Hrvatska: Zatvor doživotno, odluka preko noći

Predviđeno je usvajanje najdugotrajnije zatvorske kazne u Hrvatskoj. Ali izgleda da je tako krupna zakonska izmjena slabo pripremljena.

Uvođenje doživotne kazne zatvora u hrvatski Krivični zakon, po svemu sudeći, gotova je stvar – ako se ravnamo prema najavama Vlade Hrvatske. Pritom malo ko dovodi u pitanje faktički autoritet izvršne vlasti prema onoj zakonodavnoj u parlamentu – iako bi hijerarhija morala da bude obrnuta. Ali isto tako čini se da je odluka o doživotnoj kazni donesena bez mnogo preispitivanja, sasvim ad hok. Povod je bilo jedno ubistvo koje je u Drnišu nedavno počinila osoba koja je već bila u zatvoru zbog drugog, ranijeg ubistva. Bez mnogo oklijevanja zaključeno je potom da takvim pojedincima nikako nije mjesto na slobodi.

Ipak, upada u oči da se o toj krupnoj stavci raspravljalo veoma malo, a odluka je donesena na osnovu jednog slučaja, uz ovlašnu komparaciju s njih još par.

Naročito je indikativno da je izostala iole sadržajna i stručna diskusija o nedovoljno iskorišćenim mogućnostima prevencije, rehabilitacije i nadzora.

Doživotna kazna u tom kontekstu pomalo nalikuje prečici, instant-rješenju usvojenom s izrazito populističke pozicije, bez propitivanja ukupnog sistema. Međutim, drastične promjene krivičnog zakonodavstva u svrhu političkog alibija, malo gdje su se pokazale kao ispravna orijentacija.

O perspektivi takve odluke zato smo prije svega razgovarali sa filozofom politike Jaroslavom Pecnikom, koji smatra da to nije ništa novo kad je riječ o Hrvatskoj i suštinskim društvenim temama. „Pa ili se tema potisne u sjenku, ili se prebije preko koljena, onako kako odgovara vladajućima, a to je najčešće i najviše HDZ. Ali povećanje maksimalne zatvorske kazne na doživotni zatvor neće riješiti baš ništa“, uvjeren je Pecnik, ocjenjujući da opet nije dotaknuta srž te problematike. Naravno, to bi recimo bio stručan i sistematičan rad s kažnjenim osobama, ali prije nego ogreznu u daljem zločinu.

„Ne ide to preko noći“, ističe on, „ali treba graditi sistem rehabilitacije i socijalnog rada, tj. pomoći kod staranja o onima koji su već u zatvoru ili su tek izašli, da im se ukaže na mogućnosti resocijalizacije. Ima onih koje nikakav sistem neće popraviti – ne ulazim u razloge, to je pojedinačno pitanje. Ali za veći dio bi neka osviještena politika sigurno dala neke rezultate.“ Napominje da je sadašnja maksimalna zatvorska kazna sasvim dovoljna – ako se zna šta se preduzima. Riječ je o 40 godina zatvora, ili 50 za više objedinjenih najtežih krivičnih djela kao što je ubistvo.

„To je praktično čitav život, jer ne šaljete dijete na toliku kaznu, ali znamo da je bilo zalaganja i za smrtnu kaznu. Šta je sljedeće, možda nekakvo kolektivno kažnjavanje? Ako počinioci statistički potiču iz određenog socijalnog miljea, da plaćaju svi pripadnici tog miljea? Karikiram, ali zato što se postupa u panici. Vidimo da za tim posežu izvjesni političari na osnovu svog kratkog utiska o problemu, a u skladu prije svega sa sopstvenim interesom i rejtingom“, tvrdi Jaroslav Pecnik, dodajući kako su stručnjaci, sociolozi, psiholozi, pravnici, politikolozi, pritom sasvim zanemareni.

Da je kod uvođenja doživotne kazne riječ o sasvim reaktivnom predlogu, mišljenja je i Nebojša Blanuša, profesor političke psihologije na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. On upozorava da taj predlog sačinjavaju tri različite mjere, spojene u jednu političku poruku radi stvaranja utiska ozbiljnosti i čvrste ruke vlasti u Hrvatskoj.

„Doživotnom kaznom se ne postiže ništa novo u smislu odvraćanja od djela i retributivne pravde, jer dugotrajne kazne već postoje. To je samo novi prilog za istoriju autoritarnosti u Hrvatskoj“, smatra taj politikolog, analizirajući inicijativu vlade u Zagrebu.

Pored doživotne kazne, dakle, predlaže se zaštitni nadzor koji takođe već postoji, ali bi se vremenski produžio. „O njemu se odlučuje pred kraj odsluženja kazne“, objašnjava Blanuša za DW, „što omogućava realističniju procjenu dalje rizičnosti osuđenika, ali donosi probleme novog ograničavanja slobode nakon odsluženja kazne, i pitanja pravne predvidljivosti, te zahtijeva jasne kriterijume po kojima bi se to činilo. U načelu, ta mjera je najopravdanija, iako je pitanje koliko kvalitetno će se primenjivati, što će uključiti, i koje sve institucionalne i rehabilitacione kapacitete ona zahtijeva.“

Takođe, prema njegovom sudu, za opravdanost predloga proširenja zaštitnog nadzora Vlada Hrvatske trebalo je prvo da utvrdi koliko je efikasna ili neefikasna bila dosadašnja praksa. A to nismo vidjeli što doprinosi dojmu neozbiljnosti predloga, naglasio je Nebojša Blanuša. „Najveći je problem treći dio predloga – smještaj u posebnu ustanovu nakon odsluženja kazne. Član 22. Ustava Republike Hrvatske garantuje nepovredivost slobode i dozvoljava njeno oduzimanje samo na osnovu zakona i sudske odluke. Ustav garantuje i ravnopravnost, čovječno postupanje, pravično suđenje“, nabraja naš sagovornik.

Tu su dalje i zagarantovana zabrana retroaktivnog kažnjavanja i zabrana ponovnog kažnjavanja za isto djelo. „Ako osoba ne može da napusti ustanovu, pod stalnim je nadzorom i može da ostane do smrti“, pojašnjava Blanuša, „riječ je o lišavanju slobode bez obzira da li država to zove ’smještajem’, ’tretmanom’, ’nadzorom’ ili ’posebnom ustanovom’. Ne bih rekao da je procjena da je neko opasan, dovoljan kriterijum za potencijalno doživotno lišavanje slobode, posebno nakon odslužene kazne i problematične veze takve mjere s prvobitnom osudom, ali pravnici će bolje znati kako bi izgledao takav vanparnični postupak.“

Blanuša zato postavlja pitanje o kakvoj bi ustanovi bila riječ, ako nije ni zatvor, ni zdravstvena ustanova. U njoj ne bi bile smještene osobe s duševnim smetnjama, nego samo one s nasilnim crtama ličnosti. „To je izrazito nedorečeno, kao i sama procjena“, insistira on, „ jer procjena rizičnosti neke osobe ne sme da bude sudbinska procjena o njoj. Čak je i ministarka zdravlja priznala da stručnjaci ne mogu pouzdano da predvide buduće ponašanje. To bi trebalo ozbiljno shvatiti, jer je kod potencijalno doživotne mjere cijena greške izuzetno visoka. A lažna procjena može biti negativna ili pozitivna.“

Prva može da dovede do nove žrtve, kao što je pojasnio, dok druga može da znači da će neka osoba da provede decenije zatvorena zbog djela koje nikada ne bi počinila. Zato nije dovoljno govoriti o „nasilnim crtama ličnosti“, „opasnosti za društvo“ i sl. To su suviše široki i potencijalno stigmatizirajući pojmovi, dok zakon mora da utvrdi vrstu potencijalnog djela, stepen vjerovatnoće, vremenski horizont, relevantne faktore rizika i razloge zbog kojih blaže mjere nisu dovoljne. Prema Blanušinom mišljenju, sve to zahtijeva ozbiljne zakonske promjene i temeljnu reformu zatvorskog sistema.

„A toga nema na vidiku, tako da je iluzorno očekivati da će ovi predlozi da stupe na snagu do početka sljedeće godine, kao što se navodi. Pritom u predlogu jeste prepoznat ozbiljan problem – da postoje rijetki počinioci kod kojih ni duga zatvorska kazna ne umanjuje sklonost budućem teškom nasilju. Takođe, Vlada je napokon shvatila i da država ima obavezu da štiti potencijalne žrtve. Međutim, nije dovoljno razbacivati se tvrdnjama da zaštita društva nema cijenu“, rekao nam je Nebojša Blanuša, ne sporeći da u ustavnoj demokratiji država mora da štiti živote i bezbjednost građana.

„Ali ne smije nekog doživotno da zatvori samo zato što struka ne može da isključi mogućnost budućeg zločina. Zato bih rekao da se, s obzirom na kontekst, kvalitet predloga, najavljenu brzinu realizacije i izostanak rasprave stručne javnosti, za sada sve svodi na poluozbiljne zvučne najave. Jeste bitno da li će se nešto promijeniti u budućim saborskim čitanjima i javnim savjetovanjima, ali bitniji problem će nastati i ako zakonske promene budu kvalitetne – kako zakone kvalitetno i odgovorno sprovoditi“, rekao je Blanuša, uz zaključak da je to inače jedan od ključnih i dugotrajnih problema svih vlasti u Hrvatskoj.