Rusija ostavlja krvavi trag gdje god se pojavi

Ni Bjelorusija nije povukla podršku ruskoj agresiji niti je prestala da stavlja svoju teritoriju i državne kapacitete u službu tog osvajačkog rata.

Ako se politika Rusije i Bjelorusije prema ovom ratu nije promijenila, ne postoji ni uvjerljiv razlog da međunarodna sportska zajednica mijenja odnos prema njima

Dok ruske rakete i dronovi i dalje svakodnevno pogađaju ukrajinske gradove i nemilosrdno odnose ljudske živote, dio međunarodnih sportskih institucija ruskim i bjeloruskim sportistima ponovo otvara put ka nastupima pod nacionalnim zastavama, himnama i drugim državnim simbolima.

Odluka Međunarodne gimnastičke federacije (MGF) da ukine sva posebna ograničenja za ruske i bjeloruske sportiste predstavlja ozbiljnu grešku. Izvršni odbor Evropske gimnastike odlučio je da slijedi odluku MGF-a i ukine sva ograničenja za ruske i bjeloruske sportiste, ali ta odluka još nije konačna: mora je ratifikovati vanredna Generalna skupština ove organizacije, zakazana za 28. jul. Već sam pravac ovih procesa šalje opasnu poruku da se država agresor može postepeno vraćati u normalne međunarodne tokove, iako agresija nije zaustavljena, okupirane teritorije nijesu oslobođene, a odgovorni za počinjene zločine nijesu kažnjeni.

Još više zabrinjava odluka Međunarodnog olimpijskog komiteta od 7. jula da privremeno ukine suspenziju Ruskog olimpijskog komiteta i proglasi da njegove ranije preporuke međunarodnim federacijama o ograničavanju učešća ruskih sportista više nijesu primjenjive. Time je federacijama faktički prepušteno da same odlučuju o nastupu ruskih sportista i timova, dok će o korišćenju ruske zastave, himne i drugih državnih simbola na Olimpijskim igrama MOK odlučivati naknadno. Dok agresija traje, takav korak predstavlja posebno opasan signal daljeg vraćanja Rusije u međunarodni sport.
Šta se, zapravo, promijenilo da bi takav zaokret bio opravdan? Rusija nije povukla svoju vojsku iz Ukrajine niti je prestala da bombarduje naše gradove, uništava civilnu infrastrukturu i ubija civile. Ne vidimo nikakvu stvarnu spremnost ruske strane da prekine krvoproliće. Naprotiv, rusko političko rukovodstvo i dalje najavljuje nastavak takozvane "specijalne vojne operacije".

Ni Bjelorusija nije povukla podršku ruskoj agresiji niti je prestala da stavlja svoju teritoriju i državne kapacitete u službu tog osvajačkog rata.

Ako se politika Rusije i Bjelorusije prema ovom ratu nije promijenila, ne postoji ni uvjerljiv razlog da međunarodna sportska zajednica mijenja odnos prema njima.

Ruska zastava nije neutralan komad tkanine. Pod njom ruske snage napadaju ukrajinske gradove i zauzimaju tuđu zemlju. Isto važi i za rusku himnu. To su simboli države koja pokušava silom da ukine pravo ukrajinskog naroda da ima svoju nezavisnu državu, očuva nacionalni identitet i slobodno bira svoj put i budućnost.

Povratak ruskih i bjeloruskih sportista bez ograničenja na međunarodna takmičenja ne može se predstavljati kao depolitizacija sporta. To je izrazito politička odluka koja agresoru pomaže da se ponovo predstavi kao prihvatljiv i ravnopravan član međunarodne zajednice.

Cijenu takve "normalizacije" ne plaćaju funkcioneri međunarodnih sportskih organizacija, već ukrajinski sportisti. Takve odluke ne služe samo opravdavanju zločina agresora, već ga i ohrabruju da nastavi ovu politiku, ove zločine i ubistva. Ove odluke su natopljene krvlju nevinih žrtava agresije.
Prema najnovijim zvaničnim podacima Ukrajine, od početka ruske agresije ubijena su 682 ukrajinska sportista i trenera. Među njima su olimpijci, evropski i svjetski prvaci, treneri i mladi talenti koji više nikada neće izaći na teren, stazu ili sportsko borilište.

Ruskim napadima već je uništen ili oštećen 891 objekat sportske infrastrukture širom Ukrajine — stadioni, dvorane, bazeni, sportske škole i centri za pripremu sportista. Hiljade djece izgubile su mjesta na kojima su trenirala. Mnogi ukrajinski sportisti danas se pripremaju za međunarodna takmičenja između vazdušnih uzbuna, raketnih napada i nestanaka struje.

Neki su bili prinuđeni da napuste svoje gradove i svoju zemlju. Drugi su izgubili trenere, članove porodica ili prijatelje. Treći su sportsku opremu zamijenili vojnom uniformom kako bi branili svoju državu. Takva surova stvarnost obesmišljava svaku priču o fer-pleju.

Od njih se sada očekuje da na međunarodnim takmičenjima stoje pored predstavnika države koja im je razorila sportske objekte i ubila kolege. Da gledaju rusku zastavu i slušaju himnu režima koji pokušava da uništi njihovu domovinu. To je poniženje žrtve.

U savremenoj Rusiji sport odavno nije odvojen od države i njene propagandne mašinerije. Sportski uspjesi koriste se za stvaranje slike o snazi režima, dok su brojni klubovi, savezi i sportisti povezani sa državnim, vojnim ili bezbjednosnim strukturama. Dio poznatih ruskih sportista javno je podržao rat ili učestvovao u propagandnim aktivnostima.

Istovremeno, pokušaj vraćanja Rusije u međunarodni sport dio je šire rasprave koja se sve snažnije nameće evropskoj javnosti. Njena osnovna poruka glasi da poraz Rusije navodno može biti opasniji od nastavka njene agresije.
Takav način razmišljanja može se prepoznati u pojedinim istupima predstavnika ruskih poslovnih i političkih krugova, uključujući nedavni tekst Andreja Meljničenka za The Economist.

Bez obzira na različite motive onih koji zastupaju takve stavove, politički učinak ovog narativa ostaje isti: od Zapada se traži da više strahuje od moguće slabosti ili raspada Rusije nego od posljedica njene agresije.

Evropi se nudi slika raspada Rusije, nestabilnih političkih entiteta, kriminalnih grupa i nuklearnog oružja bez kontrole. Iz toga se izvodi zaključak da Rusija ne smije biti poražena i da se pritisak mora usmjeriti ne na agresora, već na Ukrajinu — kako bi smanjila svoje vojne aktivnosti, odustala od dijela svojih legitimnih ciljeva i pristala na pregovore pod uslovima Moskve. To je veoma opasna zamjena teza.

Nije Ukrajina započela ovaj rat. Ukrajina nije izvršila agresiju na Rusiju niti pokušava da uništi rusku državnost. Rusija je izvršila agresiju na susjednu državu i upravo Rusija može da zaustavi rat povlačenjem svoje vojske sa teritorije Ukrajine.

Mir se ne postiže ni vezivanjem ruku žrtvi dok se agresoru vraćaju privilegije, niti prihvatanjem teze da je poštovanje međunarodnog prava manje važno od straha pred mogućim posljedicama poraza države koja ga je grubo prekršila.
Popuštanje u sportu može izgledati kao mali i tehnički korak. Međutim, upravo se od takvih koraka gradi politika normalizacije. Danas se otvara put povratku zastave i himne na sportska takmičenja. Sjutra će se tražiti ukidanje drugih ograničenja, a zatim i povratak na uobičajene političke i poslovne odnose — bez prestanka agresije i bez odgovornosti za počinjene zločine.

Ukrajina ne traži privilegije, već dosljednost. Dok traje ruska agresija, nema mjesta za ruske i bjeloruske državne simbole na međunarodnim sportskim takmičenjima. Ukoliko potpuno isključenje sportista nije moguće, njihovo učešće može biti samo individualno i strogo neutralno, uz pažljivu provjeru veza sa državnim, vojnim i bezbjednosnim strukturama, kao i javne podrške agresiji i ratnoj propagandi.

Od međunarodnih federacija i država, uključujući i Crnu Goru, koje organizuju sportska takmičenja očekujemo principijelan stav. Crna Gora dobro poznaje vrijednost slobode, dostojanstva i prava malih država da samostalno odlučuju o svojoj sudbini. Upravo zbog toga vjerujemo da će ostati na strani međunarodnog prava.

Sport treba da spaja ljude. Ali sport koji zatvara oči pred ubistvima, razaranjem i nepravdom samo pomaže agresoru da prikrije krvavi trag koji ostavlja gdje god se pojavi.