Šoveni

Kako se lako okupe mali šoveni, voljni da objasne, da otvore oči ljudima…

Šovinistička farsa” bila je jedna od najpopularnijih pozorišnih predstava u sutonsko doba Jugoslavije. Duodrama, briljantni Ejdus i Tatić. Prepucavanje stereotipovima i “našim istinama” između “tipičnog” Srbina i istog takvog Hrvata izazivalo je urnebesni smijeh od Triglava do Đevđelije. Taj smijeh bio je uvod u jezivi rat. Pokazaće se da izvrgivanje ruglu šovinističke retorike nju ne ukida, ne ubija, naprotiv, pomaže da ona preživi. Bilo je kasno za pametovanje – ali, očito da u nekim bitkama sprdnja nije dovoljna.

Kao daleki odjek ovoga, dobili smo ovih dana jedan šovinistički manifest, duboko farsičan. Šovinistička farsa za novo vrijeme.

Kako se lako okupe mali šoveni, voljni da objasne, da otvore oči ljudima…

Film je bio medij čije su propagandne mogućnosti odmah zapazili – i to sa najmjerodavnijih adresa. Od Lenjina i Gebelsa do kasnijih mogula razularenog kapitalizma.

Film i umjetnost ponekad imaju misiju i mogućnost da pomognu ljudima da razaznaju i shvate stvarnost, ali moguća je i drugačija namjera – onemogućiti i odbiti da se uopšte vidi stvarnost. Tu vrstu dvojstva imate i u velikoj umjetnosti od antike, preko renesanse do našega vremena.

Ipak, djeluje bizarno da su danas mogući ovakvi Gebelsovi šegrti. Ili je to naivan pogled na stvari: osvrnite se oko sebe, pogledajte što je sve moguće i više vam ništa neće biti čudno.

Dubina potonuća jednog društva najbolje se vidi na ovakvim detaljima, koliko god oni u suštini bili besmisleni pa i kontraproduktivni za onoga ko stoji iza njih, za vajne političke producente. Ovakav “dokumentarni” film nema realni politički učinak niti se to od njega očekuje. Smisao je suspendovanje svih, ali baš svih mehanizama sumnje i to isključivo kod onih koji su već tamo gdje jesu.

Ali, kao što znamo, čak i besmislice i najveće laži počinju da imaju težinu ako se ponavljaju dovoljno učestalo.

Ovakvog filma nema bez ovakve publike. Tako da je u određenom smislu ovaj film mnogo žešća uvreda onima kojima se obraća (od kojih očekuje razumijevanje i saglasnost) nego onima o kojima navodno govori i koje namjerava uvrijediti. Iskreno – ne očekujem da oni to razumiju, ali, to im je što im je.

Ipak, nevjerovatno je da je sve to slična matrica omalovažavanja jednog (bliskog?) naroda kao što je bio slučaj u Rusiji prije početka sramne agresije na Ukrajinu. To bi moralo biti zabrinjavajuće da Crna Gora ima odgovornu vlast. Ali nema. I to ne od juče.

Sama činjenica da je ovakav “dokumentarni” film uopšte moguć pokazuje zastrašujuće gabarite nerazumijevanja Crne Gore u današnjoj Vučićevoj Srbiji. A i kako će išta znati o CG kad vidite ko su im “izvjestioci” i “pouzdani izvori”. Vlast koja stoji iza svega želi baš to – temeljno nerazumijevanje.

Koliko god je to sve monstruozno na određen način je i – tužno. Ovakvi filmovi ruše bilo kakvu ideju razumijevanja. Bojim se da će i nakon što se u Srbiji promijeni vlast dejstvo ovakvih propagandnih uradaka biti prisutno i vidljivo. Šovenska orgija se nikad ne završava…

I ta gnjecava retorika, jasni vučićevski pečat – izvinite što smo vas voleli više nego vi nas i slično. Čisto da podsjeti da u nekim svojim manifestacijama fašizam djeluje krajnje infantilno. Što ga ne čini manje razornim. Naprotiv.

Čak je momenat sa italijanskim vojnicima koji i decenijama nakon rata koji su izgubili, prave potomstvo na Cetinju, antisrpsko, naravno – kakvo bi drugo i bilo moguće, u najbližem susjedstvu Putinovog objašnjenja o denacifikaciji Ukrajine.

Izvjesno će i Vučić, uz pomoć svojih crnogorskih pajaca, biti jednako uspješan u “deitalijanizaciji” Cetinja.

Ovo je film koji otkriva i pokazuje mnogo više nego što su producenti htjeli. Istinsko lice jednog režima, karikaturalno preko svake mjere. Ali, zato na manje nakazno. I opasno.