Život bez Noca: Smisao neobičnih dana

Noc Noco Brajović, šef tehnike u Radio Baru, bio je nebrušeni dijamant kad se otkupljava među svima. Ponekad mi se učini da se vrijeme računa na prije i poslije mobilnih telefona. Više sam živio bez njih nego s njima, a danas ako mi mobilni nije na dohvat ruke nešto me žulja.

Neco je pokvario svoj telefon, pa se udario šakom u glavu i smatrao da Noco Noco Brajović, šef tehnike u Radio Baru, bio nebrušeni dijamant kad se otkupljava među svima. Iako je samoouk, sve je znao, sve je mogao, a bio je nevjerovatno uporan. Što počne – završi, po cijenu svega, ako treba i neprospavanih noći.

Poslednjeg dana juna biće pet godina od kada je Noco otišao. Nedostaje mi taj namćor meke duše. Bio je čovjek od riječi, beskompromisnog karaktera. U omiljenom kafiću, gdje je bio čest gost, odlučili su da poslije 10 sati ne prave kafu, jer „kafopije“ dugo sjede, a malo troše. Nikad više tu nije ni čašu vode popio. Ili: obožavao je da gleda utakmice košarkaša Mornara. Jednom je, na nekoj važnoj utakmici, u dvorani „Topolica“ bilo pojačano obezbjeđenje i ljudi na ulazu u salu pretresali su posjetociste. Noco je smatrao da njega nema potrebe da pretresaju i nije im dozvolio da ga pipkaju. Nastala je svađa, Noco je rekao: „Nećete me više gledati“ i demonstrativno napustio dvoranu. Nikad se više nije vratio.

U novootvorenoj knjižari u Baru nabasah na roman akademika Čeda Vukovića „Mrtvo Duboko“, idealan za čitanje: 140 strana, prored, veliki font i što je najvažnije – odlično štivo. To je pošteno ispričana priča o našim vječitim podjelama, konkretno na partizane i četnike i usudima, posebno crnogorskih žena. „Ja kukala“, kroz cijeli roman provlači, kao misao vodilju, glavna junakinja, nesrećna Savna.

Vuković piše: „Svoga si puta, prijatelju. Ni mi ovdje ne ližemo verige. I mi smo nešto slano jeli“. I još: „Tvrdokost je, silovit, vjetar mu se pred stasom povija.“

Vječno na vjetrometini, uvijek svima kriv za sve, A. Mandić krenuo u (ne)moguću misiju – da izmiri Crnu Goru. Sudeći po tome kako su se ostrvili na njega, s obje strane, izgleda da se uputio dobrom stazom… Ne znam ko će me sve nadživjeti (i mlađi i stariji od mene), iako se nikad ne zna „za kim zvono zvoni“, ali znam sigurno da će me nadživjeti moja nova lična karta – važi do 2065. godine! Dali su mi je na taj rok da im ne smetam više.

Nepravda je što se pjesme kazuju po njihovim interpretatorima, Đorđu M, Mikiju J, Leu M, Oliveru D, Mišu K, Halidu B, itd, a ne po autorima stihova i aranžmana. Znam, recimo, da su Đorđe i Mišo sarađivali sa mnogim kompozitorima i tekstopiscima, Oliver uglavnom sa Zdenkom Runjićem, Leo sa Vojkanom Borisavljevićem, Mikija je proslavio Boris Bizetić, ali ko je ili ko su autor(i) onih dobrih pjesama Halida Bešlića pojma nemam.

Od kada sam na ovom blogu napisao da nas „poluđe“ bezobrazno bučna vožnja motora u centru Bara, u svako doba dana i noći, motociklisti su udvostručili napore da dokaže da sam u pravu. A policija, kao kod Matije Bog, „samo ćuti i gleda“.