INTERVJU Nikčević: Žensko lice logora, sjećanja i tragovi u kamenu

Umjetnica govori o izložbi "Da su pravde jače nego sile" kojom se predstavlja u Zagrebu

Polazeći od ženskog logorskog iskustva, sjećanja, tragova i zapisa, crnogorska umjetnica Teodora Nikčević otvara kompleksan prostor između istorije, sjećanja i savremenog čitanja prošlosti i nasilja. Njena samostalna izložba “Da su pravde jače nego sile” predstavljena je u zagrebačkoj Galeriji VN, gdje je otvorena do prvog maja, a izazvala je snažne reakcije publike još na otvaranju.

“Nosim vrlo pozitivne utiske sa otvaranja. Atmosfera je bila fokusirana i otvorena za razgovor, a reakcije publike su bile promišljene i angažovane, posebno u odnosu na samu temu i način njene prezentacije”, navodi Nikčević na početku razgovora za “Informacije CG”.

Ističe da izložba “Da su pravde jače nego sile” u Galeriji VN za nju predstavlja važan kontekstualni iskorak, upravo zato što se realizuje u prostoru koji ima kontinuitet i značajnu tradiciju u savremenoj umjetničkoj sceni Zagreba. Posebno je značajan kustoski okvir programa koji oblikuje Olga Majcen Linn, čiji pristup otvara prostor eksperimentalnim i interdisciplinarnim praksama, navodi ona. Kustoskinja izložbe je Neva Lukić koja se u svom istraživačkom radu bavi temom logorskog iskustva i potpisuje prateći tekst.

Kroz svoj rad i samu izložbu, umjetnica istražuje napetosti između ideala i njihovih istorijskih ishoda, ali i načine na koje se trauma prenosi, taloži i transformiše kroz vrijeme. U razgovoru za “Informacije CG” govori o odnosu umjetnosti i odgovornosti, nasljeđu Narodnooslobodilačke borbe, vidljivosti žena u istoriji, ali i o tome može li umjetnost danas učestvovati u razumijevanju pravde, dotičući se i situacije oko podizanja spomen-obilježja Joki Baletić u Nikšiću.

Rad je koncipiran kao kompleksna prostorna instalacija sastavljena od više elemenata. Na ulazu se nalazi kamena ploča sa uklesanim tekstualnim ispisom, citatom iz memoara Đine Markuš, koja funkcioniše kao uvodni znak u cjelinu postavke. Unutar prostora razvija se instalacija od drvenih greda i uglačanih kamenih ploča na kojima su otisnute fotografije, fragmenti ženskih portreta, tijela i alata. Tu je i objekat sa kružnim bazama povezanim rešetkastom strukturom između kojih su kaskadno postavljene kliritne ploče sa ispisima, na kojima se nalaze podaci o ženama iz Crne Gore koje su bile zarobljene u logoru. Dodatni sloj čini izvijena greda sa barjacima i zastavama, koje izgledaju kao u poluzamahu, a na kojima se nalaze dokumentarne fotografije koje referišu na emancipatorski duh, dok su na zidu postavljene cut-out fotografije iz približno istog perioda koje prikazuju djevojke u školi, laboratoriji i na sportskim terenima. Dovođenjem ovih različitih vizuelnih registara u odnos, otvara se prostor za čitanje diskontinuiteta i napetosti između emancipatorskih narativa i njihovih istorijskih prekida. U cjelini, postavka funkcioniše kao istraživački i prostorni okvir u kojem se fotografija, materijal i sjećanje međusobno prepliću, bez namjere da ponudi zatvoreno ili jednoznačno čitanje.

Naslov nosi snažan naboj borbe i otpora, podsjećajući na stihove partizanske pjesme: “Druga Tita riječi su nam mile, da su jače pravde nego sile”. To je pjesma iz vremena Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije. Koliko je i Vaš rad u ovom slučaju vezan za taj motiv i nasljeđe NOB-a?

Naslov izložbe direktno se oslanja na stihove iz partizanske pjesme o Kozari, iz konteksta Narodnooslobodilačke borbe, ali je moja odluka bila da izdvojim upravo fragment “Da su pravde jače nego sile”. Taj izbor nije nostalgičan niti ilustrativan, već me prije svega problemski zanimalo na koji način jedan istorijski iskaz može da funkcioniše u savremenom kontekstu. U tom smislu, moj rad jeste u dijalogu sa nasljeđem NOB-a, ali ne kroz afirmaciju ili rekonstrukciju tog narativa, već kroz njegovo preispitivanje. Posebno me zanima odnos između ideala koji su tada formulisani i stvarnih istorijskih iskustava koja su uslijedila, uključujući logore i oblike represije kojima se rad bavi. Upravo tu se otvara prostor za kritičko čitanje, gdje nasljeđe NOB-a nije zatvoren stabilan okvir, već složen i kontradiktoran istorijski sloj. Naslov u tom smislu funkcioniše dvostruko. S jedne strane, on jeste interpretativni ključ koji upućuje na određeni istorijski i ideološki kontekst, ali s druge strane, namjerno je ostavljen kao otvorena, gotovo nedovršena rečenica, kao pitanje koje se prenosi u sadašnjost. Važno mi je da naslov ne zatvara značenje rada, već da ga otvara, da djeluje kao tačka ulaska za publiku, ali i kao prostor nesigurnosti i preispitivanja. Upravo u toj ambivalentnosti, između istorijskog nasljeđa i savremenog čitanja, vidim njegov puni potencijal.

Kako ste pristupili temi golootočke tragedije, posebno njenom ženskom aspektu? Koliko je taj proces bio ličan, a koliko društveno usmjeren?

Pristup temi golootočke tragedije, posebno njenom ženskom aspektu, razvijao se kroz istraživački proces u kojem su mi polazište bili memoari Đine Markuš, do kojih sam došla u saradnji sa dramaturškinjom Natašom Nelević. Taj materijal je u ranoj fazi rada oblikovao pristup koji je kasnije razvijan, uključujući i njegovo djelimično uvođenje u dokumentarni film “Šagargur”.

S obzirom na to da je fokus na ženama iz Crne Gore koje su bile u logorima, koliko je Vaš umjetnički glas istovremeno i aktivistični i edukativan?

Moj umjetnički rad se neminovno kreće na presjeku umjetničkog, istraživačkog i, uslovno rečeno, aktivističkog djelovanja, ali ne u smislu direktnog zagovaranja, već kroz otvaranje prostora za znanje, pamćenje i kritičko promišljanje. Budući da se fokusiram na iskustva žena iz Crne Gore koje su bile zarobljene u logorima, moj pristup je prije svega arhivski i analitički, pokušavajući da se ono što je dugo bilo marginalizovano ili prećutkivano uvede u vidljivo polje.

Koliko je društvo uopšte osviješćeno po pitanju tema koje tretirate, a istovremeno i ponovo aktualizujete?

Kada je riječ o društvenoj osviješćenosti, važno je naglasiti da je tema Goli otok dugo bila opterećena političkom i emotivnom osjetljivošću. Riječ je o mjestu na kojem su zatvarani ljudi koji su do juče bili saborci, drugovi i drugarice iz Narodnooslobodilačke borbe, što dodatno komplikuje način na koji se to nasljeđe pamti i interpretira. Upravo zbog te unutrašnje kontradikcije, kolektivno suočavanje s tim iskustvom ostalo je fragmentarno. Na prostoru bivše Jugoslavije i dalje postoji primjetan nedostatak adekvatnih memorijala koji bi sistematski i dostojanstveno obilježili stradanja vezana za Goli otok. To odsustvo institucionalizovanog sjećanja ne znači, međutim, da sjećanje ne postoji, naprotiv, ono se u velikoj mjeri premjestilo u druge sfere. U naučnom i istraživačkom polju sve je više radova koji se bave ovom temom, a paralelno s tim razvijaju se i umjetničke prakse koje funkcionišu kao alternativni oblici memorijalizacije. U tom smislu, moj rad vidim kao dio šireg polja produkcije znanja i pamćenja, gdje umjetnost ne zamjenjuje istoriju, već sa njom ulazi u dijalog. Umjetnički rad može djelovati kao svojevrsni “meki arhiv” prostor u kojem se čuvaju i prenose iskustva, ali bez patetike i bez potrebe za monumentalizacijom. Upravo u toj zoni između umjetničkog i istraživačkog, moguće je graditi suptilnije, ali dugoročno održivije modele sjećanja koji ostaju otvoreni za buduće interpretacije i generacije.

Je li Vam bilo važno da žensko iskustvo logora bude u fokusu i da li ono mijenja (ili može da mijenja) način na koji razumijemo tu stranu istorije?

Kroz procese emancipacije, zahvaljujući feminističkim pokretima i teorijama, počinju da se pišu i naše ženske istorije, dok je jasno da se zvanična istorija i dalje dominantno drži svoje jednine. U tom smislu, žensko iskustvo logora mi je bilo važno jer otvara prostor za drugačije čitanje istorije, kroz mehanizme moći i načine na koje se oni sprovode i upisuju u društveno tijelo, posebno žensko. O toj strani istorije treba govoriti upravo kroz te odnose moći i kroz iskustva koja su dugo bila marginalizovana ili prećutkivana. Ne smijemo zaboraviti da su žene koje su bile zatočene na Sveti Grgur bile političke zatvorenice, partizanke, saborkinje, one koje su učestvovale u oslobođenju zemlje od okupatora. Danas se ta perspektiva postepeno otvara kroz istraživački i umjetnički rad, ali i dalje postoji jasan nedostatak njene vidljivosti u dominantnim istorijskim narativima.

Koliko je izazovno u kontekstu odgovornosti baviti se prošlošću i sa umjetničkog aspekta raditi sa tuđim sjećanjima, ali i kolektivnim nasljeđem, posebno kada su u pitanju ove teme?

Bavljenje prošlošću, posebno kroz rad sa tuđim sjećanjima i traumatskim iskustvima, uvijek nosi određeni nivo odgovornosti, i etičke i metodološke. Za mene je ključno pitanje kako pristupiti tim narativima, a da se ne instrumentalizuju, ne estetizuju na način koji bi ih udaljio od njihove stvarne težine, već da se očuva njihova složenost i dostojanstvo. U tom smislu, važno mi je da pravim razliku između ličnog i kolektivnog pamćenja. Pojedinačno sjećanje, iako snažno, ostaje fragmentarno ukoliko ne pronađe svoje mjesto unutar šireg kolektivnog okvira. Tek u tom procesu dijeljenja, prepoznavanja i umrežavanja iskustava, sjećanje dobija kapacitet da preraste u nešto što bismo mogli nazvati spomeničkim, ne nužno u fizičkom smislu, već kao stabilna forma kulture pamćenja. Zato umjetnički rad u ovom kontekstu vidim kao medijaciju između individualnog i kolektivnog: kao prostor u kojem se lična svjedočanstva ne prisvajaju, već pažljivo pozicioniraju unutar zajedničkog nasljeđa. Poseban izazov je upravo u tome da se izbjegne zatvaranje značenja, da rad ne postane konačna interpretacija, već otvorena struktura koja omogućava različite načine čitanja i identifikacije. Kada su u pitanju teme poput logorskih iskustava, taj izazov je dodatno naglašen jer se radi o osjetljivom i često potisnutom nasljeđu. Upravo zato je važno razvijati pristupe koji su istovremeno analitični i empatični, koji počivaju na istraživanju, ali ne gube iz vida ljudsku dimenziju. U tom balansu između distance i bliskosti vidim i osnovu odgovornog umjetničkog rada sa prošlošću.

Vidite li paralele između istorijskih događaja koje istražujete i savremenog političkog i društvenog trenutka – lokalno ili globalno? Može li umjetnost, po Vašem mišljenju, doprinijeti pravdi o kojoj govorite?

Da, te paralele postoje i za mene su neizbježne, iako ih ne tretiram kao direktna poređenja, već kao kontinuitete određenih mehanizama moći i nasilja. Istorijske događaje kojima se bavim ne posmatram kao zatvorene cjeline prošlosti, već kao strukture koje se u različitim oblicima uporno ponavljaju i prepoznaju u sadašnjosti. Savremeni politički i društveni trenutak, lokalno i globalno, obilježen je ratovima, raseljavanjima i kontinuiranom proizvodnjom trauma. Ono što je jednako važno jeste i činjenica da se nasilje često odvija uz prećutni pristanak ili političku nelagodu onih koji bi trebalo da snose odgovornost. Time se stvara situacija u kojoj pravni i institucionalni okviri formalno postoje, ali sve češće ne proizvode stvarnu zaštitu, dok se ispod njih ogoljavaju mehanizmi sile. Upravo u toj razlici između formalnog poretka i stvarnog iskustva vidim prostor za kritičko promišljanje. Umjetnost tu ne djeluje kao rješenje, već kao način da se ti procesi razotkriju i učine vidljivim, da se izmaknu normalizaciji i zaboravu. U tom smislu, umjetnost ne proizvodi pravdu u institucionalnom smislu, ali može učestvovati u njenom razumijevanju, otvaranjem prostora za empatiju, ali i za suočavanje sa strukturama nasilja koje se često prikrivaju. U vremenu u kojem su ratovi i sukobi ponovo snažno prisutni, važno mi je insistiranje na sporijem, analitičkom i materijalno utemeljenom čitanju nasilja i njegovih posljedica.

Kada je materijal u pitanju, kakav je odnos između kamena i fotografije u ovom slučaju, te šta ta dva medija nose u simboličkom i emotivnom smislu?

Kada je materijal u pitanju, odnos između fotografije i kamena u ovom radu nije samo tehnički, već duboko konceptualan i simbolički. Kao neko ko se u doktorskom istraživanju bavi fotografijom, nastojim da je razumijem izvan njene uobičajene, humanističke uloge, kao dio šire prirodne i kulturne istorije planete. U tom smislu, fotografija za mene nije samo optičko-tehnički fenomen, već proces koji je utemeljen u prirodnim zakonitostima, u djelovanju svjetlosti na materiju. Upravo tu se otvara prostor za paralelu između fotografije i kamena. Japanski fotograf Hiroshi Sugimoto govori o fosilima kao “prvim fotografijama”, sugerišući da je čin ostavljanja traga, zapisivanja vremena u materiji, mnogo stariji od same fotografske tehnologije. U tom smislu, moj izbor da fotografiju prenosim na kamen nije samo formalna odluka, već pokušaj da se fotografija vrati svom “geološkom” porijeklu, da postane trag koji ima težinu, trajanje i otpornost materije. Istovremeno, taj odnos nosi snažan simbolički i emotivni naboj, posebno u kontekstu logora o kojima rad govori. Otisak ovdje funkcioniše kao metafora transgeneracijskog prenosa traume, trag koji se ne briše, već se prenosi, taloži i transformiše kroz vrijeme. Slika utisnuta u kamen podložna je istim procesima lomljenja, erozije i trošenja kao i sam materijal koji je nosi, ali i kao tijelo koje je izloženo ekstremnim uslovima, jarkom suncu, prisili, degradaciji. U tom smislu, kamen postaje svjedok, ali i nosilac ranjivosti: on istovremeno sugeriše trajnost i krhkost, otpornost i povredivost. Fotografija, prenesena na takav materijal, gubi svoju efemernost i postaje gotovo fosilni zapis, trag koji ne pripada samo slici, već i vremenu, tijelu i istoriji koja ga je oblikovala.

Vaše instalacije podsjećaju i na spomen obilježja. Nedavno je u Nikšiću prvobitno odbijen predlog za spomen obilježje Joki Baletić, a onda usvojen u Skupštini Opštine. I to rezonuje s temama Vašeg koncepta “Da su pravde jače nego sile” čije je “lice” Đina Markuš… Kako to komentarišete i mogu li se povezati dvije heroine?

Nikšić je grad sa snažnom i prepoznatljivom antifašističkom tradicijom, oblikovanom kroz vrijednosti Narodnooslobodilačke borbe, i upravo zbog toga bi morao biti prostor koji aktivno njeguje kulturu sjećanja. Zbog toga sam prvobitno odbijanje inicijative za podizanje spomenika Joki Baletić doživjela kao pogrešnu i zabrinjavajuću odluku. Iako je inicijativa naknadno usvojena, taj početni otpor pokazuje koliko je i dalje krhko mjesto koje ženski doprinos ima u javnom prostoru. Takve odluke ne tiču se samo jedne ličnosti, već i načina na koji kao društvo prepoznajemo i vrednujemo ulogu žena. Vezu između njih vidim upravo u toj simboličkoj ravni vidljivosti, u tome kako se njihova snaga često podrazumijeva, dok njihovo mjesto u javnom prostoru nikada nije u potpunosti zagarantovano. Podizanje spomenika u tom smislu nije samo gest sjećanja, već izraz odgovornosti prema tome kako oblikujemo javni prostor i koje vrijednosti u njemu biramo da potvrđujemo.

Angažovani ste i kao kustoskinja u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore. Kako korespondiraju ta dva poziva, da li se međusobno nadopunjuju ili ograničavaju? Šta Vas posebno inspiriše u kustoskom poslu?

U savremenoj umjetnosti nije neuobičajeno da umjetnici istovremeno djeluju i kao kustosi, odnosno da paralelno razvijaju autorsku i kustosku praksu. U mom slučaju, ta dva polja se prirodno prepliću i razvijaju gotovo paralelno, prije svega zato što se bavim i teorijskim radom koji ih povezuje, a mogu reći i da moja kustoska praksa traje skoro jednako dugo kao i umjetnička. Kustosko djelovanje u sebi sadrži sve elemente koji su prisutni i u umjetničkom radu, koncept, kontekst i produkciju, ali sa dodatnim fokusom na afirmaciju rada drugih umjetnica i umjetnika. Upravo me inspiriše ta uzajamna saradnja i činjenica da pozicija u kojoj sam istovremeno i umjetnica i kustoskinja briše uobičajene hijerarhije koje se često podrazumijevaju u tom polju. Ako se vratimo na dvadeseti vijek, vidimo da se već tada razbijaju te stroge podjele uloga, da oni koji se bave kritikom, teorijom i filozofijom ulaze u umjetničku praksu, dok umjetnici djeluju u polju teorije i kritike. U tom smislu, za mene su te dvije prakse dio istog kontinuiranog procesa promišljanja i rada, gdje se uloge ne isključuju, već međusobno otvaraju i dopunjuju.