EU u proširenju zaboravlja Evropljane

Priprema zemalja kandidatkinja za članstvo u Evropskoj uniji više nije dovoljna. Kako proces proširenja postaje stvarnost, blok mora pripremiti i sopstvena društva

Naredno proširenje Evropske unije moglo bi sve više zavisiti ne samo od toga koliko su zemlje kandidatkinje spremne da se pridruže bloku, već i od političke i društvene dinamike unutar same Unije.

Rat Rusije protiv Ukrajine pretvorio je proširenje iz daleke aspiracije u stratešku nužnost. Članstvo zemalja poput Ukrajine i Moldavije vratilo se u središte političke debate, dok je reformski zamah na zapadnom Balkanu ojačao, ponovo otvarajući pitanja koja su donedavno djelovala politički uspavana. Nedavno ispunjavanje ključnih privremenih mjerila za pristupanje od strane Albanije i pripreme Crne Gore za pristupni ugovor sugerišu da za neke zemlje proširenje postaje praktično, a ne teorijsko pitanje.

Decenijama je EU mnogo ulagala u pripremu kandidata za pristupanje: pomagala im je da reformišu institucije, usklade zakone, ojačaju upravljanje i usvoje zajedničke standarde. Politika proširenja i dalje polazi od pretpostavke da će, ako su kandidati spremni, politička saglasnost unutar Unije sigurno uslijediti.

Ta pretpostavka sve više ne važi. Pristupanje na kraju zavisi od političkog odobrenja unutar država članica, gdje vlade oblikuju stranačka politika, javno mnjenje i širi društveni stavovi. Izazov nije samo u tome što države članice mogu blokirati proširenje – to je uvijek bilo tačno. Problem je u tome što politička podrška postaje krhkija kada građani ostaju tek površno upoznati sa zemljama s kojima bi uskoro mogli dijeliti institucije.

Danas proširenje EU više nema korist od prećutnog konsenzusa koji je pratio integraciju nakon Hladnog rata. Umjesto toga, ono je postalo dežurni krivac za sve probleme država članica. Osim toga, proširenje se odvija u uslovima geopolitičke nesigurnosti, strahova od migracija, demokratskog nazadovanja, ekonomske neizvjesnosti i pada povjerenja u institucije. Javna podrška proširenju postoji, ali je plitka, uslovna i podložna unutrašnjim političkim sporovima.

Rezultat je dvostruki izazov legitimiteta. U zemljama kandidatima, višegodišnje čekanje na napredak oslabilo je povjerenje u pravičnost i kredibilitet procesa pristupanja. U državama članicama, proširenje rizikuje da postane politički krhko kada buduće članice ostaju daleke i apstraktne zemlje.

Evropa se i ranije suočavala sa sličnim dilemama.

U decenijama nakon Drugog svjetskog rata, integracija nikada nije tretirana kao isključivo institucionalni proces. Kreatori politika shvatali su da pomirenje – najviše između Francuske i Njemačke – zahtijeva više od ugovora. Ono je zavisilo od društvenog upoznavanja. Bratimljenje gradova, razmjene mladih, obrazovna partnerstva i ponovljeni kontakti među budućim generacijama pomogli su da se stvore navike suživota mnogo prije nego što se politička integracija produbila.

Evropa nije samo pripremala države za integraciju. Pripremala je društva za zajednički život.

Mnogi od tih instrumenata postoje i danas. Programi poput Erazmusa plus, Evropskog korpusa solidarnosti, opštinskih partnerstava i inicijativa za mlade već nastoje da zemlje kandidatkinje približe Uniji, mada neujednačeno. Evropska komisija sve više uviđa da, dok se kandidati moraju pripremati za članstvo, Evropljani moraju da se prilagode kako bi prihvatili veću evropsku porodicu.

U zemljama kandidatima, višegodišnje čekanje na napredak oslabilo je povjerenje u pravičnost i kredibilitet procesa pristupanja. U državama članicama, proširenje rizikuje da postane politički krhko kada buduće članice ostaju daleke i apstraktne zemlje

Izazov nije u nedostatku instrumenata, već u nedostatku strategije. Postojeće inicijative ostaju rasute, slabo koordinisane i samo labavo povezane sa samom politikom proširenja. Veliki dio pažnje i dalje je usmjeren na komunikaciju: objašnjavanje zašto je proširenje važno, suzbijanje dezinformacija ili iznošenje geopolitičkih argumenata za pristupanje. Ti napori su važni. Ali informisanje društava o proširenju koje i dalje ostaje uglavnom apstraktno nije isto što i njihova priprema za stvarnost članstva.

Politički legitimitet zahtijeva razumijevanje. Građani će prije podržati ono što prepoznaju i razumiju: što su zemlje kandidatkinje prisutnije u javnoj debati i svakodnevnom životu država članica, veća je vjerovatnoća da će biti doživljene kao ravnopravni partneri.

Srećom, taj proces već počinje. Uspon Albanije kao turističke destinacije povećao je društvenu izloženost zemlji koja je nekada u velikoj mjeri bila odsutna iz evropske svijesti.

Međutim, ako je institucionalna spremnost dugo bila jedan od stubova proširenja, EU bi sada mogao biti potreban i dopunski stub usmjeren na društvenu pripremljenost unutar država članica. Dok zemlje kandidatkinje prolaze kroz mjerila, faze pregovora i završne uslove, društvena pripremljenost unutar Unije trebalo bi da se produbljuje uporedo s tim procesom.

Nijesu sve zemlje kandidatkinje na istoj vremenskoj putanji. Zato bi evropski pristup međusobnom upoznavanju trebalo da odražava tu stvarnost. Kako se pregovori produbljuju, a pristupanje postaje vjerovatnije, zemlje kandidatkinje trebalo bi da budu sve vidljivije.

Za zemlje koje bi se u narednim godinama mogle približiti članstvu, države članice i institucije EU trebalo bi da daju prednost partnerstvima javnih emitera, opštinskoj saradnji, razmjenama novinara i učenika, kao i kulturnim programima koji zemlje kandidatkinje uvode u svakodnevni javni život.

Cilj ne bi trebalo da bude zaobilaženje demokratske rasprave. Napori koji bi se doživjeli kao proizvodnja pristanka vjerovatno bi izazvali otpor. Cilj je uži i demokratskiji: obezbijediti da se politička rasprava vodi u uslovima poznavanja, a ne apstraktnih predstava.

To je važno zato što su ranija proširenja ponekad stvarala utisak da se integracija odvijala mimo građana, a ne zajedno s njima. Nakon kruga proširenja 2004. godine, zabrinutosti u nekoliko država članica uklopile su se u šire političke strahove, naročito tokom ustavnih debata u Francuskoj i Holandiji. Buduće proširenje teško da će politički uspjeti ako ga građani dožive kao svršen čin.

Za zemlje pred kojima je duži put, poput Ukrajine, postojeći programi mobilnosti trebalo bi da stave veći naglasak na uzajamno upoznavanje. Proširenje je i dalje u velikoj mjeri jednosmjeran proces socijalizacije: od kandidata se očekuje da upoznaju Evropu, dok su sami Evropljani samo marginalno izloženi zemljama kandidatkinjama. Erazmus plus mogao bi da uspostavi posebne programe usmjerene na proširenje, s prioritetom na studiranje, stručnu praksu i studentske razmjene, dok bi Evropski korpus solidarnosti mogao da proširi volonterske angažmane u opštinama, školama, lokalnim medijima i građanskim projektima. Politički legitimitet vjerovatnije će opstati kada upoznavanje teče u oba pravca.

Konačno, ta izloženost trebalo bi sve više da bude povezana s mogućnostima, tako da znanje o zemljama kandidatkinjama postane profesionalno vrijedno u različitim sektorima. Što građani više budu vidjeli smislene obrazovne i karijerne puteve povezane s proširenjem, to će prirodnije zemlje kandidatkinje doživljavati kao dio evropske budućnosti.

Evropa je nekada razumjela da politička integracija zahtijeva aktivnu društvenu pripremu uporedo s institucionalnim promjenama. Današnjem proširenju potreban je isti instinkt – ne kroz izmišljanje potpuno novih institucija, već kroz promišljeniju upotrebu postojećih.

EU je decenijama pripremala zemlje kandidatkinje za pristupanje. Ali da bi naredno proširenje bilo uspješno, mora pripremiti i samu sebe.

Autorka je istraživačka analitičarka u Karnegi Evropa, gdje se bavi proširenjem EU i politikom zapadnog Balkana