O Novaku još jednom

Lijepo li je kad je dan običan. Strepim od neobičnih dana…

Ponekad mi se učini da se vrijeme računa na prije i poslije mobilnih telefona. Više sam živio bez njih nego s njima, a sad ako mi mobilni nije na dohvat ruke nešto me žulja, ne mogu da se opustim.

E, pokvario mi se mobilni telefon. Pa sam se, kao „srpski car Stjepane“, koji se, kad je muka, sjetio oklevetanih sestrića Vojinovića, u jednoj od najljepših epskih narodnih pjesama „Ženidba Dušanova“, udario šakom u glavu i zavapio: Gdje mi je sad Noco? A Novak Noco Brajović, šef tehnike u Radio Baru, bio je nebrušeni dijamant kad je tehnika u pitanju. Iako samouk, sve je znao, sve je mogao. I bio je nevjerovatno uporan. Što počne – završi, po cijenu svega, ako treba i neprospavanih noći.

Poslednjeg dana juna biće pet godina od kada je Noco otišao. Nedostaje mi taj namćor meke duše. Bio je čovjek od riječi, beskompromisnog karaktera. Nije se libio da donosi odluke i „u korist svoje štete“. U omiljenom kafiću, gdje je bio čest gost, odlučili su da poslije 10 sati ne prave kafu, jer „kafopije“ dugo sjede, a malo troše. Nikad više tu nije ni čašu vode popio. Ili: obožavao je da gleda utakmice košarkaša Mornara. Jednom je, na nekoj važnoj utakmici, u dvorani „Topolica“ bilo pojačano obezbjeđenje i ljudi na ulazu u salu pretresali su posjetioce. Noco je smatrao da njega nema potrebe da pretresaju i nije im dozvolio da ga pipkaju. Nastala je svađa, Noco je rekao: „Nećete me više gledati“ i demonstrativno napustio dvoranu. Nikad se više nije vratio. Nisu pomogla ubjeđivanja i izvinjenja, ostao je dosljedan svojoj odluci.
Noco.

Lijepo li je kad je dan običan. Strepim od neobičnih dana: istorijskih, odlučujućih, naših, njihovih, naboljih, najgorih…

Ovih dana u barskim školama se izgleda samo prave palačinke, pa se djeca gađaju viškom jaja i brašna i zalivaju vodom.

U novootvorenoj knjižari u Baru nabasah na roman akademika Čeda Vukovića „Mrtvo Duboko“, idealan za čitanje: 140 strana, prored, veliki font i što je najvažnije – odlično štivo. To je pošteno ispričana priča o našim vječitim podjelama, konkretno na partizane i četnike i usudima, posebno crnogorskih žena. „Ja kukala“, kroz cio roman provlači, kao misao vodilju, glavna junakinja, nesrećna Savna. Od arhaizama u ovom romanu čitalac povremeno ustukne, učini mu se kao da ga opominju da je u nekadašnjoj Crnoj Gori bilo malo više onoga što se danas polako gubi – čojstva.
Vuković piše: „Svoga si puta, prijatelju. Ni mi ovdje ne ližemo verige. I mi smo nešto slano jeli“. I još: „Tvrdokost je, silovit, vjetar mu se pred stasom povija.“

Nije lako biti lider Srba u Crnoj Gori. Vječito na vjetrometini, uvijek svima kriv za sve. A. Mandić je krenuo u (ne)moguću misiju – da izmiri Crnu Goru. Sudeći po tome kako su se ostrvili na njega, s obje strane, izgleda da se uputio dobrom stazom…

Ne znam ko će me sve nadživjeti (i mlađi i stariji od mene), iako se nikad ne zna „za kim zvono zvoni“, ali znam sigurno da će me nadživjeti moja nova lična karta – važi do 2065. godine! Dali su mi je na taj rok da im ne smetam više.

Ne mogu da odgonetnem je li to što su mi svi dani isti, i utorak i petak i nedjelja, dobro ili loše?

Nepravda je što se pjesme kazuju po njihovim interpretatorima, Đorđu M, Mikiju J, Leu M, Oliveru D, Mišu K, Halidu B, itd, a ne po autorima stihova i aranžmana. Znam, recimo, da su Đorđe i Mišo sarađivali sa mnogim kompozitorima i tekstopiscima, Oliver uglavnom sa Zdenkom Runjićem, Leo sa Vojkanom Borisavljevićem, Mikija je proslavio Boris Bizetić, ali ko je ili ko su autor(i) onih dobrih pjesama Halida Bešlića pojma nemam.

Prije nekoliko dana, u 63. godini, preminula je Senka Rastoder. Bila mi je, ponekad, gost u Radio Baru. Imao sam simpatije i za njenu poeziju i za njeno sindikalno pregnuće.

Od kada sam na ovom blogu napisao da nas „poluđe“ bezobrazno bučna vožnja motora u centru Bara, u svako doba dana i noći, motociklisti su udvostručili napore da dokažu da sam u pravu. A policija, kao kod Matije Bog, „samo ćuti i gleda“.