Filmovi koji ostaju u čovjeku i kad nikad ne budu snimljeni

Rajko Grlić u Podgorici otvoreno o odlascima, iluzijama, knjigama, Krleži i vremenu u kojem mali filmovi polako nestaju

Jedno od najzanimljivijih gostovanja na Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga bilo je sinoćnje hrvatskog reditelja, scenariste, producenta i profesora Rajka Grlića, koji je kroz razgovor sa moderatorom Gojko Božović publici govorio o svojoj knjizi „Neispričane priče“, ali i o životu, filmu, Jugoslaviji, odlascima i svemu onome što ostane iza čovjeka kada se svjetla ugase.

Autor kultnih ostvarenja poput "Čaruge", "Karaule", "Josephine" i serije "Grlom u jagode", filma "Štefica Cvek u raljama života" koji je napravio prema istoimanoj knjjizi Dubravke Ugrešić, govorio je bez patetike, ali vrlo lično, o vremenu kada je vjerovao da više nikada neće snimati filmove.

Prisjećajući se odlaska iz Zagreba početkom devedesetih, Grlić je kazao da je njegova generacija živjela u uvjerenju da film može makar neznatno pomjeriti društvenu svijest. Međutim, ratovi i raspad zemlje brutalno su ih suočili sa stvarnošću.

Govorio je kako su on i njegove kolege shvatili da su živjeli u svojevrsnom balonu, uvjereni da razumiju prostor u kojem žive, dok je stvarnost bila mnogo mračnija i surovija. U jednom trenutku bio je potpuno siguran da je sa filmom završio.

Ipak, kako kaže, čovjek ne može uvijek racionalno ugasiti ono što nosi u sebi.

Tada su počele nastajati priče koje je zapisivao za sebe: fragmenti života, sjećanja i ideje za filmove koje nikada neće snimiti. Taj lični arhiv nazvao je „Sto najboljih filmova koje nikad neću snimiti“. Kroz osmijeh je dodao da je nedavno ipak snimio jedan kratki film, pa je, kako kaže, „jedan spomenik maknut sa groblja nesnimljenih filmova“.

Knjiga „Neispričane priče“ nastala je upravo iz tih zapisa. Prvobitno ih je pisao za svoje unuke, rođene u Americi, želeći da jednog dana razumiju zašto nijesu odrasli u Zagrebu i zbog čega je njihov život otišao drugim putem.

Te tekstove pokazao je dugogodišnjem saradniku i prijatelju Antu Tomiću, sa kojim više od dvije decenije piše scenarije. Tomić ga je odmah nagovorio da ih objavi, iako Grlić u početku nije vjerovao da od toga može nastati knjiga.

Ispostavilo se da jeste. „Neispričane priče“ danas su objavljene u više zemalja, a Grlić priznaje da ga posebno diraju reakcije čitalaca koji mu šalju svoje životne priče, inspirisani fragmentarnim stilom knjige.

Iako iza sebe ima decenije pisanja, i dalje tvrdi da sebe ne doživljava kao književnika.

Kako kaže, cijeli život piše „potrošnu formu“ – scenario – ali ova knjiga dogodila mu se gotovo mimo plana.

Publika u Podgorici imala je priliku da čuje i da uskoro izlazi njegova nova knjiga „Telegram“, nastala kroz prepisku sa rediteljem Goran Marković, objavljivanu na platformi „Velike priče“ beogradskog "Nedeljnika".

Govoreći o saradnji sa piscima, Grlić je evocirao iskustva rada sa velikim imenima književnosti poput Dubravka Ugrešić i Borislav Pekić.

Zanimljivo je, kaže, da su mu svi autori sa kojima je radio u početku govorili gotovo identičnu stvar: da bi voljeli da on režira film po njihovom djelu, ali da ne žele da učestvuju u pisanju scenarija. Na kraju su, ipak, svi završili kao saradnici na scenariju.

Prisjetio se i rada na filmu Karaula, koji smatra najvjernijom adaptacijom originalnog književnog predloška, a otkrio je i da sa Antom Tomićem priprema ekranizaciju romana „Čudo u Poskokovoj Dragi“, projekta koji pokušavaju realizovati već petnaest godina.

Film je, kako kaže, komplikovan i skup, a novac se i dalje skuplja.

Jedan od najživopisnijih djelova razgovora bio je Grlićev osvrt na susrete sa Miroslavom Krležom.

Njegov otac radio je sa Krležom u Leksikografskom zavodu, a prvi kontakt dogodio se još dok je Grlić studirao režiju u Pragu. Krleža mu je tada dao scenario „Put u raj“ da pročita i kaže mišljenje.

Grlić priznaje da mu se scenario nije dopao, ali da nije imao hrabrosti da to kaže jednom od najvećih pisaca tog vremena, pa do razgovora nikada nije ni došlo.

Mnogo godina kasnije ipak su razgovarali, i to o ekranizaciji romana „Na rubu pameti“. Krleža je sastanak ograničio na „školski čas“ od 45 minuta, ali se razgovor produžio na puna tri sata.

Grlić mu je tada izložio ideju da roman podijeli kroz više epoha, od tridesetih do sedamdesetih godina, dok bi likovi ostali isti, prolazeći kroz različita vremena. Krleža je, kako se prisjetio kroz smijeh, bio zgrožen tom idejom i zamolio ga da to ipak ne radi.

Film nikada nije snimljen jer nije bilo novca, ali Grlić kaže da mu je taj susret ostao dragocjen upravo zbog načina na koji je Krleža govorio.

„Imao sam osjećaj da priča čak bolje nego što piše“, kazao je.

Na kraju razgovora osvrnuo se i na današnju poziciju filma i kulture uopšte.

Prema njegovim riječima, nezavisni američki film gotovo je potpuno prešao na platforme poput Netflixa i Amazona, dok evropska kinematografija još opstaje zahvaljujući tome što se film i dalje tretira kao kultura koju države donekle podržavaju.

Govoreći o finansiranju filmova, opisao je koliko je danas teško zatvoriti budžete i koliko se kulturni fondovi iz godine u godinu smanjuju. U vremenu kada, kako kaže, desnica širom Evrope kulturu i nauku doživljava kao nepotreban trošak, mali autorski filmovi postaju sve ugroženiji.

Zato vjeruje da njegova generacija možda pripada posljednjima koje su uspjele da snimaju filmove kakve su željele – male, lične i autorske.

„Biće horora i blokbastera“, poručio je, „ali ovi mali filmovi, ta kućna radinost koju smo mi pravili, bojim se da uskoro neće imati ni gdje da se prikazuju.“