Radulović: Odluka Vrhovnog suda u slučaju Telekom produžava praksu da se on politički koristi, bez pravnog epiloga

"Vrhovni sud nije običan procesni korektiv koji se iscrpljuje u uskom i mehaničkom tumačenju procesnih normi. Njegova ustavna i sistemska uloga podrazumijeva zauzimanje jasnih i autoritativnih pravnih stavova u predmetima koji imaju poseban značaj za pravnu sigurnost, povjerenje javnosti i ujednačavanje sudske prakse"

Odluka Vrhovnog suda da odbaci zahtjev za zaštitu zakonitosti u predmetu „Telekom“ produžava višedecenijska praksa da se taj slučaj koristi prvenstveno kao političko pitanje, bez jasnog i konačnog pravnog epiloga.

To je kazao advokat Veselin Radulović, u autorskom tekstu povodom te odluke.

Odluka Vrhovnog suda da odbaci zahtjev za zaštitu zakonitosti u predmetu „Telekom“, formalnopravno posmatrano, može se braniti restriktivnim tumačenjem odredaba ZKP-a koje uređuju prirodu i domete vanrednih pravnih lijekova. Međutim, iako je formalno procesno održiva, odluka Vrhovnog suda je institucionalno i pravno krajnje defanzivna, minimalistička i neodgovarajuća značaju pitanja koje je bilo otvoreno pred najvišom sudskom instancom u državi.

Vrhovni sud nije običan procesni korektiv koji se iscrpljuje u uskom i mehaničkom tumačenju procesnih normi. Njegova ustavna i sistemska uloga podrazumijeva zauzimanje jasnih i autoritativnih pravnih stavova u predmetima koji imaju poseban značaj za pravnu sigurnost, povjerenje javnosti i ujednačavanje sudske prakse. Pitanje zastarjelosti krivičnog gonjenja u predmetu „Telekom“ bilo je upravo pitanje takve prirode.

Sud je u konkretnom slučaju pribjegao onome što se u pravnoj teoriji može označiti kao izbjegavanje meritornog odgovora kroz strogo proceduralno rezonovanje. Problem takvog pristupa dodatno je naglašen činjenicom da se Vrhovni sud ipak nije u potpunosti zadržao samo na procesnim razlozima. Naprotiv, Sud je u procesnoj odluci zauzeo stav da bi sprovođenje dokaznih radnji moglo otvoriti mogućnost da tužilaštvo ponovo preuzme gonjenje. Tako je Vrhovni sud djelimično izašao iz zaklona iza kojeg je pokušao da se skloni restriktivnim tumačenjem dozvoljenosti zahtjeva za zaštitu zakonitosti jer se nije zadržao isključivo na formalnoj ocjeni procesnih pretpostavki za odlučivanje, već je ušao i u procjenu moguće dalje perspektive i pravca kretanja postupka. Upravo zato ostaje nejasno zbog čega je Sud izbjegao da zauzme stav o ključnom pitanju zastarjelosti, kada je već otvorio prostor za ocjenu buduće održivosti postupka.

Ovakvo postupanje Vrhovnog suda ostavlja utisak nedosljednosti i institucionalne uzdržanosti koja prelazi granice opravdane procesne opreznosti. Vrhovni sud je imao mogućnost da, čak i uz odbacivanje zahtjeva kao formalno nedopuštenog, ipak pruži odgovor na ključna pitanja koja godinama opterećuju pravosuđe i javnost.

Posljedice ovakvog pristupa prevazilaze okvir konkretnog predmeta. Ova odluka nije u interesu građana, nije u interesu pravne sigurnosti, nije u interesu tužilaštva, nije u interesu lica koja su osumnjičena u ovom predmetu, niti je u interesu samog sudstva. Ona je samo u interesu političara koji će aferu Telekom koristiti na isti način kako je koriste već 20 godina. Umjesto da se jedno od najvažnijih pitanja moguće visoke korupcije konačno pravno razriješi, predmet ostaje u prostoru trajne institucionalne nedorečenosti i političke eksploatacije.

Time se praktično produžava višedecenijska praksa da se afera „Telekom“ koristi prvenstveno kao političko pitanje, bez jasnog i konačnog pravnog epiloga. U takvom ambijentu najveću korist ne ostvaruju ni građani, ni institucije, već politički akteri kojima produžena pravna neizvjesnost omogućava nastavak političke instrumentalizacije ovog slučaja.

Vrhovni sud u predmetima ovakvog značaja ima obavezu da djeluje ne samo formalno korektno, već i autoritativno, uvjerljivo i institucionalno hrabro. Najviša sudska instanca mora biti mjesto gdje se otvaraju i zatvaraju ključna pravna pitanja, a ne institucija koja ostavlja utisak da se iza procesnih razloga povlači pred teretom donošenja konačnog pravnog stava.

Zbog toga ova odluka, iako možda nije nezakonita u strogo formalnom smislu, ozbiljno slabi percepciju odlučnosti i nezavisnosti Vrhovnog suda. Sud koji u predmetima od izuzetnog javnog interesa izbjegava da zauzme jasan i autoritativan stav rizikuje da nastavi da nosi teret i hipoteku percepcije političkog uticaja iz ranijih perioda, bez obzira na to da li takav uticaj stvarno postoji ili ne.

Stručna i laička javnost imaju puno pravo da očekuju više od najviše sudske instance u državi. Ne samo formalnu procesnu korektnost, već jasnu pravnu riječ koja vraća povjerenje u institucije i uspostavlja pravnu izvjesnost. Ova odluka ne vraća povjerenje u institucije, niti doprinosi pravnoj izvjesnosti. Naprotiv, ostavlja utisak da je Vrhovni sud svjesno izbjegao da zauzme jasan stav o pitanju zastarjelosti krivičnog gonjenja kako bi izbjegao kritike onih kojima jedino ovakva odluka odgovara. A to su političari. Sud koji u ovako važnim predmetima ostaje na nivou procesnog formalizma, bez spremnosti da autoritativno odgovori na suštinska pravna pitanja, ne ostavlja utisak nezavisne i autoritativne najviše sudske instance, već institucije koja se povlači pred teretom donošenja konačnih pravnih stavova.