Zlatne niti narodne istorije – tri generacije porodice Rakočević čuvaju starovjekovnu tehniku zlatoveza

Crnogorska narodna nošnja u radionici “Zlatni vez” nastaje kroz hiljade uboda iglom, pažljivo pripremljenu zlatnu srmu i višemjesečni ručni rad koji ne trpi prečice, a jedinstveni zanat opstaje zahvaljujući strpljenju i posvećenosti žena…

U porodičnoj radionici Vesne Rakočević zlatna nit ne povezuje samo tkaninu, već i generacije, sjećanja i identitet. Svaki ubod iglom nosi priču dugu gotovo pola vijeka – priču koja je počela ljubavlju prema fotografiji i narodnoj nošnji, a prerasla u misiju očuvanja jednog od najprepoznatljivijih simbola crnogorske kulturne baštine – zlatoveza.

Priča porodice Rakočević počinje još sedamdesetih godina prošlog vijeka, od Vesninog oca Batrića Baća Rakočevića i njegove ljubavi prema fotografiji i istoriji Bijelog Polja.

Fotografišući stare Crnogorce, najviše ga je opčinjavali narodna nošnja, sjaj i dostojanstvo koje su nosili. Vesnina majka Radmila – Mika, dijelila je tu ljubav i uz to imala dar za šivenje.

Kad su otišli na Cetinje i vidjeli vezove iz muzeja kralja Nikole, napravili su prve mustre i tako, gotovo slučajno, foto-objektiv se pretvorio u iglu i zlatni konac. Iz te znatiželje nastala je njihova radionica, a oni i danas žive tu priču.

Rakočević je tako počela razgovor za “Informacije CG” o onome čemu su se tri generacije njene familije posvetile – tehnici zlatoveza, ukrašavanja tkanine zlatnim ili srebrnim nitima (koje se zovu srma), vrlo starom i skupom zanatu koji se koristi za ukrašavanje narodnih nošnji i, između ostalog, kraljevske odjeće. Ta tehnika koja iziskuje neisključivo strpljenje, vrsne vještine i pažnju u Crnoj Gori je zaštićena kao nematerijalno kulturno dobro.

Njeni roditelji su prikupljali arhivu fotografija koje su činili portreti starih Crnogoraca u narodnim nošnjama. Mada je njena majka dijelila suprugovo interesovanje za fotografiju, njena primarna strast bila je šivenje. U početku su to bile suknje, manji i jednostavni odjevni komadi, jer je falilo i ideja i materijala. Baćo je, putujući svijetom, donosio neobične poklone – lijepe i rijetke materijale a jednom prilikom iz Češke donosi i časopis “Burda”, što je bio prvi modni časopis u Bijelom Polju, sa sve krojevima i šnitovima.

Mika je tada počela da razvija svoj talenat a Baćo, svjestan njenih mogućnosti, odlazi s njom na Cetinje kako bi napravili fotografije djelova nošnje koje do tada nisu imali, iz čega će se izroditi prve mustre a nedugo nakon toga i prva terzijska radionica koja okuplja puno žena Domaća radinost “Rakočević”.

Ta porodična ideja danas je življa nego ikad, a posebno nakon što su radionicu iz Bijelog Polja preselili u Podgoricu, gdje su otvorili vrata radionice “Zlatni vez” u kojoj se proizvode svi djelovi nošnje, protokolarni pokloni, grbovi i zastave, pojasevi, narukvice…

Rakočević je kazala da je ovu tehniku očuvala jer je inspiriše da čuva nešto što je veće od nje same – vještinu koju su generacije prije nas gradile vjekovima. Svaki ubod iglom je i čin sjećanja, kaže ona, a kad vidi gotov komad nošnje i zna koliko je ruku i sati u njega ušlo, to joj vrati svu energiju koja je uložena. Želja da se taj glas širi dolazi iz osjećaja odgovornosti i pitanja ako mi ne pričamo tu priču, ko hoće?

Drevna tehnika zlatoveza stara je više od dvije hiljade godina, a svijetom je putovala Persije i Vizantije, sve dok nije stigao i u Evropu zahvaljujući vizantijskom uticaju.

Dosad su u “Zlatnom vezu” napravili svaku nošnju u Crnoj Gori, kojih je mnogo, ali i brojne narodne nošnje u regionu – po originalnim uzorcima, ručno i na način na koji se to vjekovima radilo.

Rakočević pojašnjava da je crnogorska narodna nošnja zapravo svečana nošnja, koja se nosila na dvoru, ali da svaki dio Crne Gore, grad, pa čak i selo, nahija, ima svoju nošnju, a oni su uspješno izradili svaku od njih, s potpunom autentičnošću.

Tako se nošnja Boke ili Paštrovića koji su bili pod uticajem zapada, Mletačke republike, a kasnije Austrougarske monarhije, bitno razlikuje od gradskih nošnji Bijelog Polja ili Rožaja, gdje prevladava orijentalni duh. Crnogorska dvorska svečana nošnja je svoj današnji finalni oblik dobila tokom vladavine Petrovića, kako u dijelu oblika i kombinacija odjevnih predmeta tako i u vrsti i bojama materijala.

Proces izrade, naglašava ona, traje šest mjeseci i ne može se požuriti. Zbog toga imaju mogućnost da naprave samo par godišnje, a posebno ih raduje to što su nedavno iz njihove radionice izašle nesvakidašnje nošnje za Bokeljsku mornaricu, rađene po autentičnim primjercima starim više vjekova.

Kako kaže Rakočević, sve počinje uzimanjem mjera, jer se svaki komad radi namjenski, za osobu koja ga naručuje. Zatim slijedi krojenje i postavljanje šema za vez na tačno određena mjesta.

Važan dio u procesu čini i pripremanje zlatnog konca, koji na prvi pogled djeluje jednostavan i spreman za upotrebu, ali zapravo prolazi kroz cijeli proces pripreme. Tako se od prvobitne niti zlatne srme (debljine jedne vlasi kose) premotava na više slojeva i upreda, što se radi i u dvorištu radionice Rakočević.

“Najduži i najteži dio je sam vez zlatnom srmom, sve ručno, iglom i koncem, po šemi. Jedan jedini džemadan zna da broji hiljade uboda iglom i traži dane, često i sedmice rada. Ono što se ne vidi jeste priprema samog zlatnog konca – srma se premotava i uprede u više slojeva, u različitim debljinama za različite djelove ornamenta”, ispričala je.

To je sitan, strpljiv posao koji niko ne primijeti dok gleda gotovu nošnju, dodaje, a bez njega vez ne bi imao ni sjaj ni čvrstinu. I to je samo jedan od brojnih pripremnih poslova jer nošnja traži vrijeme i posvećenost.

U njihovoj radionici godinama su temeljno istraživali svaki detalj crnogorskih i regionalnih nošnji i posjeduju jednu od najvećih arhiva fotografija i mustri originalanih djelova i detalja svih nošnji.

U “Zlatnom vezu” su posebno ponosni na činjenicu da je svaki njihov rad ručni, posebno zbog toga što postoje mašinski rađeni djelovi nošnje za koje se ne može reći da su autentični i vjerodostojni, jer je upravo zlatovez ono što nošnju čini dragocjenom, a on mora biti ručno izrađen.

“Izuzetno raskošna, elegantnog kroja, smjelih kombinacija boja, s bogatim zlatovezom, naša nošnja spada u jedne od najljepših u Evropi. Ono što je čini posebnom je zlatni vez i lepršavi haljetci koji je čine svakako unikatnom i razlikuju od ostalih. Motivi veza na našoj nošnji su uglavnom floralni pa se na raznim dijelovima mogu naći listovi ili grane, a nekad i šire slike biljaka koje rastu na ovim prostorima. Tako je učestali motiv vinove loze i djeteline ali i dugih cvjetova”, pojasnila je Rakočević.

Zlatovez je u porodici Rakočević, kao i u Crnoj Gori, opstao najvećim dijelom zahvaljujući ženama, a Rakočević priča da je terzijski zanat nekad bio muški posao, dok žene nijesu imale ni pravo da ga uče.

“Danas je gotovo obrnuto – u našoj radionici majstori su žene, i ponosna sam što je nekoliko njih, prošavši kroz naše ruke, otvorilo i sopstveni posao. Mislim da su Crnogorke tihe čuvarke ove baštine, kroz strpljenje i upornost prenose znanje koje bi se lako izgubilo da nije njih. Važno je napomenuti da je tehnika zlatoveza zaštićena zakonom i predstavlja naše nematerijalno kulturno blago”, poručila je sagovornica “Informacije CG”.

Treća generacija njene porodice već je uključena u posao jer je njena kćer Jelena odrasla u radionici. Rakočević kaže da su joj konac i igla bili igračke prije nego što su postali zanat.

Danas je zadužena za pripremu zlatnog konca, a to znanje je dobila direktno, iz ruke u ruku, uz male porodične tajne koje se ne zapisuju, nego prenose radom i ponavljanjem.

“To je za mene najvažnije, jer zlatni vez nije nešto što se može naučiti iz knjige, mora se prenijeti dok se radi, iz generacije u generaciju”, ističe ona.

I svoje djetinjstvo pamti baš tako, uz svoju majku u radionici i zlatni vez, kao i želju da se u svemu tome i sama oproba. Za nju, kako tvrdi, nije postojao drugi put i danas smatra da se bavi najljepšim poslom na svijetu, iako nimalo jednostavnim.

Na pitanje koliko je teško ostati vjeran originalnim tehnikama, a istovremeno odgovoriti zahtjevima savremenog tržišta Rakočević odgovara da nije lako, ali za njih to nije ni pitanje izbora.

“Tehnika i materijali ostaju isti kao i prije vijeka – ručni rad, prirodne tkanine, stare mustre. Ono što se mijenja jeste oblik u kome se zlatni vez pojavljuje: nekad je to cijela nošnja, nekad ešarpa, poklon protokola, ili detalj na modnoj reviji. Tako tržištu odgovaramo kroz nove proizvode, a ne kroz kompromis u samoj tehnici”, poručila je.

Radovi radionice “Zlatni vez” su od narodne nošnje stigli i do modnih revija i savremenih aksesoara. Rakočević kaže da je granica između mode i autentičnosti jasna – sama tehnika i osnovni ornamenti moraju ostati potpuno autentični, to je ono što jesu.

“Ali oblik u kojem se zlatni vez pojavljuje može i treba da se modernizuje, bilo da je to narukvica, torba ili detalj na haljini za modnu reviju. Moda nam otvara vrata da zlatni vez upoznaju i oni koji možda nikad ne bi obukli narodnu nošnju, i to je dobro sve dok se poštuje suština zanata”, kazala je.

Ona je optimistična da će originalna tehnika biti sačuvana, da joj ne prijeti nestanak, jer je skoro pedeset godina rada uči da dok postoji makar jedna porodica ili radionica spremna da uči i prenosi znanje, zanat će istrajati.

Ono što vidi kao izazov je da mladi danas imaju manje strpljenja za ovako spor, ručni rad. Zato misli da je važno da ga čuvamo “jer zlatni vez nije samo zanat, on je dio našeg identiteta, priča o tome ko smo bili i ko smo danas, i ta priča zaslužuje da se ispriča i sljedećim generacijama”.