Od krivca za dlaku postao žrtva

<!—->Milutin Simović provlačio je karticu, a da nije razmišljao da li je njegova ili državna. Da je to uradio jednom, računali bi da je omaška, ali često mu se to dešavalo. Plaćao je privatne rabote državnim novcem (svih građana, valja to napoemnuti). 

Katkad je na službena putovanja sa njim išla i supruga. Hotele i ostalo plaćala je država (novcem svih građana). Simović je priznao grešku, očigledno da se to popularno i stručno naziva “zloupotreba službenog položaja“.

Valja analizirati nazive restorana i hotela iz Crne Gore i Italije u kojima su uživali Simovići o trošku građana: “”Splendid”, “Bjanka”, “Porto”, “Imanje Knjaz”, “Izvor”, “Il Brodetto”, “Ristorante Life”, “Tartufi & Friends” i “Le Grotte“.

Zvuči kao da su uživali. Nije žalio kad je lifestyle u pitanju, a ostalima može samo da ide voda na usta. Voli i običan narod tartufe nego trpi. Ali nedavno se javila supruga Milutina Simovića sa interesantnom konstatacijom: “”Moj suprug je vrlo štedljiv čovjek. Iako je imao pravo da angažuje prevodioca, on je mene vodio na ove sastanke, da bi uštedio državni budžet”. 

Nekad je najkorisnija i najlakša metoda kriznog PR-a “playdead“ odnosno da se praviš mrtav dok bura ne prođe. Toliko ima afera u poslednje vrijeme da bi se Simović i njegovo trošenje brzo zaboravilo. Afera aferu stiže.

Ali, ovaj nastavak djeluje kao Romeo i Julija ali u ogledalu.  Simović je od krivca za dlaku postao žrtva. On je vodio suprugu na putovanje i u restorane da bi uštedio. Pa to je sjajno, samo da taj metod ne isprate i ostali političari, pa da svi redom vode supružnike kao prevodioce na službene puteve i produžene vikende. 

Ova izjava da je supruga bila prevodilac kako bi Simović uštedio državi Crnoj Gori nešto novca vrijeđa inteligenciju onima koji su ta putovanja, hotele i restorane platili.

Takođe, kako ništa nije novo i neviđeno, ova trapava izjava koja je pokušaj vađenja uklapa se u jednu staru izreku. Kad su već putovali u Rim kako bi štedjeli budžet Crne Gore, Simovići treba da znaju za izreku “Traduttore traditore“. 

Suština tog izraza je u neprevodivosti, u tome da prevodilac svjesno ili nesvjesno može da izda pravo značenje, da doda ili oduzme, da ne bude vjeran originalu. Ako pokušamo to da prevedemo dobijamo “Prevodioče izdajniče“ ali i to je primjer da kod nas zvuči snažnije nego što je to u originalu gdje je suptilno i dvosmisleno. 

U originalu su te dvije riječi slične po zvučnosti toliko da je to simpatično, a kod nas zvuči pregrubo.  Prevodilac po nepisanom pravilu sve karte otkrije kad nešto želi da prikrije. Ovaj slučaj Simovića potvrđuje to.

Još se nije desilo da istupi političar kog procesuiraju i da glasno kaže “Jesam, pa što?!“.  Neće nikad priznati jer oni izgleda nikad ništa nisu radili iz ubjeđenja nego iz interesa. Pravdaju se onda kad znaju dobro što su uradili. Da je suprotno, bili bi istrajni u svojim stavovima, možda bi rekli da bi opet uradili sve isto.

Ali nema pečatnih više, nema ljudi od kalibra i monolitnih političara. U romanu Pad Albera Kamija, prikazano je relativizovanje odgovornosti i kosntatno opravdanje. Naizgled se krivica priznaje, ali se zapravo manipuliše pričom.  Ova naša priča nadmašila je sve, jer čovjek koji je trošio naše, na kraju izgleda da je štedio u naše ime. Apsurdno, ali građani jeste da nisu jeli, ali su se makar nasmijali. Za kraj, ne zna se što je bolje reći “Prijatno“ ili “Buon appetito“.