Može li Crna Gora da preživi demokratiju?

Jesmo li sposobni da stvorimo objedinjujuću ideju kroz koju ćemo s ponosom moći da kažemo da – pripadamo? To zahtijeva političku elitu sa osjećajem za javno dobro, sposobnu da kroz dijalog i prihvatanje drugog uči na svojim greškama

Crna Gora dvadeset godina od nezavisnosti – gdje smo sada? Teško pitanje koje sa sobom nosi brojne antinomije. Prije nego što pokušamo da “presudimo” stvarnosti, potrebno je odgovoriti na dva prethodna pitanja: da li je referendumska odluka bila ispravna i može li Crna Gora da preživi demokratiju?!

Argumente koji se dominantno oslanjaju na emocije ostavićemo po strani. Iako jednim dijelom ulazimo u polje “alternativne istorije”, kontekst je ipak dovoljno “živ”, te određeni procesi i odluke spadaju u domen opštepoznatog, tako da im se karakter činjenica teško može osporiti.

Da Crna Gora nije izabrala samostalan put, ne bi bila bliže Evropskoj uniji. Takođe, ne bi bila članica NATO-a. Ovo su činjenice. Da li bi životni standard građana bio bolji i da li bi demokratsko-institucionalni razvoj bio na višem nivou? To, naravno, ne možemo sa sigurnošću znati, ali možemo razumno pretpostaviti da to ne bi bio slučaj. Prostor za dublju elaboraciju ne postoji zbog ograničenja dužine teksta, tako da ćemo se zadržati na tezi da možda ne bi bio gori, ali sigurno ne bi bio bolji.

U čemu se sastoji osnovna protivrječnost koja nas “guši”?

Sprega kriminala i države, partijsko zarobljavanje društva i pokušaj potpune (ili dovoljne) kontrole nad njim, korupcija, gubitak etičke ideje, odnosno prihvatanje amoralizma kao vrijednosnog orijentira – sve su to pojave koje se često ističu. Pretpostavljam da će mnogi, mutatis mutandis, upravo ovo staviti u fokus – i to s pravom. Ipak, držimo da nedostaje jedan dio slagalice.

Riječ je o projektovanju identitetskih težnji, kako kroz normativni iskaz, tako i kroz političku praksu. Jedna strana smatra da nacionalno pitanje mora biti zaokruženo, te da je potrebno ispraviti “grešku” naslijeđenu od kralja Nikole do komunističkog rukovodstva. Druga, pak, tvrdi da Crna Gora može biti država, ali da po svom karakteru i ukupnom identitetu treba biti dominantno srpska – kao dio srpske integralističke ideje. Sve ovo prate i ekstremistički pogledi koji nam, moramo priznati, nijesu naročito interesantni – ne zbog kvantiteta, već zbog destruktivnosti, jer kod njih “drugi” ne postoji. Dominantan proces se, ipak, vodi između aktera koji bi “drugog” da privuku u svoje redove.

Sve ovo je uvod u odgovor na drugo pitanje. Država koja do 2020. godine nije imala iskustvo smjene vlasti na izborima, uz opisanu identitetsku pukotinu, suočava se s ozbiljnim problemom. Možemo reći da se od tog šoka – koji je predstavljao promjenu i za dotadašnju vlast i za opoziciju – i dalje oporavljamo. Hoće li nas demokratija ojačati ili će biti uvod u rastakanje države – da se vratimo na pitanje. Kratak odgovor: zavisi.

Članstvo u NATO-u i buduće članstvo u EU, po našem mišljenju, jesu nesporne vrijednosti. Međutim, dubinski odgovori ne leže isključivo u integracionim procesima. I to ne samo zato što vidimo, što je dobro, da se ne radi o savršenim sistemima u čijim temeljima stanuje dogma o progresu, već i zbog toga što zajednica zasnovana na principu otvorenog društva, u šire cjeline mora ući sa sopstvenim identitetom.

Neki kažu da se srušio konsenzus stvoren nakon Drugog svjetskog rata u kome je svaka snažna ideja, od nacionalne do religijske, zbog svoje sposobnosti za konflikt proglašavana ako ne za jeres, onda za opasnost koja se mora držati pod kontrolom. Globalno tržište koje ne prepoznaje nacionalnu državu, prema tom viđenju, doživjelo je poraz. Ipak, ne bismo mogli u potpunosti stati iza ove teze. Tačno je da se nacionalna država vraća, ali da li baš na velika vrata? Sigurni smo, međutim, da se potreba za osjećajem ponosa i pripadanja više neće moći potiskivati.

Da li smo sposobni da stvorimo objedinujuću ideju kroz koju ćemo s ponosom moći da kažemo da pripadamo? Pozitivan odgovor na to pitanje istovremeno otvara vrata za rješavanje druge dileme. To će zahtijevati političku elitu sa izraženim osjećajem za javno dobro, sposobnu da kroz dijalog i prihvatanje drugog uči na sopstvenim greškama.

Bili smo “vojni logor”, “romantičarska zajednica – ideja”; moramo postati i funkcionalna demokratija sa snažnim institucijama. U suprotnom, na istorijskoj sceni nas neće biti – našom krivicom.