Dan bez radnika

<!—->Ta promjena nije samo jezička, nego suštinska. Radnik je bio društvena činjenica – neko ko ima status, zaštitu i ulogu u kolektivu. Zaposleni je forma u evidenciji, broj u ugovoru i kategorija koja se lako mijenja ili briše.

Čak i Zakon o radu govori o zaposlenima, ne o radnicima. Ne govori o ljudima. Zato Prvi maj postoji, ali radnik više ne postoji u smislu u kojem je postojao.

Ono što je nekada bio stabilan rad, danas je postala struktura koja je dominantno uslužna. Prema podacima Monstata, oko 77 odsto zaposlenih u Crnoj Gori radi u uslužnim djelatnostima, što znači da je ekonomija u osnovi servisna. Teška je riječ stabilnost za one koji uslužuju.

To nije samo statistika, nego način života u kojem se većina poslova svodi na kontakt, sezonu i uslugu, dok sigurnost rada postaje izuzetak, a ne pravilo.

U takvom sistemu, sezona je samo najvidljiviji trenutak šire realnosti. Ona svakoga proljeća i ljeta ogoli ono što postoji cijele godine: nesigurne ugovore, isplate „na ruke“, privremene angažmane i stalnu neizvjesnost. Radnik više nije stabilna društvena uloga, nego varijabla koja se uključuje i isključuje po potrebi.

Svakoga dana na svakom koraku očigledna je dilema: imamo li stvarno „deficit radne snage“ ili manjak uslova koji ljude zadržavaju.

Procjene za sezonu 2026. na primjer, govore o nedostatku i do 25.000 radnika. I to nije izolovan problem turizma.

Iznova se ne zna – jesmo li postali lijeni, pa imamo i nezaposlene i manjak radnika? Dakle – jesmo li postali lijeni ili prestali da budemo jeftini.

Možda postoji signal da čitav model rada gubi ljude, jer ljudi napuštaju sistem koji ih ne tretira kao trajnu vrijednost.

Najvidljiviji je kontrast: apartmani za 200 eura noć – soba za sezonskog radnika bez prozora.

U tim sobama ne postoji privatnost nego smjena. Ljudi dijele prostor koji nije stan nego privremena logistika rada. Koferi stoje otvoreni jer se ne zna koliko se ostaje. Život se ne organizuje, nego se prekida i nastavlja po ritmu posla.

Desetine hiljada ljudi dolaze da popune prazninu koju smo sami stvorili, dok domaći odlaze tamo gdje rad ima pravila i vrijednost. Zato se stalno govori o „deficitu radne snage“. Ali to nije manjak ljudi. To je manjak uslova koji ljude zadržavaju.

Možda nije problem u ljudima, nego u sistemu koji rad pretvara u privremeni aranžman bez sigurnosti i bez perspektive. U takvom sistemu odlazak nije izuzetak, nego logičan ishod.

Mnogi od tih radnika nijesu nestali iz sistema rada – samo su promijenili adresu. Otišli su u Hrvatsku i druge zemlje regiona, gdje isti sezonski poslovi u turizmu znače jasnije ugovore, bolju organizaciju radnog vremena i veći stepen predvidljivosti. Isti ljudi koji se ovdje vode kao “nedostatak radne snage”, tamo su postali stabilan dio sistema.

Ljudi nijesu nestali sa tržišta rada – samo su prestali da prihvataju uslove koji ih troše bez sigurnosti.

Koga smo istjerali iz sopstvenog sistema da bismo sada uvozili tuđu muku? Zato se pojavljuje i nova mjera – stalni sezonski radnik. Na papiru, to je pokušaj da se sezonski rad učini stabilnijim: da radnik ostane vezan za poslodavca i van sezone, da ima kontinuitet i neku vrstu sigurnosti između dva ljeta. U stvarnosti, to je pokušaj da se nestabilnost formalizuje, bez promjene uslova koji su je proizveli. Umjesto da se mijenja odnos prema radu, mijenja se terminologija – i očekuje se da papir riješi ono što praksa godinama ne uspijeva.

Mit o „lijenom radniku“ time se raspada. Ljudi nijesu nestali – samo su promijenili izbor. Otišli su tamo gdje rad znači stabilnost, a ne improvizaciju.
Matematika je jasna: profit i cijene rastu, ali rad ostaje nestabilan. Od radnika se očekuje da pokrije sve rupe sistema, a zauzvrat dobija nesigurnost i privremenost.

Sasvim je druga priča to zašto nam se privreda zasniva na svemu samo ne na proizvodnji. Padne jedna bomba i sezona propadne – toliko stabilnu ekonomiju gradimo. Tu nema mjesta za radnike i nema izvjesnosti. Da ne pričamo ponovo o propalim fabrikama, o tome da se elektrode još mogu prodati, ali da smo ih mi privatizovali i izgubili, da je sa papirom i kožom slična stvar i tome slično.

Sistem u kojem se ekonomija oslanja gotovo isključivo na usluge, a zanemaruje proizvodnju, ostavlja zemlju krhkom i zavisnom od sezona koje se ponavljaju kao privremeni spas, a ne kao razvoj.

Zato pitanje Prvog maja više nije šta slavimo. Pitanje je koga još uopšte prepoznajemo kao radnika.

Jer u zemlji u kojoj se rad pretvara u privremeni status, Praznik rada više ne označava praznik – nego prazninu koja je ostala iza radnika.