„Otpriznavanje” kao pravno nasilje

Deklaracije i odluke o “otpriznavanju” Kosova nijesu samo politički performans ili dnevno-politička provokacija – one predstavljaju opasan pokušaj derogiranja ustavnog poretka i relativizacije same države

Postoje pitanja o kojima država može pregovarati, ali postoje i ona o kojima ne smije ćutati. Jedno od njih jeste pitanje ustavne nadležnosti i poštovanja međunarodno-pravnog subjektiviteta Crne Gore. Upravo zato pokušaji pojedinih lokalnih samouprava da donose deklaracije i odluke o “otpriznavanju” Kosova nijesu samo politički performans ili dnevno-politička provokacija – oni predstavljaju opasan pokušaj derogiranja ustavnog poretka i relativizacije same države.

Kosovo je svoju državnost steklo kroz odgovarajuće ustavne i međunarodno-pravne procedure. Crna Gora je, kao suverena država, donijela odluku o priznanju Kosova kroz institucije koje su jedino nadležne za vođenje spoljne politike i međunarodnih odnosa. To pitanje nije bilo, niti može biti, predmet odlučivanja lokalnih samouprava. Ustav Crne Gore jasno određuje nadležnosti opština i lokalnih organa vlasti, a među njima nema spoljne politike, međunarodnog priznanja država, niti mogućnosti da se osporavaju ili “otpriznaju” odluke države Crne Gore.

Drugim riječima, opštine nijesu učestvovale u procesu priznanja Kosova, pa samim tim ne mogu ni odlučivati o njegovom navodnom “otpriznavanju”. Takva praksa predstavlja pravni apsurd i političku uzurpaciju državnih ovlašćenja.

Posebno zabrinjava činjenica da pojedinci koji se nalaze na čelu lokalnih uprava sebi daju za pravo da ulaze u prostor koji im Ustav i zakoni izričito zabranjuju. Time se ne narušava samo institucionalni poredak, već se svjesno proizvodi pravna i politička konfuzija sa mogućim ozbiljnim posljedicama po međunarodni ugled Crne Gore.

Kada lokalna vlast odlučuje o pitanjima međunarodnog priznanja država, onda to više nije pitanje političkog stava, već pitanje odgovornosti. Jer službena lica koja postupaju izvan svojih zakonskih ovlašćenja, svjesno i umišljajno, ulaze u zonu moguće krivično-pravne odgovornosti. U konkretnom slučaju, osnovano se postavlja pitanje da li postoje elementi zloupotrebe službenog položaja i prekoračenja službenih ovlašćenja.

Opština Zeta je već donijela ovakvu odluku, dok se u Pljevljima najavljuje isti scenario. Sve se odvija javno, transparentno i bez ikakvog zazora pred institucijama države. I upravo tu dolazimo do ključnog pitanja: gdje je Vrhovno državno tužilaštvo?

Ako postoji institucija koja mora reagovati onda je to tužilaštvo. Ne zbog politike, ne zbog ideologije, niti zbog odnosa prema Kosovu, već zbog zaštite ustavnog poretka i pravnog sistema države Crne Gore. Jer ćutanje institucija pred očiglednim prekoračenjem nadležnosti može biti jednako opasno kao i samo protivpravno djelovanje.

Država ne smije dozvoliti da se lokalni parlamenti pretvore u improvizovane centre spoljne politike, niti da se ustavni poredak ruši političkim inatom i populizmom. U protivnom, otvara se prostor da sjutra bilo koja opština odlučuje o međunarodnim sporazumima, granicama države ili njenim strateškim opredjeljenjima. A to više ne bi bila decentralizacija vlasti – to bi bio institucionalni raspad države.

Kao neko ko se bavi ljudskim pravima i slobodama, smatram da je obaveza svakog odgovornog pojedinca da ukaže na opasnost kada se pravo pokušava zamijeniti političkom silom većine. Demokratija nije vladavina samovolje. Demokratija podrazumijeva poštovanje Ustava, podjelu nadležnosti i institucionalni red. Onog trenutka kada lokalna vlast počne prisvajati ingerencije države, prestaje pravna sigurnost, a počinje opasna faza urušavanja sistema.

Zato je danas pitanje reakcije tužilaštva mnogo više od odnosa prema jednoj odluci lokalne skupštine. To je pitanje da li Crna Gora još uvijek ima institucije koje su spremne da štite njen ustavni poredak ili će, ćutanjem, dozvoliti da pravni haos postane prihvatljiv model političkog djelovanja.

Jer država koja ne brani sopstvene nadležnosti, polako odustaje od same sebe.