Bombardovanje za slobodu

Ideja da će bombardovanje civila stvoriti uslove za “promjenu režima” stara je čitav vijek i nikada nije funkcionisala. Kada ljudi potroše svu energiju pokušavajući da prežive do sljedećeg dana, ne preostaje im snage za pobunu

Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je možda iskreno vjerovao da će izraelske bombe podstaći Irance da svrgnu svoju teokratsku diktaturu i uspostave demokratsku državu. Na trenutak se činilo da u to vjeruje i predsjednik SAD, Donald Tramp. Ali imajući u vidu Trampovu hirovitost po većini pitanja, uključujući i američke vojne ciljeve u Iranu, ovu mogućnost treba uzeti sa rezervom.

Ideja da će bombardovanje civila stvoriti uslove za “promenu rježima” postoji već više od jednog vijeka. Između dva svjetska rata, britanski, američki i italijanski stratezi tvrdili su da će kontinuirano bombardovanje demoralizovati civile do te mjere da ih navede da se okrenu protiv svojih vođa.

Ova strategija je, sa razornim posljedicama, sprovedena tokom Drugog svjetskog rata, kada su veliki djelovi njemačkih i japanskih gradova sravnjeni sa zemljom, a stotine hiljada civila je poginulo. Decenijama kasnije, Sjedinjene Države su bacile tri puta više bombi na Vijetnam, Laos i Kambodžu. Ni u jednom od ovih slučajeva demoralisano stanovništvo se nije okrenulo protiv svojih vođa.

Naprotiv, civili izloženi vazdušnom teroru obično su pokazivali izuzetnu otpornost, prilagođavajući se užasnim uslovima i ujedinjujući se da bi se suočili sa zajedničkim neprijateljem. Londonci su tokom Blickriga ponosno izjavljivali: “London će izdržati”. U jesen 1940. godine, moju baku je, dok je kupovala novu jaknu u Londonu, zatekao teški vazdušni napad. Prodavačica ju je tiho ispratila do skloništa, razgovarajući o s njom o kvalitetu raznih vrsta tvida.

Stanovnici Berlina nisu bili izuzetak, kao ni stanovnici Hanoja. Sada Iranci, posebno oni u Teheranu, pokazuju istu otpornost. Nadžmeh Bozorgmer, dopisnica Fajnenšel tajmsa u Teheranu, opisala je da, dok su bombardovani danju i noću i znaju da mogu umrijeti u svakom trenutku, “život ide dalje”. Za nju to znači razmišljanje o tome šta će jesti za ručak sjutra i preksjutra. “Pitanja se postavljaju ne zato što se sjutrašnji dan čini izvjestnim, već zato što to nije tako.”

Čak su i 1944. godine, kada je Berlin bio zasipan američkim bombama tokom dana a britanskim noću, bioskopi bili puni, a karte za koncerte je bilo teško naći. Berlinska filharmonija je svirala u improvizovanim pozorištima sa rupama na krovu, a muzičari i publika su bili umotani u zimske kapute.

Takav stoicizam ima malo veze sa ideologijom ili lojalnošću određenoj vladajućoj grupi. Do kraja rata, najvećem dijelu Berlinaca bilo je dosta nacista. Većina Iranaca danas prezire fanatični islamistički režim. Ali, kako je Rut Andreas-Fridrih, članica njemačkog otpora u Berlinu, napisala u svom dnevniku 1943. godine: “Čišćenje ruševina… nema nikakve veze sa nacizmom… Niko ne pomisli na Hitlera kada daskama zatvori kuhinjski prozor. Svi znaju da se ne može živjeti na hladnoći”.

Mnogi Iranci su rizikovali svoje živote – i izgubili ih – tokom ustanaka protiv Islamske Republike. Ali ne i kada su bili pod raketnom vatrom. U takvim uslovima, čak je i jednostavno preživljavanje dovoljno teško. Izlazak na razrušene ulice i suočavanje sa dobro naoružanim pripadnicima krvožednog Islamskog revolucionarnog gardijskog korpusa predstavljalo bi samoubistvo.

Postoji još jedan razlog zbog kojeg civili neće dići pobunu dok traju vazdušni napadi. U takvim vremenima, vladine agencije su često jedine koje mogu da ljudima obezbijede hranu i sklonište. Kada ljudi troše svu svoju energiju pokušavajući da prežive do sljedećeg dana – u ratnom Berlinu pozdrav “Bleib übrig” (“Ostani živ”) bio je uobičajen način da se oproste od prijatelja – ne preostaje im energije za pobunu.

Tokom predsjedničke kampanje, Tramp je bio u pravu u jednoj stvari: vođenje “ratova po izboru” u ime rušenja stranih režima i izgradnje demokratija glupa je stvar. Tokom rata u Iraku 2003. godine, neokonzervativci su branili invaziju ukazujući na uspjehe SAD u Njemačkoj i Japanu 1945. godine. Zar Amerikanci nisu izgradili divne demokratije u tim poraženim zemljama?

Ovo poređenje je pogrešno. Amerikanci jesu pomogli u obnavljanju demokratskih institucija u tim zemljama. Ali SAD su ušle u Drugi svjetski rat tek nakon što je Japan izvršio invaziju, a zatim su prešle na izgradnju demokratije tek nakon što su primorale Njemačku i Japan na bezuslovnu predaju, uključujući i upotrebu atomske bombe. Ne možete jednostavno napasti drugu zemlju i očekivati da će da uslijede sloboda i demokratija. I svakako ne možete bombardovati ljude i tvrditi da je to oslobođenje.

Tramp, međutim, nije neokonzervativac. Izgradnja demokratije nikada mu nije bila jača strana. Njegova strategija više liči na strategiju organizovanog kriminala: prijetiti i, ako je potrebno, koristiti grubu silu da bi prisilio drugu stranu na dogovor koji ne može da odbije. Ali ovo funkcioniše samo ako je druga strana podjednako cinična i koristi princip “trgovine”. U svijetu gangstera je gotovo nezamislivo da bi neko smatrao da su neki princip ili uvjerenje vrijedni smrti. Ko god da su iranski sveštenici, gangsteri nisu.

Šansa da će američko-izraelska vojna intervencija pomoći Irancima da transformišu svoju teokratiju u demokratiju praktično je ravna nuli. Postojalo je vrijeme kada su američke liberalne težnje, glavni izvor njene meke moći, mogle da inspirišu nadu i ublaže patnju, dočekujući ljude koji traže slobodu od tiranije. Nažalost, kako po takve ljude tako i same Sjedinjene Države, potezi sadašnje administracija su čista suprotnost tome.

Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)