti Slavko, ali posa’ je posa’.“

Znao je taj Slavko ko je Milo Đukanović. Tih godina najveći protivnik ideje nezavisne Crne Gore. Zato je i govorio da se glasa NE na referendumu.

Ta slobodnomisleća Crna Gora nije imala infrastrukturu, nije imala interesa, nije imala račun. Ta sloboda je jedino nudila progone, kamenje u prozore, gubitak posla, nezbor sa familijom…

Ta manjinska. Neostvarena. Idealistička. Odsanjana. Iskrena. Naivna. Nerealna. To je bila moja Crna Gora.

Ukradena, uz pomoć bivših liberala, velikih medija i svih poluga moći tadašnje vlasti. I ko god vam kaže da se Slavko prodao – to radi jer je za malo ćara, posla, novca ili uticaja izdao ideju Liberalnog saveza.

E, upravo ta, realna Crna Gora dogodila mi se nekoliko nedjelja prije 21. maja 2006. godine.

Moj tada blizak drugar je preko svog starijeg brata počeo da kupuje lične karte za referendum. Imao je spisak imena naših vršnjaka koji neće glasati DA.

Gledao sam svojim očima plus i minus pored imena.

Da mi učini. Samo treba da ne izađem na glasanje.

A on je kupio motor. Bio je glavna faca u društvu.

Danas je uspješan. Radi za državu. Ima etno selo. Snašao se.

Tu počinje stvarnost. Sloboda postaje cijena glasa, država postaje pijaca, a građanin postaje roba. Sistem nagrađuje poslušne. Moral je samo smetnja.

I kad bismo Marsovcu trebali objasniti 20 godina obnove nezavisnosti, ova priča bi bila idealna. I do 30. avgusta i poslije 30. avgusta.

U njemu se kupuju glasovi, na tridesetak metara od biračkog mjesta. Kerberi sistema: batinaši, kriminalci i kamataši čuvaju štab.

U ruci imam kameru. Dovoljno za alarm. Trigerovani Kerberi kreću fizički na mene. Pred svima. Cilj je da mi otmu kameru i da me usput prebiju. Moj cilj je da ne padnem na zemlju. Kad su završili svoj junački podvig, od prisutnih niko nije ništa vidio. Ni partijski, ni NVO, ni EU posmatrači.

Zatim, jedna mlada novinarka koju sam od ranije znao mi je prišla. Zabrinuto. Sve me je ispitala. Onda sam par dana kasnije, na jednom opskurnom klanaškom portalu, vidio to da je, između redova, napisala da sam napadnut jer sam Srbin.

Poslije nje se pojavio inspektor kojem je bilo jako neprijatno. Tražio sam nazad mukotrpno zarađenu kameru. Ušli smo u štab. Njih par sjedi kao da se ništa nije desilo. Kerberi su pobjegli.

Prostor štaba je nešto što ću pamtiti dok sam živ. Zidovi oblijepljeni posterima Mila Đukanovića u prirodnoj veličini. Prozori prelijepljeni tankom folijom. Gajbe sokova i kiśele. Ustajali znoj u zagušenoj prostoriji. Drvene stolice i sto. Na njemu spiskovi. Plus i minus pored imena…

Kad ih je inspektor pitao da vrate kameru rekli su mu da ne znaju o čemu priča. Pa su nešto razgovarali preko telefona. Pa su shvatili da, ipak, znaju đe je kamera, ali da nema kartice. Naravno. Došao sam da snimam krađu izbora bez kartice.

Kasnije su protutnjale i bolnice i državni tužioci i advokati, a ja sam još jednom, iz prvog lica, upoznao viđenje demokratije u svojoj zemlji.

Đukanović je par dana nakon još jednih u nizu pokradenih izbora, rekao da smo svi mi koji smo napadnuti tog dana tražili đavola. I odavno nije bio toliko u pravu.

Vanja Ćalović okuplja ekipu da se stane na put ekonomskoj praksi koje se svi crnogorski vlastodršci od 1989. drže kao pijan plota – prodaje najvrednijih resursa zemlje stranim investitorima. Ovaj put iz UAE. Država treba da ustupi 12 kilometara najljepše pjeskovite plaže Mohamedu Alabaru i da mu pritom obezbijedi komunalije. Zauzvrat, dobiće novi Beograd na vodi. Stanove za prodaju bjelosvjetskim oligarsima i peračima para, a premijer sa svitom i koalicionim partnerima možda zakuči još neki stan.

Nas par ušlo je u Skupštinu da sabotira taj naum. Da razvlači vrijeme. Da razotkriva prljave planove. Da vrši pritisak na poslanike većine. Sve ono što je trebalo da rade opozicioni političari, koji su bili toliko fini prema nama, da je postalo neprijatno. U njihovo ime.

Poslanici većine, naviknuti da jedno pričaju pred kamerama, a drugo kad se kamere ugase, nisu mogli da razumiju da smo mi tu sa misijom i zadatkom. Salijetali smo ih po hodnicima. A oni su od nas bježali. Njima je bilo neprijatnije nego opozicionim poslanicima.

Cilj je bio da prođe ponoć. Da se odloži glasanje.

Posljednji anketni odbor je bio zakazan oko 23:30. Sjeli smo sa strane. Aleksandar Dragićević i ja.

Oči u oči gledali smo se sa „oslobodiocima“, ljudima koji su za šaku benefita spremni da prodaju krv i znoj minulih generacija. Bilo kome, bilo kada – budzašto.

Uživo sam svjedočio kako mi neko, opet, otima ideju o boljoj Crnoj Gori zarad vlastitog interesa. Ta glad u očima i praznina, to odsustvo svijesti i primitivizam je u meni budio najružnije emocije.

Isprovocirali smo ih, odložili glasanje, i izašli van… Velika plaža nije prodata. Alabar je demistifikovan, a premijer Spajić je još jednom pokazao svoj kapacitet za govorenje neistine.

Kasnije je Vojvoda Mandić, da bi spasio premijera, zaspinovao sa kapelom, pa sa trobojkom i jezikom.

Poslije smo imali četničke igrarije sa lutajućim spomenikom, nagrade za nenapisane knjige, reviziju istorije, državljanstvo.

I sve ono što može da podijeli društvo kako bi se zaboravila prodaja najvrijednijih resursa.

Kad bismo pojašnjavali njihovu politiku onom istom jadnom Marsovcu, rekli bismo mu: „Sve ono protiv čega se borimo u Crnoj Gori, podržavamo u Srbiji. Milo je diktator, a Vučić je državnik.“

A časne Demokrate sa čela parlamenta apeluju na inspekcijske službe da ne stopiraju radove DPS tajkunima. I to je krunski dokaz kontinuiteta uništavanja Crne Gore, i jedina logika ovog sistema.

Rušenjem socijalizma te presudne 1989. godine „naši“ Danajci iz političke elite donijeli su nam darove – surovu logiku tržišta na periferiji svjetskog kapitalizma i razbojničku preraspodjelu društvenih resursa.

Svi koji su bili njihovi dobili su dio kolača. Onda su novi obećali da će raditi drugačije. Pa su slagali. Pa su nastavili isto. Samo je ostalo manje kolača, a njih je sve više, pa im se tragovi lakše vide.

Jedini zadatak koji imaju je da privatni interes zakamufliraju u borbu za opšte dobro.

Generacija naših đedova, koja nam je donijela slobodu, ljubila je zemlju.

Generacija naših očeva je rasprodala zemlju i srušila sistem koji ju je držao na okupu. I izgubila slobodu.

Naša generacija mora da shvati gdje je puklo i da prestane da živi u toj pukotini.

Generaciji u kojoj je više od sto hiljada ljudi otišlo iz zemlje.

No, mi koji smo ostali, naše je da joj vratimo slobodu i da je ne prodamo, nizašto, nikad i nikome.