Ko donosi odluke u Iranu?

Modžtaba Hamnei nije viđen u javnosti otkako je preuzeo vlast. Osim nekoliko pisanih saopštenja, uključujući jedno u kojem insistira da Hormuški moreuz ostaje zatvoren, malo je direktnih dokaza o njegovoj svakodnevnoj kontroli

Pitanje koje visi nad Teheranom od početnih udara u aktuelnom ratu Irana sa Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) i Izraelom je jednostavno: ko je glavni?

To piše danas u svom tekstu Amir Azimi, urednik Bi-bi-sija (BBC).

Formalno, odgovor je jasan. Modžtaba Hamnei preuzeo je ulogu vrhovnog vođe nakon što je njegov otac Ali Hamnei ubijen prvog dana rata, 28. februara. U sistemu Islamske Republike, ta pozicija trebalo bi da bude odlučujuća. Vođa ima posljednju riječ o gotovo svim važnim pitanjima: ratu, miru i strateškom pravcu države.

Donald Tramp opisao je iransko rukovodstvo kao "podijeljeno" i sugerisao da SAD čekaju da Teheran iznese "jedinstven predlog".

Jedinstvo je svakako bilo na umu iranskim liderima kada su u četvrtak uveče Irancima na mobilne telefone poslali poruku u kojoj se navodi da u Iranu "ne postoji tvrdolinijaš ili umjerenjak – postoji samo jedna nacija, jedan pravac".

Modžtaba Hamnei nije viđen u javnosti otkako je preuzeo vlast. Osim nekoliko pisanih saopštenja, uključujući jedno u kojem insistira da Hormuški moreuz ostaje zatvoren, malo je direktnih dokaza o njegovoj svakodnevnoj kontroli.

Iranski zvaničnici priznali su da je ranjen u početnim udarima, ali su ponudili malo detalja. "Njujork tajms", pozivajući se na iranske izvore, izvijestio je ove sedmice da je možda zadobio više povreda, uključujući povrede lica koje mu otežavaju govor.

To odsustvo je važno. U iranskom političkom sistemu autoritet nije samo institucionalan – on je i performativan. Hamneijev pokojni otac slao je signale o namjerama kroz govore, pažljivo odmjerena javna pojavljivanja i vidljivo posredovanje između frakcija. Ta signalna funkcija sada uglavnom nedostaje.

Rezultat je vakuum u tumačenju. Neki tvrde da ratno uzdizanje Modžtabe Hamneija jednostavno nije omogućilo da uspostavi autoritet pod sopstvenim uslovima. Drugi ukazuju na izvještaje o njegovim povredama i dovode u pitanje da li je uopšte sposoban da aktivno upravlja sistemom.

U svakom slučaju, čini se da je donošenje odluka manje centralizovano nego prije rata.

Na papiru, diplomatija je u nadležnosti vlade. Ministar spoljnih poslova Abas Aragči nastavlja da predstavlja Teheran u razgovorima sa SAD, pod predsjednikom Irana Masudom Pezeškijanom.

Ali čini se da nijedan od njih ne određuje strategiju, a njihov autoritet dodatno dovodi u pitanje činjenica da iransku delegaciju predvodi predsjednik parlamenta Mohamed-Bager Galibaf.

Uloga Aragčija djeluje više operativno nego usmjeravajuće. Njegovo kratko povlačenje izjave o tome da li je Hormuški moreuz otvoren ili zatvoren – prvo je sugerisao da je saobraćaj nastavljen, a zatim to brzo povukao – pružilo je rijedak uvid u to koliko malo kontrole diplomatski kanal ima nad vojnim odlukama.

Pezeškijan se, u međuvremenu, uskladio sa širim pravcem režima, a da ga vidljivo ne oblikuje. Smatran relativno umjerenom figurom, do sada je izbjegavao da zastupa nezavisnu liniju.

Zastali drugi krug razgovora sa SAD u Islamabadu dodatno potvrđuje tu ocjenu. Čak i kada su diplomatski kanali otvoreni, sistem djeluje nesposobno ili nevoljno da se obaveže.

Kontrola nad Hormuškim moreuzom najneposredniji je izvor iranskog uticaja. Ali odluke o njegovom zatvaranju donosi Korpus čuvara islamske revolucije (IRGC), na čelu sa Ahmadom Vahidijem, a ne diplomatski tim.

To stvarnu moć stavlja u ruke aktera koji djeluju iza zatvorenih vrata. Za razliku od prethodnih kriza, ne postoji jedna, prepoznatljiva figura koja jasno preuzima odgovornost za strategiju. Umjesto toga, pojavljuje se obrazac: prvo potezi, zatim poruke, i to ne uvijek dosljedne.

U praksi, upravo potezi IRGC-a, bilo u sprovođenju zatvaranja Hormuškog moreuza ili u napadima na ciljeve širom Zaliva, određuju tempo krize. Političke i diplomatske reakcije često slijede, umjesto da vode.

To ne mora nužno značiti raspad administrativnih grana vlasti. Ali ukazuje na to da se operativna autonomija IRGC-a proširila, makar privremeno, u odsustvu jasne političke arbitraže.

Bivši komandant Revolucionarne garde, sada predsjednik parlamenta, Galibaf se nametnuo kao jedna od najvidljivijih figura u ovom trenutku. Uključio se u pregovore, obraćao se javnosti i povremeno rat predstavljao pragmatičnim, a ne ideološkim tonom.

Unutar parlamenta i širom konzervativnih mreža, otpor pregovorima i dalje je snažan.

Tvrdolinijaška retorika se pojačala, a državni mediji i javne kampanje sve češće predstavljaju pregovore kao znak slabosti pred neprijateljima zemlje.

Galibafova pozicija je zato nesigurna – aktivan je, ali nije jasno ovlašćen. On insistira da su njegovi potezi u skladu sa željama Modžtabe Hamneija, ali malo je vidljivih dokaza o direktnoj koordinaciji.

U sistemu koji zavisi od signala s vrha, ta nejasnoća mnogo govori.

Uzete zajedno, ove dinamike ukazuju na sistem koji funkcioniše, ali nije koherentno usmjeren.

Autoritet vrhovnog vođe postoji, ali se ne vidi da se primjenjuje. Predsjedništvo je usklađeno, ali ne vodi. Diplomatija je aktivna, ali nije odlučujuća. Vojska drži ključne poluge, ali bez jasnog javnog arhitekte. Političke figure istupaju, ali bez neosporne legitimnosti.

To nije kolaps. Islamska Republika ostaje netaknuta. Ali to ukazuje na nešto suptilnije – sistem koji se muči da uticaj koji ima, na primjer sposobnost da zatvori Hormuški moreuz, pretvori u jasnu strategiju u trenutku akutnog pritiska. I dalje može da djeluje na više frontova, ali teško uspijeva da sopstvenim centrima moći signalizira jasan pravac.

A u iranskom političkom modelu, signaliziranje je način na koji se održava koherentnost.

Za sada sistem drži liniju, održava kontrolu i izbjegava vidljiv raspad uprkos sve većem pritisku. Ali sve češće se postavlja pitanje da li se koherentnost zaista sprovodi ili se samo deklarativno tvrdi.