Ima li glasača u avionu

<!—->

Ministarstvo unutrašnjih poslova parlamentu je uputilo nacrt izmjena Zakona o registrima prebivališta i boravišta. Dokument je potekao iz radne grupe MUP-a za kontrolu biračkog spiska i njime se pokušava riješiti višedecenijski haos oko prostog pitanja – ko ima, a ko nema pravo da glasa u Crnoj Gori.

Predloženo je da osobe za koje postoje opravdane pretpostavke da ne borave u Crnoj Gori mogu biti izbrisane iz registra prebivališta. To posljedično znači brisanje iz biračkog spiska jer Ustav Crne Gore propisuje da “pravo da bira i da bude biran ima državljanin Crne Gore koji je navršio 18 godina života i ima najmanje dvije godine prebivališta u Crnoj Gori”.

Zna se da se Ustav ne može primjenjivati direktno, ali to kod nas često znači da se ne primjenjuje uopšte. Tako je i sa ovom odredbom. Trenutno važeći zakon predviđa da su ljudi dužni da prijave ako se odsele, ali ta odredba je više rekreativna jer ne sadrži sankciju. A prema našem običajnom pravu ništa ne važi ako te neko ne klepi po glavi. Ili po džepu.

Prema izmjenama zakona koje su predložene, crnogorski državljani koji planiraju da se nastane u drugoj državi, oni koji se iz inostranstva vraćaju u Crnu Goru, kao i oni koji planiraju da duže od tri mjeseca budu van zemlje, morali bi to da prijave MUP-u.

Takođe, policija bi imala pravo da na terenu provjeri da li neko živi tamo gdje piše da živi. Službeno rečeno: ” Provjera se omogućava i prilikom sumnje da je došlo do promijenjenih podataka koji su evidentirani u postojećim evidencijama registra prebivališta, čime se na sveobuhvatniji način daje mogućnost ažuriranja podataka u registru prebivališta”.

Svi znamo da ova zemlja uredno i redovno ima više birača nego popisanih stanovnika. Svi znamo za avione i kamione koji dovoze glasače na dan izbora, kao i za novce koje partije isplaćuju onima koji žive tamo daleko kako bi došli, izljubili rodbinu i na glasačkom listiću zaokružili poželjni broj. I odredili sudbinu onima koji ovdje žive.

Ovo je fenomenalna država u kojoj izbori u jednoj opštini traju od 23. oktobra 2022. i još nijesu završeni. Sjetićete se iznenadnih stanovnika Šavnika i cirkusa u kojem se devet puta izlazilo na birališta.

Članovi biračkih odbora redovno su prekidali glasanje, tvrdeći da u Šavniku pokušavaju da glasaju ljudi koji tu ne žive. Suptilno ih zovu “izborni turisti”. Zapravo su prevaranti, kao i oni koji su ih angažovali.

Uprkos brojnim krivičnim prijavama i pokušajima političkog dogovora, rješenje za “šavnički scenario” nijesmo vidjeli. Sačekaće naredne izbore.
Šavnik je samo dobra ilustracija, problem je dublji. Reći da o Crnoj Gori treba da odlučuju oni koji u njoj žive, a ne oni koji se ovdje odmaraju je – jeres.
Iako to nikako ne zvuči pravedno i pošteno, većina političara sustavno izražava posebnu nježnost prema ljudima koji prebivaju drugdje. Da li zato što su im na srcu ljudska prava ili zato što ih računaju kao rezervne igrače nije teško pogoditi.
Pominjanje policije koja bi mogla da ide na teren i provjeri ima li glasača u praznim kućama izazvala je posebnu nelagodu. Zaista, ne zvuči lijepo da se policija petlja u to je li neko u inostranstvu tri mjeseca ili šest mjeseci, ali valjda se nacrt zakona može unaprijediti tako da prijave i odjave ne važe za one koji zaista žive ovdje. Valjda ne bi sve ličilo na to da policajac pokuca na vrata, vidi da nekoga nema i taj ekspresno bude izbrisan iz evidencije prebivališta.

Otvoreno je i pitanje – da li će onaj ko prijavi da se odselio, pa se predomisli, morati da čeka dvije godine kako bi ponovo stekao biračko pravo. I da hoće, to bi se moglo računati u jedan od rizika koji podrazumijeva odlazak u svijet.

Razumni su predlozi da se sve uporedi sa drugim bazama podataka, ali je nerazumno predstavljati čitavu stvar kao atomsku fiziku. Zaboga, ova zemlja, kako kaže Monstat, ima 623 525 duša. Zna se i ko je šta juče jeo, a ne ko gdje živi.

Naravno da propise treba brusiti tako da ne oštete nikoga ko nije trajno otišao odavde. Sa druge strane, imalo bi smisla da oni koji drugdje gaje unučad, neka glasaju tamo gdje žive čitav život.

Pritom, propisi bi mogli i morali prepoznati razne nijanse – ko ima pravo da glasa na referendumu, ko na državnim, ko na lokalnim izborima… Sve se da urediti tako da niko ne bude zakinut, ali i da vlast u jednoj zemlji biraju oni koji će glasati za vladu koja će onda porezima odrediti, na primjer, koliko košta mlijeko.

Naravno, sa puno pažnje. Naravno, sa vrlo preciznim propisima. Naravno, uz puno poštovanje ljudskih prava. Nešto se mora mijenjati.